Kokoš ili jaja, trener ili igrači... Uprava pomozi

Loši rezultati, očaj, nezadovoljstvo, odlazak ionako malobrojnih navijača, frustracija ili pehovi na kraju će svaku Upravu bilo kojeg kluba dovesti do trenutka kada treba odlučiti tko će platiti cijenu (ne)rada. Trener ili igrači?

Kada bolje pogledamo i da paradoks usto bude veći, jedino su oni u cijeloj toj priči relativno sigurni. Isti oni koji su i jednog i druge tu doveli, sigurni "da je to to" te da rezultat ne može izostati, na kraju će ponovno vizionarski krenuti po novi red pobjeda/poraza i iz svojih vjernih navijača izvlačiti ono najbolje kada su sarkazam i ironija u pitanju.

Naime, čista logika kaže da odjednom ne možete zamijeniti cijelu momčad, odnosno da je kudikamo jednostavnije poslati trenera i njemu pripadajući stožer tamo odakle su i došli, a samim time i pokušati proizvesti pozitivan šok. Šok će u svakom slučaju proizvesti, samo pitanje je kakvog će predznaka biti.

No, jednako tako se postavlja pitanje daje li se time prejako oružje u ruke samih igrača koji, svjedoci smo, prelako i prečesto znaju "tankirati", nezadovoljni težinom treninga, čvrstoćom ruke, taktičkim postavkama, izmjenama, svime samo ne sobom, jer znaju da tu bitku nikako ne mogu izgubiti.

To za sobom povlači cijeli niz pitanja, dovoljnih za raspravu "širih razmjera", toliku da se i nađe nekoliko "uvrijeđenih frajli", ali također je zanimljivo pogledati i što je to donijelo onima koji su posegnuli za tim "spasonosnim" rješenjem. Naravno, osim tanjeg računa, sudskih sporova, prijetnji ovrhama...

Profiteri

Dinamo

Krunoslav Jurčić/ Ante Čačić

Red je krenuti s osvajačem dvostruke krune Dinamom koji je u polusezoni odlučio reći "hvala, ali ne hvala" kontroliranom nogometu Krune Jurčića, njegovim pomalo shizofreničnim "ne bih ništa mijenjao" stavovima, a kap koja je prelila času bila je "maturalka" protiv Lyona i "crno na bijelo" status najgore obrane u povijesti Lige prvaka.

Odluka modrog čelnika, plemenitog Mamića Zdravka, bila je imenovanje mirnog čovjeka iz Lokomotive Ante Čačića, što se pokazao kao pun pogodak. Ne, nećemo sada reći kako i Kruno ne bi osvojio taj naslov i Kup, jer ruku na srce pokupio bi ga i Krasimir Balakov s tom momčadi, no Dinamo je s Čačićem na kormilu zaista imao smislenije ideje i kudikamo više nogometa.

Da, bilo je tu i "razilaženja u stavovima" (čitaj: Igor Bišćan), ali generalno – good job Mr. Čačić, odnosno Dinamova upravo.

Ocjena: +4

Cibalia

Stanko Mršić/Samir Toplak

Nadalje, među štrebere koji su s odličnim položili ispit znanja svakako valja uvrstiti i čelnika Cibalije kojem, sram me bilo, ne znam niti ime, ali zato znam da čovjek "zna znanje", barem kad je odabir trenera u pitanju. Prvo Mršić, zatim Toplak, kratko i jasno - genijalno.

No, šalu na stranu, briljantan odabir trenera u liku i djelu Samira Toplaka koji je polučio fantastične rezultate preobrazivši momčad iz ružnog pačeta u prekrasnog bijelog (nebesko-plavog) labuda. Slično je svojevremeno bilo i sa Stankom Mršićem, no o Stanku lošu riječ reći bilo bi bogo(nogo)huljenje. Stoga – nice job Cibalia.

Ocjena: +4

Zagreb

Luka Pavlović/ Gordan Ciprić/ Dražen Besek

U načelu, teško da je objašnjivo kako netko tko je promijenio čak tri trenera može dospjeti pod ovu rubriku profitera, ali ipak se i samo ipak broji tek onaj zadnji i njegov rezultat, što je svakako na Medićevu, ali i sreću Bijelih anđela, jedino mjerilo. Inače, bilo bi svega, doslovno...

Sezonu je otvorio Luka Pavlović, navodno se nije najbolje snašao, baš kao i Gordan Ciprić koji je uspio biti čak i lošiji. Treća je uistinu bila sreća jer su Zagrebaši dobili pravi jackpot u vidu Dražena Beseka. Nakon njegovog dolaska Zagreb je nanizao četiri pobjede, a vidljivi pomak u igri cijele momčadi natjerao je sve simpatizere Pjesnika da po prvi put ove sezone navijaju - za trenerov ostanak na klupi. Teška srca priznajem – alkar Dražen Medić u sridu.

Ocjena: -5

Split

Ivan Katalinić/ Tonći Bašić

Početak sezone u samo je nekoliko tjedna od europske euforije zamijenjen domaćom depresijom. Nije dugo trebalo da Slaven Žužul primijeti kako je Ivan Katalinić bio "Grozni" te na njegovo mjesto instalira Tonćija Bašića koji ih je i doveo u situaciju da igraju Prvu ligu.

Katalinićev "svi su krivi osim mene" stav odjednom je zamijenio Bašićev "zajedno pobjeđujemo, zajedno gubimo", što se u svakom slučaju oplodilo odličnim četvrtim mjestom, ali i afirmacijom nekolicine mladih. Istina, mogao je biti bez "turskih" najava "Splitovog proljeća", ali to je više plod neiskustva mladog stratega, nego li podcjenjivanje protivnika. Iako se malo tko kladio u to, pokazalo se, dobar potez obitelji Žužul.

Ocjena: +4

Osijek

Vlado Bilić/ Stanko Mršić

Eh da. Prvi "modni mačak" u trenerskoj ulozi u Hrvata. Ma tko se još ne sjeća kroksica i majica bez rukava na presicama. Pogađate, na početku sezone Osijek je vodio trener Vlado Bilić, dok je na predsjedničkom mjestu bila klupska legenda Robert Špehar koji je brzo digao sidro jer "nije mogao ostvariti svoju viziju", koju su pak ostvarili njegovi nasljednici angažiranjem Stanka Mršića.

Isti taj Mršić je vjerojatno jedini trener koji baš nigdje nije razočarao po dolasku, što je po tko zna koji put dokazao i na osječkom primjeru. Odmah je "po nosu" dao svom bivšem klubu u Kupu i nepovratno kupio simpatije lakozaljubljivih Osječana. Nakon potpisa i za narednu sezonu svi su složno ustvrdili – Osječani mogu odahnuti. Plus i za osječke čelnike.

Ocjena: -5

Šibenik

Vjekoslav Lokica/ Goran Tomić

Šibenska sezona iz noćne more ipak je imala jedno svjetlo. Istina, nisu ga dočekali vidjet na kraju tunela nego u sred njega, ali, bolje ikada nego nikada. Sezonu je otvorio Vjekoslav Lokica, opjevani štovatelj samog sebe, a to je na naplatu (u šibenskom kontekstu ovo s naplatom shvatite uvjetno) došlo vrlo brzo.

Nekoliko riječi unazad, tamo gdje se spominje svjetlo, kodno je ime za Gorana Tomića, jednu od klupskih legendi, koji je pokrenuo ne samo momčad nego i druge uspavane subjekte, zatim i početnim uspjesima pobudio nadu u čudo, međutim, od toga jednostavno bolje nije moglo. Sve u svemu, novi dobar potez za neku Upravu, iako, na drugim poljima šibenska se baš i nije proslavila ove sezone.

Ocjena: 4

Lučko

Dražen Biškup/ Željko Kopić

Klub koji je cijele sezone ostao vjeran sebi (čitaj: svom proračunu) i koji je čista obraza napustio prvoligaško jato nakon jednogodišnje avanture među velikima, pri samom kraju se izblamirao neprodužavanjem ugovora s jednim sasvim "pristojnim" trenerom. Ispadanje nikako nije smjela/mogla biti isprika.

Priču je započeo Dražen Biškup, ali on je trajao kao sladoled na suncu, nakon čega je na naplatne kućice plaću došao zaraditi Željko Kopić i definitivno opravdao svaki novčić. Teško da mu se može bilo što predbaciti, ispadanje mu se definitivno ne može uzeti za zlo, a jedan je i od rijetkih koji prilikom dolaska nije ispalio da mu trebaju dva stopera, vezni, krilo i dva napadača. Još jedna promjena trenera koja je donijela pomak na bolje.

Ocjena: 4

Nit smrdi, nit miriše

Lokomotiva

Mario Tot/ Ante Čačić/ Tomislav Ivković

Još jedna hokejaška izmjena trenera viđena i u po svemu stabilnoj Lokomotivi. Sezonu su Lokosi vrlo dobro započeli pod vodstvom Marija Tota i na njenom samom startu bili najugodnije iznenađenje prvenstva. No, razdoblje dobrih rezultata nije dugo potrajalo, te je mladi trener ubrzo napustio klub. Na njegovo mjesto zatim je došao Ante Čačić, no niti on se nije dugo zadržao na klupi kluba s Kajzerice. 58-godišnjak je dobio ponudu iz reda onih koje se ne odbijaju te je ubrzo preuzeo hrvatskog prvaka, zagrebački Dinamo.

Teško je stoga donijeti normalan zaključak o opravdanosti smjena toliko trenera, jer niti jedan nije ničim naročito oplemenio igru Lokosa u odnosu na ono čemu ih je učio Tot na samom početku. Klasičan primjer kada bez prevelikog grizodušja možete ispaliti - velik promet, a mala zarada. Iako, nije lako kad vam drugi upravljaju sudbinom.

Ocjena: 3

Inter Zaprešić

Ilija Lončarević/ Borimir Perković

Kako je "Brk" krenuo u sezonu mnogi su vjerovali u europski izlet nagodinu, a vatra se potpuno rasplamsala nakon pobjede na Poljudu, što je pak za posljedicu imao ozbiljan požar nakon kojeg je dugo ostala bodovna pustoš i prilično dug period iščekivanja da bodovi počnu nicati u nekom konkretnijom obliku.

Tri kola prije kraja Lončarević je dobio zahvalnicu, dirigentsku palicu preuzeo je Borimir Perković, potom i on pobijedio Hajduk, ali što se tiče njihovih predstava, promijenio se nije mnogo, čak bih rekao i ništa. Ovaj potez Uprave zaista nije ponudio nešto za što bi se mogli uhvatit.

Ocjena: -3

Luzeri

Hajduk

Krasimir Balakov/ Mišo Krstičević

San (jedne) ljetne noći. Točno toliko je trajala nada Hajdukovih navijača u bolju sezonu u koju je Bile poveo bugarski trener Krasimir Balakov, isti onaj koji je brzo nakon odlaska shvatio koliko u biti zna i koliko mu je zapravo u Splitu bilo dobro. Splitski čelnici odluku o nasljedniku su donijeli relativno brzo, samo pitanje je kakvu...

U nedostatku novca i boljih rješenja (ma koliko nas iz Uprave uvjeravali da je riječ o strateškom potezu) za trenera je imenovan Mišo Krstičević. S obzirom da je riječ o bivšoj legendi kluba, strijelcu posljednjeg gola Hajduka na legendarnom Starom placu i stručnjaku čvrste ruke, dočekan je s pljeskom i velikom podrškom, ali njegovo imenovanje donijelo još više poniženja i ako baš hoćete sramotnih poraza od, uz dužno poštovanje, "trećerazrednih" momčadi. Palac dolje za Maleša i ekipu.

Ocjena: -2

Rijeka

Alen Horvat/ Ivo Ištuk/ Dragan Skočić/ Elvis Scoria

Momčad su dakle vodili Alen Horvat, Ivo Ištuk, Dragan Skočić i Elvis Scoria, što bi uistinu bio hvale vrijedan pothvat da ste predsjednik autobusnog kolodvora i da brojite putnike, ali ne i jednog nogometnog kluba, k tome još restrukturiranog i željnog europskih izleta.

Prvi je priliku dobio Horvat, nekim čudom se održao devet kola, ali najveća priča od svih je njegov nasljednik Ištuk nakon čijeg se odlaska, opći je dojam, vrtjelo na stotine janjčića, a daleko od slične euforije Riječani nisu bili ni nakon razdoblja u kojem je stolovao Skočić. Četvrti po redu, Scoria, također je donio jedno veliko ništa, čime si je riječko vodstvo priskrbilo status uvjerljivo najgoreg u ligi.

Ocjena: 1

Karlovac

Srećko Lušić/ Damir Petravić/ Krešimir Ganjto/ Sanjin Lucijanić

Još jedan klub koji je dobio četvorku na mučeničkom lotu i praktički se zadovoljio činjenicom da je uspio doći do kraja. Što se tiče njihovih trenerskih rješenja, više su bila plod trenutnih situacija, nego nekih vizija.

No, to ih nikako ne amnestira od činjenice da su i oni srljali iz lošeg u gore, dočim bi se kao jedina svjetla točka mogao okarakterizirati angažman Sanjina Lucijanića, no niti on nije ponudio život karlovačkom "pokojniku".

Ocjena: +2

Varaždin

Samir Toplak/ Tomica Kocijan/ Branko Janžek

Europski Varaždin djelo je Samira Toplaka, međutim, ubrzo su od svjetala europskih reflektora došli do potpunog mraka surove hrvatske svakodnevice, a što je sve varaždinska Uprava činila ili bolje rečeno nije činila, dovoljno govori i njegov pravovremeni bijeg s potonulog broda.

Oni koji su dolazili kasnije, blago rečeno, mogli su biti i bez toga u svom životopisu. Trenerske promjene nisu ih pomaknule s dna (barem u onom dijelu dok su još igrali), stoga se ni ove akrobacije nikako ne mogu opravdati. Uprava, sjedi jedan.

Ocjena: +1

Oni koji su preživjeli do kraja

Igor Pamić (Istra 1961), Roy Ferenčina (Slaven Belupo), Dalibor Zebić (Zadar)

3/16. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Trojka koja je uspjela zadržati posao do kraja zaista se ima s čim pohvaliti, a nipošto nije čudno što je to slučaj s klubovima koji su relativno stabilni. Nije da i oni nisu nekoliko puta bili spominjani u istim kontektima kao i ovi gorespomenuti, međutim, oni su znali dodati gasa u pravom trenutku i dokazali da im se može vjerovati.

Istra je procvala u proljeće, nizala pobjede kao na traci, "za dlaku" izbacila favorizirani Dinamo iz Kupa i što je najvažnije osigurala opstanak prije posljednjih kola koja često nude i tamnu stranu nogometne priče. Čvrsta platforma stvorena je narednu sezonu, zna se tko pije, a tko plaća, što je svakako zasluga Igora Pamića, a samim time i onog koji ga je postavio.

Roy Ferenčina Farmaceute je vodio bez većih turbulencija, iako mnogi će uprijeti prstom u ispadanje u osmini finala Kupa od drugoligaša, no vratilo im se to s trećim osvojenim mjestom i izlaskom u Europu, što je i bio prikriveni cilj uoči početka prvenstva.

Zadrani su također ostvarili zacrtano, samo što se njihova Europa zove opstanak među 11 odabranih. Iako je dva navrata opasno plesao po rubu otkaza, Zebić je uvijek pronalazio izlaze, čime se potvrdio kao trener koji "ima žicu".

Što smo zaključili

Ova podcjelina zasigurno konkurira da bude najkraća od svih gore napisanih, ali ipak nije. Ne zato što se tu nema mnogo toga za reći, dapače, upravo suprotno. Previše bi se toga trebalo reći, a opet teško se i nezahvalno se staviti u poziciju da moralizirate nad sudbinama i odlukama drugih.

Matematika, barem ova jednoznamenkasta, kaže sljedeće. Sedam klubova (Dinamo, Cibalia, Zagreb, Split, Osijek, Šibenik, Lučko) promjenom trenera su, više-manje, dobili ono što su tražili. Cilj je opravdao sredstvo i stoga im nitko ne može osporiti odluku, što opet i nije najbolja referenca za one "stručnjake" koji su dobili "vritnjak".

Uprave Intera i Lokomotive nisu ništa značajno uspjele pomaknuti nabolje, promjene su bile tek kozmetičke naravi, ali barem nisu krenuli na gore, što im svakako može poslužiti kao određena satisfakcija ili bolje rečeno produžili su svoj ugovor na određeno vrijeme.

Posebna priča je četvorka (Hajduk, Rijeka, Karlovac, Varaždin) koja je promjenom trenera napravila velik korak nazad, isprovocirala upravo suprotan efekt te svojim navijačima zadala nove glavobolje. I dok se za potonja dva još i može naći zrno razumijevanja, za splitski i riječki slučaj zaista nema opravdanja.

Kako god da bilo, očito je da je promjena stratega kod dobrog dijela klubova urodila plodom, ma što o tome tko mislio. Možda nije europski elegantno, ali brojke su neumoljive i definitivno im daju za pravo. Ostatak društva ionako je imao puno većih briga od zadovoljavanja estetskog dojma, stoga se nitko nije previše oznojio s osmišljavanjem dugoročne strategije, barem dok se ne riješi ona kratkoročna.

S obzirom da se u nas velika većina trenera ionako mijenja u skoro pa redovitim intervalima i više manje ista lica su konstantno prisutna, možda se previše suza prolilo nad njihovim karijerama, jer ukoliko se povedemo rezultatom kao ključnim mjerilom, ispit nisu položili i tu svaka rasprava završava.

Na kraju krajeva, što vam vrijedi imati sve znanje svijeta ukoliko nemate načina prenijeti ga na igrače, stoga dragi stratezi, vrijeme je za resetiranje vlastitog sustava vrijednosti i prihvaćanja nekih novih metoda rada. Status mučenika već je poodavno postao "demode".

Uvijek će postojati oni koji će profitirati i oni koji će se razočarati, oni koji će biti (pre)nestrpljivi i oni koji su (pre)strpljivi. Jedni će tražiti rezultat, drugi atraktivnu igru, treći razvoj mladih, četvrti Europu, peti sve to zajedno, a bit će i oni koji neće znati što tražiti i tako postati žrtve svog nedefiniranog sustava.

Ukoliko se mora donijeti nekakav "pametan" zaključak ili poslati poruka , ona bi glasila – za prolivenim mlijekom se ne plače. Be there or be square.

Za kraj, nakon skoro 2500 napisanih riječi, teško je odoljeti potrebi za nekom mudrom izrekom. Dakle, - "Ne opstaje najjača, niti najinteligentnija vrsta, već ona koja se najbolje prilagođava promjenama."