Gdje je nestao njemački pobjednički mentalitet?

Kakva je na kraju ovo sezona za njemački nogomet? Može se slobodno reći - katastrofalna.

Neispunjena velika očekivanja donose još i veća razočaranja, a njemački igrači i navijači prolili su suza u proteklih nešto više od mjesec i pol dana da bi njima mogli napuniti jednu manju pritoku Rajne.

Njemačka je kroz posljednjih 15-ak godina u potpunosti izgubila svoj toliko prepoznatljivi, već i pomalo epski, nogometni pobjednički mentalitet. Osobina koju marljivo stjecali i opravdavali tijekom prijašnjih godina, osvajajući europske i svjetske naslove prvaka, negdje je netragom nestala. Iako, gledajući njihove rezultate na posljednjih nekoliko velikih natjecanja, kvalitetu imaju, uvijek su tu negdje, 'pri vrhu'. Samo što za njemačku naciju biti 'pri vrhu' nije dovoljno dobro. Računaju se samo titule, a njih nema.

Nevjerojatna je bila tuga i nevjerica na licima Bayernovih igrača i navijača nakon izgubljenog domaćeg, minhenskog finala Lige prvaka od Chelseaja, a polufinalni poraz njemačke nogometne izabrane vrste od Italije u dodatno je uzdrmao temelje njihove nogometne filozofije. Vjera u vlastite sposobnosti i kvalitete, sigurnost, uvijek su im bili dodatan motiv za dokazivanje, potvrdu dominacije i nogometne superiornosti, no, pomalo su se tijekom godina te karakteristike pretvorile u bahatost i aroganciju, što im se obilo o glavu. Za Bayern su Nijemci vjerovali kako je predodređen za europsku titulu, suparnik je mislio drugačije. Njemačku nogometnu reprezentaciju svi su već vidjeli kako u finalu prekida španjolsku dominaciju, već su polako počela pripremati slavljenička fešta u Berlinu, međutim, nisu uspjeli preskočiti niti pretposljednju stepenicu prema vrhu.

Izgubili su finale Svjetskog prvenstva 2002. godine od Brazila, Italija im je već jednom slomila srce i ostavila ih dva koraka do raja, 2006. godine na domaćem terenu u Dortmundu, u polufinalu Svjetskog prvenstva. Prije četiri godine u finalu Eura u Austriji bolji su, zasluženo, bili Španjolci, a prije dvije godine u Južnoj Africi Furija ih je zaustavila u još jednom polufinalu, baš kao što su to sada ponovno učinili Azzurri. Kada su igrali protiv nominalno, u tom trenutku, jačih reprezentacija (Španjolske) nisu iznenadili, a kad su kroz ulogu favorita trebali preko nominalno slabijih (Italija), podbacili su i razočarali.

Vjerojatno za bilo koju drugu svjetsku reprezentaciju kompilacija drugih i trećih mjesta, polufinala i finala, kroz posljednjih deseta godina i na posljednjih pet od šest velikih natjecanja bila bi strahoviti i nevjerojatan uspjeh. Za Njemačku će to na kraju biti samo beznačajne brojke, jer njihov mentalni sklop kao uspjeh doživljava samo poziciju broj 1. Izgleda kako će morati promijeniti način razmišljanja.

Tko će vratiti vjeru u njemački nogomet?

Pitanje je da li taj čovjek Joachim Löw?

Vjerojatno je lakše bilo na ovom Euru sastav i formaciju složiti Biliću, nego njemačkom izborniku. Kada na raspolaganju imate relativno kratak i limitirani kadar, ne morate previše razmišljati koje ćete igrače rasporediti po pozicijama, jer boljih nemate. U situaciji kada su vam na dispoziciji 20-ak vrhunskih, podjednako kvalitetnih igrača, tek tada nastaju problemi i do izražaja u potpunosti dolaze vaše izborničke sposobnosti. Löw se sastavom kockao i protiv Danaca i protiv Grka, pokušavao je zadovoljiti sve ambicije reprezentativaca koje je pozvao. Probao je raspodijeliti minutažu, sačuvati njihovu svježinu, ali i sačuvati mirnoću i smirenost u svlačionici. Jedino što je uspio napraviti je potpunu pomutnju među igračima.

Nije se znalo tko će igrati, niti zašto. Za turnirsko natjecanje važno je kroz dovoljno duge i dobro organizirane pripreme ustaliti 14, 15 igrača koji će vam iznijeti sve utakmice. No, Njemačka nije znala koji su to igrači. Radikalne promjene i rotacije u ekipi primjerene su za kvalifikacije i prijateljske utakmice. Euro je mjesto gdje morate imati posloženu udarnu momčad na koju možete računati. Taj psihološki moment u glavama svih reprezentativaca, koji nisu znali jer izbornik na njih računa ili ne, možda je bio i ključan u polufinalnom porazu protiv Talijana.

Njemački strateg još jednom se kockao sa sastavom i protiv Talijana, sve je uložio na Kroosa i Podolskog i Gomeza, i izgubio. Njihova igra pogubila se u taktičkim promjenama i prilagođavanju suparniku i da je malo manje pažnje posvetio čuvanju Pirla, kojeg ionako nisu uspjeli zaustaviti, a malo više igranju svoje igre, koja ih je i dovela do vrhunskih rezultata kroz kvalifikacije i prve četiri utakmice Eura, vjerojatno bi Njemačka slavljenički umarširala u nedjeljno finale.

Kroos je u najvažnijoj utakmici prvenstva dobio prvu pravu priliku zaigrati od prve minute, nije ju iskoristio. Podolski je još jednom dokazao kako je u slaboj formi došao na Euro, što se nije promijenilo niti u njegovom posljednjem nastupu i neshvatljivo je kako je uopće dobio priliku ispred Reusa, Schürrlea, čak i mladog Götzea. Zamjenama na poluvremenu donekle je priznao svoju pogrešku, vidljiv je bio pomak u njemačkoj igri, ali pošto pogodak nisu postigli na vrijeme, sve je na kraju bilo uzaludno. Boateng nije znao koje su njegove zadaće na terenu, treba li se više priključiti napadu ili se koncentrirati na obranu, dok je ulazak čitavog turnira indisponiranog Müllera na kraju zapečatio sudbinu Njemačke.

Možda bi bilo drugačije da Pirlo nije u samom otvaranju utakmice s gol linije izvadio loptu na putu u mreži ili da je nekoliko minuta kasnije još jedna pogreška Buffona rezultirala ranim vodstvom Elfa. No, Nijemci nisu bili dovoljno konkretni, dok su Talijani kažnjavali svaku njihovu obrambenu nepažnju i pogrešku. Tipično nogometni.

Koliko god da su Hummels i Lahm odlični braniči, njihove individualne pogreške dovele su do golova Balotellija, koji je majstorski iskoristio sve ponuđene prilike. Dok je Badstuber dokazao kako još uvijek nije stoper vrhunske klase, jer često mu se događaju 'crne rupe', kada jednostavno ispada iz igre i ne zna gdje su mu protivnički igrači, ali niti njegovi suigrači iz obrane. Nevjerojatan je bio stupanj nonšalancije njemačke obrane kod oba talijanska pogotka, što je psihološki sigurno imalo učinka na stanje svijesti igrača na travnjaku u ostatku utakmice.

Talijani su u svim odigranim susretima na ovom prvenstvu imali problema s prodorima po bokovima protivničkih igrača, a Löw je upravom ovim taktičkim i igračkim promjenama limitirao svoju ekipu, oduzevši joj njenu najprepoznatljiviju i najubojitiju karakteristiku, prodornost po krilnim pozicijama.

Međutim, bilo bi nepravedno prolaz i pobjedu Italije pripisati samo i isključivo njemačkim izborničkim lutanjima. Prandelli je od ove skupine talijanskih igrača napravio fantastičnu, fanatičnu ekipu igrača, koji dišu kao cjelina, koji su majstorski odradili ovaj turnir i izborili još jednu priliku, nakon one u skupini, za susret s aktualnim svjetskim i europskim prvacima Španjolcima. Ovoga puta u zasluženoj borbi za trofej.

Strateg Italije fenomenalno je vukao konce igre svoje ekipe. Reprezentacija uzdrmana skandalima, ali i lošim igrama i porazima prije početka Eura zablistala je na samom natjecanju, što se sigurno može pripisati izborničkoj ruci Prandellija. Vrhunski je postavljao i mijenjao formacije svoje ekipe, radio pravovremene i smislene zamjene igrača. Okomita, precizna, brza igra Italije noćna mora je za sve reprezentacije, a igrači su vrhunski na terenu odigrali sve što se od njih tražilo.

Nevjerojatni Pirlo, koji proživljava drugu mladost i bit će jedan od najzaslužnijih ako Italija ode do kraja, De Rossi je oduševio kako svojom igrom u obrani, vrhunskom partijom u posljednjoj liniji protiv Španjolske, a tako i u napadačkim akcijama i pravi je motor ove talijanske družine, dok su Cassano i Balotelli napadački dvojac iz snova, iako nisu gotovo nikada, do ovog turnira, igrali zajedno. Pokazao je Cassano kako zasluženo nosi desetku na leđima, a svojim prihvatom lopte, čuvanjem posjeda, driblingom, milimetarski preciznim dodavanjima, ali i opasnim udarcima iz daljine podsjetio je na Francesca Tottija.

Dok je Balotelli nakon partije protiv Njemačke postao novi talijanski nogometni Bog, a ukoliko u nedjelju sruši i Španjolsku, postat će besmrtan za sve njihove navijače.

Italija se okreće Kijevu, velikom finalu i aktualnim europskim i svjetskim prvacima, a Nijemci će svoj pogled morati već sada uputit prema dalekom Brazilu. Bit će njihova reprezentacija tada dvije godine starija, iskusnija, uigranija i vjerojatno još kvalitetnija te i dalje jedan od glavnih kandidata za naslov...

Međutim, za Elf će i tih 18 godina bez titule biti puno, puno previše, ali veliko je pitanje mogu li na južnoameričkom tlu, prekinuti taj za njih nevjerojatno dugi slavljenički post.