Cesare Prandelli kao inženjer nove ere talijanskog nogometa

Na početku proteklog kvalifikacijskog ciklusa Cesare Prandelli tražio je od nogometnog saveza dvije krucijalne stvari: vrijeme i otvorene ruke u radu s momčadi. Provodio je taktičke promjene, disciplinske mjere i slagao dijelove jedan po jedan da bi u pravo vrijeme dobio željeni efekt. Usporedba s moćnim sportskim automobilom u ovom trenutku ni na koji način nije slučajna jer današnja talijanska reprezentacija ima mnoge (dobre i loše) karakteristike koje se vežu upravo uz diva iz Maranella.

Tako nešto moguće je vidjeti ako se digne "poklopac motora" ove momčadi i kroz nastupe na europskom prvenstvu pregleda svaku tehničku i taktičku karakteristiku koju ona posjeduje. Od gola na kojem se nalazi gotovo besprijekorni Gianluigi Buffon preko obrane s čvrstom jezgrom bez izrazitih zvijezda pa sve do nevjerojatno potentnih vezne linije i napada koji su iz utakmice u utakmicu izluđivali protivnike.

Sve počinje od izdržljive konstrukcije

Dovoljno je samo pogledati u četverolist momčadi koje su došle na korak do finala i ono što im je gotovo svima zajedničko je vrhunski vratar. Ne samo vratar u vrhunskoj formi, već i pojedinac koji je svojim igrama kroz vrijeme zadobio maksimalno povjerenje i suigrača i pratitelja nogometne igre. Buffon, Casillas i Neuer trojica su četiri najbolja čuvara mreže u svijetu. Kako prema formi tako i prema konzistentnosti kojom obavljaju svoj posao.

Juventusova i talijanska "jedinica" u navedenoj konkurenciji prednjači iskustvom i stalnošću forme. Gotovo je nemoguće sjetiti se utakmice koju su njegove momčadi gubile zbog vratarskih grešaka u posljednjih 17 godina. Čak i u trenucima manjih nesigurnosti Buffon ostavlja dojam da vlada situacijom i da je sam po sebi u stanju ispraviti ono što je eventualno "zakuhao". Međutim, njegova sigurnost na crti, odlučnost u izlascima i izvrstan pregled igre (bilo da je riječ o izbacivanju rukom ili dodavanju) ono su što ga već gotovo dva desetljeća čini vrhunskim na njegovoj poziciji.

Ako se pak krene prema obrambenom redu on se na ovome prvenstvu pokazao u dva oblika. Jednom kada bi se u defenzivnim zadacima u njemu pojavljivao Daniele De Rossi, a drugom kada bi ga sačinjavala četiri "čista" obrambena igrača. Ti koncepti imali su mnogo više utjecaja na napadački dio igre Azzura dok su u defenzivi imali poprilično slične funkcije. Izvrsno zonsko na tom dijelu terena pokrivanje prostora i pravovremeni izlasci prema centru igrališta bili su ono što je Talijane krasilo dok god je vezna linija uspijevala držati visoki pritisak prema protivniku.

Bočne pozicije talijanske reprezentacije bile su izvrsna "druga opcija" prilikom transformacije u napad. Zbog izvanrednih mogućnosti ponavljanja svih igrača koji su ih u posljednjih pet utakmica popunjavali upravo ti dijelovi terena pokazali su se ključnima u zadržavanju protivnika koji su preferirali gradnju akcija po stranama. U ključnim momentima dvoboja vezni igrači poput Montoliva i Marchisija bili su u stanju pomagati obrani zaustavljati napade upravo uz liniju igrališta defenzivno "dupliravši" bokove.

Bitno je također napomenuti da srce obrane Italije uz već navedenog Buffona nema niti jednu izrazitu zvijezdu već su suradnjom i preuzimanjima te izvrsnim postavljanjem prilikom prekida stoperi momčadi otklanjali većinu opasnosti po svoja vrata.

Eksplozivnost "sa startne linije" najbolja je odlika veznog reda

Pohvale koje (sasvim zasluženo) stižu na račun talijanskog playmakera Andree Pirla ipak su dobrim dijelom rezultat timske igre koja je Juventusovom igraču stvorila mnogo prostora u sredini. Bilo da je riječ o prvoj utakmici protiv Španjolske u kojoj se već navedeni De Rossi izlaskom iz obrane priključivao kreaciji igre stvarajući time konkretnu opoziciju brojnim španjolskim igračima na tom dijelu terena. Ili pak s druge strane u kasnijim dvobojima u kojima su i Romin veznjak i Montolivo i Marchisio "lažnim kretanjima" oslobađali središnji dio terena i tako davali Pirlu dovoljno vremena i prostora za "zvanje akcija."

Efekt takve igre najbolje se vidio u četvrtfinalnom ogledu protiv Engleske u kojem je upravo on imao prostora vodeći loptu osvajati i preko 20 metara prije no što bi ju predao. Te karakteristike postavljanja na terenu bile su najočitije u prvim poluvremenima utakmica u kojima je većina protivnika tražila pravu protuigru i u kojima su upravo navedeni igrači još uvijek bili dovoljno svježi za provođenje tako fizički zahtjevnog plana igre.

Međutim, taj pristup nije bilo jedino što je Prandelli stavio pred svoje kreativce. Već navedena kretanja bez lopte imala su također za cilj stvoriti višak igrača na bokovima ako bi se protivnik disciplinirano branio kroz sredinu. Brza dodavanja i samim time izbacivanje iz igre eventualnih "flastera" na Pirlu bili su ono što je u krajnjoj liniji vrlo skupo koštalo njemačku reprezentaciju. U tim slučajevima bi i napadači, poglavito Cassano, izlazili prema krilima te formirali trokut (bočni vezni, vezni igrač i napadač) koji bi dosta lako izbacivao čak i obrane dobro postavljene na tim pozicijama.

U većini slučajeva niti visoki pritisak prema zadnjoj liniji Talijana nije uspio polučiti zaustavljanje napada. "Meke" duge lopte upućene ili dijagonalno na suprotnu stranu igrališta ili između dva središnja braniča protivnicima su uzrokovale dodatne brige. Pirlo i Montolivo su prednjačili u pokušajima takvih dodavanja te time dovodili suparničke izbornike do ludila. U kasnijim bi fazama utakmice Prandelli uvodio igrače koji su bili u stanju vršiti pritisak i na zadnjim linijama te tako omogućiti prvotimcima da sačuvaju barem dio energije za same završnice.

Mario Balotelli prometnuo se u reprezentativnog "propetog konjića"

Jednako kao što već toliko spominjani proizvođač automobila ima nešto prepoznatljivo poput propetog konjića na isti način Talijani imaju Maria Balotellija. Kao čovjek u najmanju ruku teškog karaktera, ali igrač toliko izvrsne tehnike i fizičkih mogućnosti "Super Mario" je sam po sebi upravo ono što njegovu reprezentaciju čini na neki način osebujnom. Učinak od tri postignuta pogotka ni na koji način ne govori dovoljno o tome što ovaj igrač Manchester Cityja nudi na terenu.

Svojim kretanjima tijekom čitave utakmice oduzima pozornost barem dvojice protivnika istovremeno te otvara nevjerojatan prostor ulascima igrača iz drugog plana. Isto tako gotovo savršeno čita postavljanja protivničkih stopera u trenucima u kojima ili ostaje čuvan samo od strane jednoga ili protiv dvojice na širokom prostoru. Upravo izlazak Cassana na bok i potreba da se taj prostor adekvatnije pokrije dovodio je mnoge suparnike u poziciju u kojoj je Balotelli čekao loptu samo s jednim čuvarem u blizini.

Iz takvih situacija, bi on daleko ili blizu od gola najčešće su se rađale izvrsne prilike koje do polufinalnog dvoboja s Nijemcima ovaj napadač nije adekvatno iskorištavao. Bilo zbog svoje samouvjerenosti, nonšalantnosti ili ponekad (protiv Hrvatske) čak i brzopletosti. Međutim, te večeri u Varšavi sve stvari sjele su na svoje mjesto što se njega tiče. I svoje je prilike i više nego dobro iskoristio.

Zanimljivo je zaviriti u statistiku i pronaći dva vrlo zanimljiva broja vezana upravo uz tamnoputog talijanskog centarfora. Prvi od njih je 14, jer je naime upravo toliko puta Balotelli uputio udarac u okvir protivničkih vratiju, radio prekršaje te je na njemu učinjeno jednako toliko istih. Drugi je broj impresivniji i govori o tome koliko dobro Mario čita obrane. Riječ je o čistoj nuli. Naime, točno je toliko puta u posljednjih pet utakmica ovaj napadač uhvaćen u zaleđu. Pravovremen, snažan, talentiran i "specifičan", igrač koji u mnogim slučajevima čini razliku.

Velika snaga donosi i veliku potrošnju

U već ispisanim redcima većinom se nalaze pohvale na račun talijanske igre i pojedinaca. Ali ni ono što je ova reprezentacija prikazala kroz čitav turnir nije bez mana. Izvođenje navedenih napada i agresivna obrana (pogotovo vezne linije) ono su što u modernom nogometu ostavlja najveći trag u vidu umora pojedinaca. "Samo" tri izmjene ni na koji način nisu dovoljne za pokrivanje praznih prostora koji nastaju padom trkačke moći talijanskih igrača u drugim poluvremenima utakmica.

I statistike govore tomu u prilog. Tako je Italija na ovom prvenstvu sedma u broju počinjenih prekršaja, ali uvjerljivo prva u broju žutih kartona s njih čak 15. Većinom se nije radilo o grubosti samih "startova" već o zatvaranju prolaska protivnika u izgledne situacije. Naime, čak 12 od 15 žutih kartona došlo je u drugome poluvremenu, a njih čak 9 nakon više od 70 minuta igre.

Iz tog razloga Prandelli je bio prisiljen rotirati postavu i iskoristiti čak 20 od 22 igrača koji su mu na raspolaganju za igru u polju. Pojavile su se lakše ozljede uzrokovane umorom i "zamorom materijala" uzrokovane visokim ritmom igre koji Azzure dosta košta i u taktičkoj disciplini. Jer većina je izrađenih akcija protivnika upravo dolazila u posljednjih pola sata njihovih susreta te ih je u nekoliko navrata osim Buffona spašavala i Fortuna.

Zaključak

Uz sve navedene događaje kojima su mjesto radnje bili tereni Eura koji je trenutno na isteku valja navesti još jednu bitnu činjenicu. Naime, od svih igrača koji su i na minutu kročili travnjakom samo njih dvojica (Balotelli i Motta) igraju van talijanske lige, a u određenim trenucima čak po šest Juventina nalazilo u isto vrijeme na terenu.

Ta činjenica mogla bi mnogim reprezentacijama biti odličan putokaz. Jer Talijani svoju Serie A već nekoliko godina nanovo grade. Od najjačih momčadi koje su u svojim redovima imali većinom strance restrukturiranjem se došlo do uskrsnuća divova zasnovanih na domaćem kadru. Upravo zbog toga talijanska liga moći će se ponovno uzdići samo na vlastitim snagama jer se mnogo više novca ulaže u razvoj vlastitih talenata umjesto da se troši na instant rješenja.