Wilbekove trupe u London stižu po jedino odličje koje im nedostaje

Malo je toga nepoznato u vezi rukometne reprezentacije Danske - bila ona muška ili ženska. No ipak, postoje stvari koje tu reprezentaciju čine mističnom, drugačijom od ostalih, opasnom na svoj svojstven način.

Danci gaje brz, napadački rukomet s mnogo kontri, na svim su pozicijama pokriveni fantastičnim igračima, obrana im je tradicionalno jaka i od svoje igre i poznatog sustava ne odustaju već godinama. Zašto? Zato što funkcionira, zato što još nitko nije pronašao potpuno rješenje za njihov rukomet, zato što sa svojim rukometom izgledaju najbolje, tako se vjerojatno i osjećaju, a činjenica jest da su takvim rukometom stigli i do svojih najviših ostvarenja.

Stoga, naravno, u London stižu kao favoriti za medalju, a ne bi bilo iznenađenje niti da uzmu zlato. Baš naprotiv. S obzirom da je Danska izuzetno rukometna zemlja i da je rukomet prvi sport na Jyllandu i otocima, uz nogomet i poneki individualni sport, rukometaši Danske odlaze na OI i s velikim i teškim bremenom ogromnih očekivanja. U njih se polažu nade za medalju, na njima je velik pritisak.

Međutim, ništa od toga nije ni nepoznato ni novo Wilbeku i njegovim momcima, što bi se mogli reći za njihov gotovo premijerni nastup u Pekingu. No, sada imaju renome, imaju iskustvo, kvalitetu i želju - sve što je, uz malo sreće, potrebno za uspjeh i za olimpijski vrh. A baš taj vrh je jedino što Danci žele, jedino što će do kraja zadovoljiti njihove sugrađane u domovini i jedino po što "Vikinzi" dolaze na britanski otok.

Ususret Olimpijskim Igrama

Danska se na OI kvalificirala izravno u svojstvu europskog prvaka iz Srbije ovoga siječnja. To je zemlja koja ima "bezbroj" odličja s velikih natjecanja i koja ima burnu i dugačku povijest na Igrama, ali i na ostalim velikim natjecanjima. Na OI Danci su prvi puta nastupili u Munchenu 1972. godine kada je rukomet i postao olimpijski sport po prvi puta nakon 1936 godine i Igara u istom gradu. U vrijeme velikih hladnoratovskih kriza, ubojstava židovskih sportaša u olimpijskom selu i Marka Spitza, Danci su osvojili slabašno 13. mjesto.

Najbolji im je rezultat četvrto mjesto s Igara u LA-u 1984. godine koje je ostalo i do danas, a nisu participirali na Igrama od 1988. godine i Seoula do Atene 2004. godine. Vratili su se tek u Pekingu prije četiri godine i bili sedmi, a u Londonu će imati prvu pravu priliku nadmašiti Los Angeles. Danci su trenutno i svjetski viceprvaci, osim što imaju i europsko zlato i njima kao i njihovu treneru nedostaje samo olimpijsko odličje - naravno u muškoj konkurenciji - kojeg god ono sjaja bilo.

Na velikim je natjecanjima Danska u posljednjih deset godina, a pogotovo u posljednjih sedam koliko ju vodi Ulrik Wilbek, osvojila mnoštvo medalja. Na EP-ima bili su tri puta zaredom brončani od 2002. do 2006. godine, a na tom su putu pobjeđivali i Hrvatsku. Imaju i dva europska zlata, isto toliko svjetskih srebra te jednu broncu, ali na Igrama još nikad nisu bili na pobjedničkom postolju.

Najveće zvijezde

Teško je uopće pobrojati sve zvijezde u danskoj muškoj izabranoj vrsti, a još teže nekoga izostaviti iz kruga najvećih zvijezda te reprezentacije, ali i samih Olimpijskih igara. Počevši od "stare garde", igrača koji su godinama u vrhu svjetskog klupskog i reprezentativnog rukometa, treba izdvojiti ponajprije Michaela Knudsena, igrača koji je godinama bio neprikosnoveni broj jedan među kružnim napadačima, a po kolektivnim i individualnim uspjesima i medaljama s njim u istu rečenicu mogu stati samo pivotske veličine poput Schwarzera, Vorija ili Bertranda Gillea i sličnih.

Nadalje su od iskusnijih igrača među Dancima još neuništivi Kasper Nielsen, 37-godišnja stijena u "ministar obrane" Danske te vjerojatno jedina nerješiva enigma za najboljeg rukometaša svih vremena, Ivana Balića, koji je oduvijek najteže na kraj izlazio s legendarnim brojem 26 danske reprezentacije. Danci još uvijek imaju i razornog šutera Lasse Boesena, neugodno i lucidno lijevo krilo Flensburga Andersa Eggerta Jensena, zatim na drugoj strani još boljeg igrača HSV-a Hansa Lindberga te sjajnog ali nestalnog ljevaka na desnom vanjskom, igrača Skjerna, Kaspera Sondergaarda.

Nedvojbeno najveća zvijezda danske reprezentacije je u ovom trenutku najbolji rukometaš današnjice Mikkel Hansen. Nezadrživi 24-godišnji lijevi vanjski Kobenhavna razornog šuta, sjajnog driblinga i fine tehnike ove je sezone bio blistav u svakoj utakmici u kojoj je nastupio te je, između ostalog, dovukao svoj klub Kobenhavn do povijesnog Final Foura Lige prvaka, a ujedno je i jedan od rijetkih reprezentativaca koji rukomet igra i od njega živi u svojoj domovini.

Hansen i predvodi mlađu generaciju sjajnih Danaca u kojoj su i jedan od najboljih srednjih vanjskih svijeta u posljednjih nekoliko godina, Thomas Mogensen, igrač koji je potpuna preslika i dostojanstveni nasljednik Traktora Joachima Boldsena, ali i igrač koji nije u top formi, u kojoj su ga mnogi već navikli gledati, već neko vrijeme. Nikolaj Markussen, Danac ruskih korijena i preko dva metra visoki izraziti šuter od kojeg je Talant Dujšebajev u Atletico Madridu već sad kao 23-godišnjaka napravio vrhunskog lijevog vanjskog. To je igrač koji može ne samo odmijeniti Mikkela Hansena - nego ga može i nadmašiti.

Na vratima je još jedan "mladac" - Niklas Landin Jacobsen, već sada s 23 godine jedan od najboljih vratara svijeta, a mnogi mu predviđaju bolju karijeru i nadmašivanje legendarnog Kaspera Hvidta. Od novijih igrača koji bi trebali zamijeniti starije "na crti" Wilbek ima izvrsno rješenje u Reneu Toft Hansenu, na desnom krilu je sjajan još jedan igrač Flensburga, Lasse Svan Hansen, a Landina bi na vratima trebao mijenjati solidni 31-godišnji Marcus Cleverly. "Zvjezdanu" momčad Danske zatvaraju uvijek korisni Bo Spellerberg i možda najmanje zvučni igrač ove ekipe - srednji vanjski i zamjena za Mogensena, Rasmus Schmidt, inače igrač Bjerringbro Silkeborga kao i Kasper Nielsen te Landin Jacobsen.

U ovoj reprezentaciji Danse više nema rekordera po nastupima (335) i golovima (1500) Larsa Christiansena koji se tek u petom desetljeću života umirovio iz reprezentacije, nema ni Kaspera Hvidta koji još uvijek brani fenomenalno. Boldsen, Soren Stryger i Jesper Jensen davna su prošlost, no unatoč tomu, Danska je opet i danas prepuna već afirmiranih zvijezda i takva će biti i u gradu na Temzi.

Izbornik

Ulrik Wilbek, 54-godišnji dugogodišnji danski izbornik rođen u Tunisu, istoimenom glavnom gradu te zemlje, jedan je od najeminentnijih i najboljih rukometnih trenera u povijesti. Nedvojbeno. Uz Claudea Onestu i Bengta Johanssona najdugovječniji i ujedno najuspješniji rukometni strateg svih vremena na reprezentativnoj odnosno međunarodnoj sceni.

U karijeri je s danskom muškom reprezentacijom osvojio dva europska zlata, u Norveškoj 2008. i u Srbiji ove godine, osvojio je i svjetsku broncu u Njemačkoj pobijedivši Hrvate u borbi za treće mjesto te je u Švedskoj 2011. bio srebrni na istom turniru, a s EP-a ima i broncu iz Švicarske 2006. godine kada je obranio treće mjesto. Ukupno je osvojio pet medalja s velikih natjecanja od čega dvije zlatne, a reprezentaciju vodi od 2005. godine što znači da samo s tri velika natjecanja nije odnio niti jednu medalju. Fascinantno. U najmanju ruku.

Foto: Dario Dodić

Manje je poznato da je Wilbek jednako uspješan bio i u klupskom i u ženskom međunarodnom rukometu. Ta ranija i manje poznata karijera počela je za omalenog Danca već početkom 80-ih kada je sam samcat izgradio muški klub Virum Sorgenfri koji je kasnije ostao u nižim razredima danskog rukometa. No, to se već kao 30-godišnjak probio na trenersku scenu i nije osta nezamijećen. Zaposlio ga je tada drugoligaš i mali te nepoznati danski ženski klub Viborg. Zvuči poznato? Viborg je danas jedan od najboljih ako ne i najbolji klub Europe u ženskom rukometu. Wilbek ga je izgradio, doveo iz druge lige do četiri uzastopne titule prvaka Danske te finala Lige prvaka 2001. godine. Kada je otišao, ostavio je klub koji je na temeljima koje je on stvorio napravio teško ponovljive i fenomenalne rezultate.

Budući da je kao čovjek britak, žustar, emotivan i ambiciozan, stalno je tražio nove izazove. Zato je otišao iz Viborga u žensku reprezentaciju u kojoj je osvojio - doslovno - sve! Čovjek je preuzeo slabe Dankinje početkom 90-ih koje su tada bile gotovo "kanta za napucavanje". Uveo je svoje ideje, novitete i neke mlade igračice u "vatru" te u samo nekoliko narednih godina pokorio svijet.

Osvojio je svjetsko srebro na prvom velikom natjecanju na kojem je nastupio - SP-u 1993. godine, a zlato je izgubio u produžecima. Potom je godinu kasnije s istom ekipom uzeo europsko zlato, 1995. je bio brončani na SP-u, a vrhunac je stigao 1997. godine. Osvojivši svjetsko zlato upotpunio je kolekciju jer je europsku titulu obranio 1996., a iste je godine osvojio i Olimpijske igre. Ta je ženska reprezentacija Danske bila i ostala jedna od najboljih u povijesti sporta, Wilbek je afirmirao legendarnu Anju Andersen, a kada je u potrazi za novim izazovima otišao na klupu muške reprezentacije za sobom je poveo samo svoju suprugu koju je trenirao u ženskoj reprezentaciji - Susanne Munk Lauritsen. I danas su u sretnom braku.

Dosadašnji susreti s Hrvatskom

Hrvatska i Danska imaju dugačku povijest rivalstva koja je započela još 1994. godine kada su izabranici Velimira Kljajića u najboljim danima svojih karijera pred Igre u Atlanti svladali Dance 24:23 u utakmici za treće mjesto na Europskom prvenstvu. Do novog susreta trebalo se čekati do zlatne 2003. godine i Portugala kada su, tada još Pakleni, svladali Dance 33:27 u drugom krugu na svom putu ka zlatnoj medalji.

Najteži porazi Hrvata od Danse stigli su u utakmicama za brončane medalje na EP-ima 2002. u Sloveniji te ponovno 2006. godine. Također, u finalu EP-a 2008. Danci su bili bolji od Kauboja 24:20, ali su Hrvati uzvratili iste godine na Igrama u Pekingu u četvrtfinalu. Posljednji je poraz Hrvatska od Danske doživjela 2011. godine na SP-u, u skupini je bilo 34:29 za Wilbekove momke.

Sumirano, Hrvatska i Danska su odigrale 14 međusobnih utakmica na velikim natjecanjima, svaka reprezentacija ima po sedam pobjeda, a gol-razlika je u korist Danaca za čak 18 pogodaka (392:374), jer, kad su Hrvati pobjeđivali, činili su to tijesno, dok su Danci ostvarivali uraganske pobjede s velikom razlikom golova. Otkad je na klupi Danske Ulrik Wilbek, međusobni je skor dvije reprezentacije 5:4 za Dance, a, zanimljivo, jedini period kada su Hrvati bili nadmoćni bio je u vrijeme kada su zajedno surađivali Lino Červar i Irfan Smajlagić.