I hrvatski mušketir brani čast u Londonu: En garde

Znate li tko je Milan Neralić?

Vjerojatno niste upoznati s njegovim likom i djelom, no, možda biste trebali biti. Milan Neralić osvajač je prve hrvatske olimpijske medalje, iako pod austro-ugarskom zastavom. Bilo je to još davne 1900. godine, u Parizu na II. Olimpijskim igrama, a sada već pretpostavljate kako je u pitanju bilo upravo mačevanje, točnije u sablji u tadašnjoj disciplini učitelja mačevanja.

Ovaj sport, točnije vještina borbe, imao je tada svoju poziciju u sportskom svijetu na ovim prostorima. Tradiciju sudjelovanja Hrvata na Olimpijskim igrama nastavio je Vladimir Mažuranić, koji je nastupio 1936. godine u Berlinu, no, od tada pa sve do Londona nije bilo dovoljno dobrog i vještog majstora koji bi odmjerio snage s najboljim svjetskim mačevaocima - sve do floretaša Bojana Jovanovića, kojemu se ispunio životni san o nastupu na Olimpijskim igrama.

Upravo je mačevanje jedna od najstarijih olimpijskih disciplina, koja se već od prvih modernih Igara, 1896. godine u Ateni nalazi u redovnom programu natjecanja, a što je i zanimljivije i osnivač i pokretač modernog olimpizma, barun Pierre de Coubertin bio je i sam mačevalac. Bila su to vremena kada je mačevanje bilo dio životnog stila, a nije bilo isključeno niti da je bilo potrebno i u praksi.

Povijest mačevanja vezana je za ratovanja, sukobe, dvoboje pojedinaca za čast, koji su nerijetko završavali smrću jednog ili oba sudionika. No, iz hladnog oružja, mačevi su evoluirali u vrući i uzbudljivi sport, za koji je potrebna izuzetna i fizička i mentalna snaga.

Mačevanje je u svojoj biti borilačka vještina, za koju je potrebna i snaga i izdržljivost, a prije svega vrhunska koncentracija i spoj preciznosti, tehnike i taktike.

Sigurno je kako vas je velik broj odrastao na pričama, knjigama i filmovima o mušketirima, a vjerojatno su Aramis, Porthos, Athos i D'Artagnan bili vječna inspiracija za igre u parku. No, jedan dječak je improvizirani komad drveta zamijenio pravim sportskim rekvizitom, a više od 20-ak godina kasnije ostvario mu se san da prošeće tartan stazom jednog od Olimpijskih stadiona na otvaranju Igara te da u ravnopravnoj borbi krene u borbu za medalju...

Ovaj mušketir je Bojan Jovanović i predstavljat će Hrvatsku u Londonu u mačevanju u disciplini floret.

Olimpijske šampione i europske prvake već je pobjeđivao...

Rođeni Zagrepčanin, odrastao u blizini maksimirskog stadiona, Bojan ipak nije kao prvi sport izabrao nogomet, iako i sam priznaje priznaje da dodatnu snagu u i energiju u borbama crpi u skandiranju njegovih navijača imena najdražeg nogometnog kluba.

Svoju sportsku karijeru započeo je još prije više od 20 godina, kada je kao desetogodišnji dječak stigao u MK Mladost, a već je od malih nogu pokazao kako posjeduje talent za ovaj sport te posebice floret. Pod trenerskom paskom Sanjina Kovačića, današnjeg izbornika, ostvario je prve zapažene rezultate u svojim dobnim kategorijama, osvajajući nacionalna prvenstva i ubrzo postavši član nacionalne izabrane vrste. No, zapaženi uspjeh i uzlet njegova karijera dobiva 2004. godine, kada za trenera uzima Darka Limova, koji mu je do tada bio i kolega u reprezentaciji i s kojim surađuje sve do današnjih dana.

Prvi pravi zapaženi međunarodni rezultat Jovanović je ostvario 2005. godine, kada je na izuzetno cijenjenom Grand Prix natjecanju u Parizu ostvario plasman unutar 16 najboljih floretaša, osvojivši 14. mjesto. Identičan rezultat ponavlja i na raznim natjecanjima, poput Montreala 2010. godine, međutim, prekretnica u njegovo karijeri sigurno je bilo osvajanje natjecanje Svjetskog kupa u Venezueli te iste godine, čime je sigurno ušao u povijest mačevanja i floreta u Hrvatskoj.

Postavivši taj uspjeh u nogometni kontekst, bio je to rezultat ravan Dinamovom ulasku u finale Lige prvaka.

Tek tada Jovanović postaje priznati svjetski mačevalac, a svojim karakterističnim stilom, predstavlja opasnost za sve suparnike. Koristeći se poznatom nogometnom floskulom kako napad počinje od obrane, tako bi se mogao približiti njegov način borbe. Fantastičnom obranom Jovanović otvara sebi priliku za kontranapad i u tome je među najboljima na svijetu.

Još jedan fantastičan rezultat Jovanović ostvaruje 2011. godine, kada u žestokoj konkurenciji osvaja peto mjesto na Europskom prvenstvu u Sheffieldu, gdje su bolji od njega bili samo tada neprikosnoveni Talijani i jedan ruski reprezentativac, svi od reda svjetska floretaška krema. Sheffield je mjesto gdje je hrvatski mušketir upisao čak dvije pobjede protiv olimpijskog pobjednika Francuza Guyarta, jednu u kvalifikacijskoj grupi, drugu za ulaz u 16 najboljih.

Jovanović je kao što to i sam priznaje, ali što i svjedoče njegove kolege, trener, ali i njegovi priznati i hvaljeni suparnici - inspiracijski mačevalac, koji je u stanju pobijediti svakog suparnika na svijetu, ovisno o trenutku i aktualnoj formi. Već je to i dokazao nekoliko puta, a osim pobjeda prijašnjih godina nad olimpijskim prvacima i viceprvacima, Jovanović je ove godine na posljednjem Europskom prvenstvu svladao tada aktualnog prvaka Talijana Avolu, dok je poraz upisao tek od sada aktualnog prvaka Europe, Rusa Čeremisinova. Što dovoljno govori da u Londonu može u ravnopravnu borbu sa svima.

Kruna njegove karijere bit će nastup na Olimpijskim igrama, koje je osigurao u travnju ove godine na kvalifikacijskom turniru u slovačkoj Bratislavi, čime je Hrvatska dobila po prvi puta svog predstavnika u ovome sportu od svoje neovisnosti, što je definitivno priznanje i čast i za Jovanovića, ali i za njegovu trenersku ekipu.

Uz dio floretaša koji su svoj nastupa na Olimpijskim igrama zaslužili po svom renkingu, Jovanović je zajedno s ostatkom 20-ak najboljih morao proć težak put kvalifikacija, gdje je samo ulazak u finale osiguravao plasman u London. Jovanović je redom, u osmini finala bio bolji od domaćeg predstavnika Vilema pa u četvrtini finala od Ukrajinca Hercika, dok je finale i mjesto u hrvatskoj olimpijskoj delegaciji izborio veličanstvenom pobjedom nad Izraelcom Hatoelom...

Neopisiv je to uspjeh za hrvatski sport, mačevanje i floret, koji se smatra kraljevskom disciplinom i gdje je konkurencija nevjerojatna, a plasman na Olimpijske igre za Jovanovića ostvarenje je sna, koji mu je izmakao prije četiri godine zbog ozljede. "Bio je to turnir gdje je bilo šest ravnopravnih, podjednakih favorita i sve do samog kraja nije se znalo koji će osigurati plasman na Olimpijske igre. Ne znam kako bih uopće opisao ovaj osjećaj," govorio je Jovanović nakon ostvarenog uspjeha te dodao: "neopisiva sreća, radost, veselje, plač... da se nisam kvalificirao u London, vjerojatno bih se ostavio mačevanja, godine su tu i to bi jednostavno bio kraj," čime je dokazao koliko je u sportu malena razlika između dna i vrha.

Bojan je završne tjedne prije puta u London proveo u kampu pored Moskve, na najjačim mogućim pripremama, trenirajući s ruskim floretašima u izolaciji kako bi na Igrama dosegao top formu. Dnevno je floretu posvetio i do sedam sati, no, zanimljivo kako među brojnim i kvalitetnim Rusima nije bilo niti jednog olimpijca, jer u mačevanju postoji nepisano pravilo kako nikada prije natjecanja ne treniraju zajedno potencijalni suparnici, kao se ne bi protivnicima otkrile mane ili slabosti.

U društvu trenera Limova, Bojan je savladao poseban taktički program i sparing vježbe, kako bi se na što bolji način spremio za olimpijski turnir, a iako je za njega sami plasman ostvarenje sna, vrlo dobro i Jovanović i njegov trener znaju kako ih nekoliko malenih koraka dijeli do senzacionalnog uspjeha te kako će iskoristiti svaku pa i najmanju priliku za vrhunski rezultat.

"U London ne putujem samo turistički, ne želim ništa prognozirati, ali sve je moguće," naglasio je Jovanović, na što je trener Limov dodao da ako se posloži ždrijeb i ako Bojana krene, sve je moguće pa i čak i medalja, što je uvijek nezahvalno prognozirati. Ali, sportski se nadati i zdrava ambicija uvijek može pomoći na putu prema ostvarenju cilja.

Što se tiče samog olimpijskog natjecanja, sustav natjecanja je drugačiji nego na ostalim turnirima, nema skupina, nema razigravanja, već se ždrijebom određuju eliminacijske borbe. U muškom floretu sudjeluje 38 natjecatelja, koji su rangirani po prikupljenim bodovima te se tako određuju nositelji.

Glavni favoriti za medalje su Talijani, kojima su mačevanje i floret nacionalni sport i ponos, no jaki su i Rusi, Nijemci, Francuzi, no, kako su i Bojan i njegov trener naglasili Olimpijske igre jedno su sasvim posebno natjecanje, gdje favorita nema i ostat će otvoreno sve do završnih borbi kako će se podijeliti komplet medalja.

Teško je opisati taj osjećaj...

Mačevanje je u Hrvatskoj, iako ima tradiciju dulju od sto godina, jedan od onih takozvanih malih sportova, koji ovise o entuzijazmu pojedinaca. Klubovi mačevanja postoje, osim u Zagrebu, u Splitu, Karlovcu, Poreču, dok je u nastajanju klub u Osijeku.

Zanimljivo je kako je ukupno registrirano 300-tinjak mačevalaca, koji održavaju ovaj sport na životu.

Foto: Damir Žbulj

"Teško je opisati taj osjećaj, bit će mi puno jasnije kada stigne vrijeme za nastup," kazao je Jovanović u kratkom razgovoru. "Običan sam dečko iz Zagreba, fantastičan je i velik ovo uspjeh i za mene i za hrvatsko mačevanje. može se reći da sam iznenadio i sebe i sve ostale. No, svaki dan započinje sa svijesti o tome kako nastupam na Olimpijskim igrama."

"Često sam i pomišljao na odustajanje, jer težak je ovo sport, a nije niti niti financijski niti medijski dovoljno popraćen. Nema egzistencije od mačevanja. Odlučio sam da ću probati do ovih Olimpijskih igara pa što bude i evo, stigla je nagrada. Već nekoliko puta, kada sam razmišljao o prestanku karijere, poklopio se neki odličan rezultat koji me vratio," naglasio je hrvatski olimpijac i nastavio: "Tako je bilo i kada sam osvojio Svjetski kup u Venecueli prije dvije godine ili kada sam prošle godine na Europskom prvenstvu bio peti."

Kazao je hrvatski floretaš i nešto o samim kvalifikacijama, koje je odradio u travnju ove godine na maestralan način: "Nevjerojatno je težak put kroz kvalifikacije jer se na jednom mjestu našlo 20-ak floretaša koji nisu ostvarili izravan plasman za London, a samo dvojica finalista mogli su osigurati Igre. Ova naša zona je najteža, no, uspio sam, ostvario sam san, a sada ćemo vidjeti što ću napraviti u Londonu. Kada sam se najmanje nadao, onda je ono najbolje izlazilo iz mene."

O samom olimpijskom natjecanju i šansama za dobar rezultat Bojan je rekao: "Turnir će biti izuzetno snažan. Glavni favoriti su Rusi, Nijemci, Francuzi te naravno Talijani. Nema borbi po skupinama nego se odmah ide u eliminacijske borbe. prva borba trebala bi biti dosta lagana, dok je već naredna s nekim od visoko rangiranih nositelja, dok bi treća borba već mogla otvoriti priliku za medalju. Važno je naglasiti kako sam pobjeđivao već sve te ljude tamo i šanse su realne i da se borim za medalju, ali i naravno, da ispadnem u prvom kolu."

"Ovisit će sve o trenutku, inspiraciji."

Naglasio je i još jednu zanimljivost turnira: "Na Olimpijskom turniru nema automatske brončane medalje ako izgubite u polufinalu nego postoji borba za treće mjesto i broncu pa je i to jedna otežavajuća okolnost na nas mačevaoce."

"Floret se može izdvojiti kao najjača, dominantna disciplina u mačevanju, naravno, zato jer je i ja treniram," kroz šalu je naglasio uvijek dobro raspoloženi Bojan te je nastavio o svojim počecima: "Niti sam ne znam točno zašto sam počeo s mačevanjem. Odrastao sam blizu maksimirskog stadiona i nogomet mi je u krvi, ali eto, završio sam u floretu, koji je jedna velika ljubav što još uvijek nije izašla iz mene. To traje već gotovo 25 godina."

Mačevanje u Hrvatskoj nije niti približno popularno kao recimo u Italiji, gdje su mačevaoci popularni poput nogometaša, a upravo oni floretaša Andrea Cassaru nazivaju svojim glavnim kandidatom za osvajanje zlatne olimpijske medalje: "Kao što sam već rekao veliki je ovo uspjeh, jer naprimjer Italija ima dva puta više profesionalnih trenera, nego što Hrvatska ima mačevaoca, da ne govorimo o Rusiji ili Njemačkoj, gdje je ovaj sport izuzetno razvijen i cijenjen. Meni se uloženi trud isplatio i možda će ovaj moj plasman biti fantastična prilika za promociju mačevanja, popularizaciju sporta, kako bi se privukla i djeca, novi ljudi u mačevanje, ali i kako bi se privukao novac u ovaj sport, bez čega nema napretka."

Za kraj je Bojan naglasio možda i ono najvažnije, što je cilj i san svakog sportaša: "Još kao mali sam uvijek gledao ta svečana otvaranja Igara, a sada ću biti u mimohodu. Još se više radujem boravku u Olimpijskom selu. Bit će to prilika da se družim s najboljim hrvatskim sportašima, ali i najboljim sportašima svijeta."

Mačevanje u Hrvatskoj ima svoju budućnost, ali se ona nalazi u rukama ljudi poput Bojana. Entuzijasta, pojedinaca, koji samo svojim radom i uspjehom skreću pažnju i pozornost na ovaj sport. On će i dalje ostati pod etiketom malog sporta, sa svim problemima koji uz takvu sudbinu dolaze, problemima s financijama, sponzorima, organizacijom natjecanja ili odlaskom igrača na turnire i ostala natjecanja. Nažalost, ili možda na sreću, ovaj sport ovisi samo o volji i želji skupine zaljubljenika.

Foto: Damir Žbulj

Naravno, budućnost je u mladom naraštaju, što većem broju djece, koji bi običnu igru s mačevima u parku, trebalo zamijeniti organiziranim treningom i razvojem sportskog, olimpijskog duha. Uspjeh Bojana Jovanovića tek je kroz posljednjih nekoliko mjeseci mačevanje i floret izbacio sa zadnjih strana novina ili dna internetskih portala na naslovnu stranu i stvarno je šteta da se ova prilika za popularizaciju sporta ne iskoristi.

Mačevanjem se razvija etički kodeks. Ovo je sport koji ovisi o brzim, pravovremenim i ispravnim odlukama, koje treba donijeti u djeliću sekunde. Ono utječe na razvoj niza pozitivnih karakternih osobina, samopouzdanja, upornosti...

Bit mačevanja je poentirati, jasno definirati svoj cilj, što je ponekad najvažnije i u svim ostalim segmentima privatnog i poslovnog života.

Bojan Jovanović na olimpijsko borilište izlazi 31. srpnja, od ranog jutra, a rasplet i osvajači odličja saznat će se do završetka tog istog dana.

Izdvojite nešto vremena, popratite i floret na Olimpijskim igrama. Hrvatska ima svog junaka, mušketira, koji će ravnopravno u borbu s ostalim sudionicima za medalje.

Nadamo se samo kako će ovaj uspjeh fantastičan i nevjerojatan uspjeh potaknuti novu generaciju, mladih hrvatskih mačevaoca i kako neće proći narednih 76 godina da bismo ponovno dobili svog predstavnika na Olimpijskim igrama.

Touché!