Hrabra mladost bez kompleksa, ambijent spektakularan - čak i za splitske uvjete

Bilo je jasno i prije početka utakmice između Hajduka i Intera da će nakon utakmice biti teško pisati nekakvu smislenu analizu iz igračke, nogometne perspektive. Što bi se to moglo pametnoga napisati o utakmicu u kojoj su s jedne strane stajali Zanetti, Cambiasso, Milito, Sneijder, a s druge Radošević, Caktaš, Milović, Vršajević?

Međutim, bez obzira tko nosio Hajdukov dres, bez obzira koliko teška i mučna situacija unutar i oko kluba bila posljednjih mjeseci, pa i godina, onih 90 minuta kad igrači istrče na teren - Hajduk opet postaje jedna velika, jedinstvena obitelj koja želi samo jedno. "Hoćemo pobjedu", bio je prvi usklik Hajdukovih navijača nakon što je turski sudac pustio loptu s centra. Nije to bio nimalo kurtoazan poklik, nimalo prazan ili besmislen. Bez obzira što je s druge strane momčad koja je prije samo dva ljeta bila europski prvak, Hajduk u Poljudu nikad i nikome ne priznaje ulogu favorita.

Postavila se tako mlada Hajdukova momčad u prvih 18 minuta, hrabrije i beskompromisnije nego što su se mnoge njihove iskusnije i papirnato kvalitetnije prethodnice postavljale protiv raznih Debrecena, Žilina, Budućnosti. Pomogla je možda malo i nekarakteristična crvena garnitura dresova milanske momčadi, koja ipak ne ulijeva toliko strahopoštovanje i psihološki pritisak kad je gledate naspram sebi kao ona legendarna i trofejna crno-plava.

18 minuta Hajduk je izgledao dobro, kontrolirao igru i situaciju na terenu, a tribine su ključale. Iako je svatko razuman očekivao kako će Interova kvaliteta kad-tad nadmašiti Hajdukov polet, šteta je što se barem još koju minutu nije produžila ta nula koju su Bili u jednoj ruci držali, a drugom napadali.

Dinamov trener Ante Čačić izjavio je nakon povratka iz Tiraspola kako je "ljubomoran na Hajduk i pozitivnu atmosferu koja u njemu vlada usprkos izostanku rezultata". Hajdukovci bi, s druge strane, mogli biti ljubomorni na Čačićevu "Boginju Fortunu" koja ga često prati otkako je zasjeo za kormilo Dinama. Ne toliko zbog "nesreće" na ždrijebu 3. pretkola, jer ovakav Hajduk bi teško bio favorit i protiv nekog manje zvučnog protivnika od milanskog Intera, koliko zbog dva nesretna detalja iz kojih je Inter lako i s(p)retno došao do svoja dva pogotka. Prvi nakon "poklona" Milovića Militu, kojeg je Sneijder pretvorio u vodstvo, drugi nakon što je peta Maloče ubačaj Nagatoma skrenula u Hajdukovu mrežu. Naravno da bi i bez te nesreće Inter pobijedio i prošao Hajduk, ali nekako bi se lakše "probavili" pogoci primljeni iz neke majstorije, kakva je bio Coutinhov udarac za 0:3.

Hajdukovim igračima svaki je dobiveni dvoboj, svaki uspješan prolaz pored institucija kakve su Zanetti ili Cambiasso, značio školu kakvu mu ni jedna utakmica u našem prvenstvu ne može dati. Brzina reakcije, dodavanja, razmišljanja u Interovoj momčadi je za dvije razine iznad onoga što se iz vikenda u vikend gleda u MaxTV Prvoj ligi.

Vidjeli su mladi Hajdukovci što je "ozbiljan nogomet" i koliko su usprkos svojoj nadarenosti i želji - daleko od njega. I to im može dobro doći, da budu još ponizniji, još radišniji i još odgovorniji i prema sebi i prema klubu čiji dres nose.

Velika je šteta što Anton Maglica nije realizirao bar jedan od dva "pogleda u oči" s Interovim vratarom Handanovićem u 77. i 80. minuti. Bila bi to sjajna nagrada za sve ono što su odradili, pretrčali, zatvorili i odigrali Hajdukovci tijekom 90 minuta, a novopečeni Hajdukovac bi već na prvim koracima svoje hajdučke karijere imao spremljenu "priču za unuke". Šteta, 1:3 bi puno ljepše zvučalo, makar u konačnici ništa ne bi značilo su smislu prolaska dalje.

Ipak, najveća priča jučerašnjeg spektakla nije se odigravala na travnjaku, nego na tribinama. Autor teksta odgledao je na stotine Hajdukovih utakmica na Poljudu, stotine spektakularnih koreografija, navijanja, ambijenata za pamćenje, no ova je utakmica ponudila nešto dosad neviđeno. Takvu pozitivnu energiju, toliko pljeska, bodrenja, toliku akumuliranu ljubav prema svom klubu Poljud je rijetko kad doživio. Bilo je to spektakularno - čak i za splitske uvjete. Potvrdili su to i gosti iz Milana.

Pomogla je, naravno, i činjenica da je u poljudsku školjku došao veliki Inter, ali nije ona bila presudna. Ova je utakmica navijačima i ljubiteljima Hajduka došla praktično kao još jedan "referendum", na kojemu su željeli pokazati koliku snagu i energiju Hajduk posjeduje usprkos svim problemima koje mu u nasljeđe ostvavljaju oni koji ga loše vode i već godinama kormilare prema rubu financijske provalije.

Hajduk će za tjedan dana otići na San Siro (atmosfera, zarada i kompletan doživljaj s jučerašnje utakmice potvrdili su da je zamjena domaćinstva bila pun pogodak bez obzira s koje je strane ideja potekla), no još je jednom Hajdukova europska priča završila prije Velike Gospe.

No, borbenost igrača, te pljesak i ovacije krcatih tribina ostavili su nadu da ova mlada i "tanka" Hajdukova momčad može ugodno iznenaditi u domaćim natjecanjima ove sezone. Ne trebaju Hajdukovim navijačima zbog pobjede protiv Splita ili borbenosti protiv Intera porasti apetiti ili snovi o trofejima ili velikim trijumfima već u prvoj sezoni.

Ali ovakav jeftini, mladi, borbeni i trkački nastrojen Hajduk svakako može biti zalog za stabilniju, bolju i dugoročno održivu budućnost. Ako bude strpljenja navijača, kvalitetnog rada struke i pameti uprave.