Zašto Hajdukove anonimce gleda 22.000 ljudi, a hrvatske zvijezde je došlo vidjeti tek 10.000?

Navikneš se, htio - ne htio, na jednu grupu ljudi, navikneš se da u svako doba dana možeš zavrtjeti broj Davora Gavrana i popričati s njim o svemu, ponekad najmanje o nogometu. I negdje putem ga suptilno i nenametljivo priupitati "Što je unutra, ima li što nova?" Gavro ti, naravno, ništa ne kaže, a opet nekako - sve saznaš.

Trebat će malo vremena za priviknuti se na činjenicu da nakon utakmice na pressici ne sjedi Slaven Bilić, da nema nekih "pravila" koja smo u šest godina naučili napamet i prihvaćali ih takvima kakva jesu. Nije uvijek sve štimalo, nismo uvijek svi imali dovoljno živaca, ali na koncu priče ipak je to sve skupa "ferceralo".

Kad najbogatija zemlja strahuje od najsiromašnije

Utakmica sa Švicarskom ponudila je puno novih lica, puno novih imena, puno toga drugačijeg. Logično, novi izbornik, novi glasnogovornik, novi predsjednik, nova pravila, novi odnosi. Jedino se "Gavran" pojavio. Nažalost - ne onaj s kojim smo šest godina uspješno surađivali, nego onaj kojeg smo šest mjeseci neuspješno vabili u našu kućicu. Sjetili smo se hrvatstva tog Marija Gavranovića onomad kad je u dresu Schalkea srušio Valenciju u svom debitantskom nastupu u Ligi prvaka, Nažalost, malo prekasno. Švicarci su nisu dopustili "novog Rakitića".

Zanimljiva je ta švicarska reprezentacija sa svojom "ausländerskom svitom". Da ste pali s neba i pročitali imena Xherdan Shaqiri, Granit Xhaka, Valon Behrami, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, vjerojatno biste pomislili da je Hrvatska napokon odigrala i svoju prvu utakmicu s Albanijom.

Spomenuti jesu Albanci, no "jugoslavenski". Svi su se rodili na Kosovu, osim Džemailija koji je s roditeljima "prebjegao" iz Makedonije. A Švicarska je, iako to Ottmar Hitzfeld neće otvoreno priznati, u paničnom strahu od dana kad će nogometna reprezentacija Kosova dobiti "zeleno svjetlo" za igranje službenih međudržavnih utakmica, jer će svi dobiti prigodu za odabrati "domovinu svojih otaca". A Švicarsku ostaviti u blatu prosječnosti iz koje je vuku baš "kosovski Švicarci", uz ponekog hrvatskog ili turskog.

Zamislite što je nogomet. Najbogatija zemlja Europe strepi od najsiromašnije.

Nepristojni gosti i Sammirov GPS

Švicarci su u Splitu trebali uveličati proslavu stotog rođendana HNS-a, baš kao što je i praška Slavia prije godinu i pol pozvana uveličati stoti rođendan Hajduka na isto mjesto. Iako su atmosfere na stadionu bile dijametralno suprotne, rezultat je bio isti. Dok su "slavljenici" u glavi imali reviju, gosti su iskoristili njihov "mamurluk". Pouka? Slavite li stoti rođendan, ne organizirajte proslavu na Poljudu. Mogli bi vam gosti ostaviti više štete nego koristi.

Rođendansku proslavu HNS-a nije, naravno, propustio ni "kum" Zdravko Mamić. Međutim, više od njega bilo je zanimljivo njegovo društvo u poljudskoj loži. Najprije je neko vrijeme proveo u, činilo se, dosta ugodnom razgovoru s Petrom Skansijem, što je dalo suptilnu sugestiju da "rat" između Mamića i ministra Željka Jovanovića više nije tako "nemilosrdan". Puno je velikih riječi izgovorio ministar prošlih mjeseci, puno je rupa i upitnika iza njih ostalo."

Ipak, Mamićevo pravo društvo tijekom 90 minuta bio je Sammir. Na Poljud su obojica došli sa svojim automobilima, što znači da je Mamić svom 270.000 eura siromašnijem "filhu" jasno i precizno ucrtao koordinate izlaska s autoceste Zagreb - Split. Lako je zamisliti kako se Sammiru par kilometara prije izlaza za Vodice iz GPS-a oglasi umirujući glas Zdravka Mamića s unaprijed snimljenom porukom: "Ne tu ljubavi, ostani u šestoj brzini i nastavi ravno. Na tom izlazu bi ti ENC skinuo 270.000 eura cestarine."

Je li Mamić Sammira poveo u Split kako bi nešto neverbalno sugerirao novom izborniku ili ga jednostavno nije želio ostaviti "mladog i zaigranog samog u velikom gradu" - teško je znati. No, s obzirom na ono što smo od Štimčevih aduta vidjeli na jučerašnjoj utakmici, posebno u veznom redu, teško je ne vjerovati u skorašnji debi drugog Brazilca u hrvatskom reprezentativnom dresu. I ne bojte se. Za razliku od švicarskih Kosovara, jednom kad Sammir nastupi za Hrvatsku neće više nikad moći zaigrati za Brazil. Ma koliko nas Selecao molio i kumio.

Nismo igrali 4-4-3, igrali smo 2-8

Štimčeva Hrvatska? Malo je reći da smo ostali razočarani i malo je reći da je novi izbornik kiptio od bijesa po završetku susreta. Osjetili su to njegovi donedavni "poslodavci" s HTV-a, vidjelo se to i na konferenciji za medije nakon utakmice. Štimac nije krio razočaranje reakcijom igrača koje je poslao na teren i najavio je kako "reprezentativna okupljanja za igrače više neće biti praznik". Nisu bili ni dosad, no očito je da prvo zajedničko druženje novog izbornika i stručnog stožera s igračima nije proizvelo potrebnu i željenu "koheziju". Ili što bi Ćiro Blažević rekao - galvanizaciju.

Na naše pitanje nakon utakmice o Hrvatskoj bez "razarača" u veznom redu Štimac nije dao konkretan odgovor, no dala ga je utakmica. Iako je Štimac najavio "španjolizaciju" naše igre, iako je više od ičega želio u svoj izbornički mandat startati "s praskom", uz dužno poštovanje prema našem igračkom kadru - Badelj, Kranjčar i Rakitić ipak nisu Xavi, Iniesta i Fabregas. A posebno to nisu kad utakmicu shvate neozbiljno i rekreativno, kao što su shvatili ovu protiv Švicarske.

Štimac je protiv Švicarske krenuo u formaciji 4-3-3, koja je zapravo, u realnosti, izgledala kao formacija 2-8. Osim Ćorluke i debitanta Maloče, svi su ostali naši igrači usmjereni prema naprijed, pa nije nimalo čudno što je Lichtsteiner izgledao kao najbolji desni bek na svijetu, što su Rodriguez i Barnetta imali "sav prostor svijeta" tamo gdje ih je trebao zaustavljati Srna, što su se Shaqiri, Inler, Xhaka, Behrami šetali s loptom u nogama oko našeg kaznenog prostora bez da ih je ijednom "pokupio" nekakav Vukojević ili Dujmović i odnio "izvan terena".

Nisam baš pobornik dramatizacije nogometnih sustava i izmotavanja kako "mi možemo igrati 4-4-2, ne možemo 4-2-4, ne znamo 4-3-3, a 3-5-2 je 'demode'". Nije jučer utakmicu odlučila Štimčeva promjena sustava, nego pogrešan odabir igrača na nekim pozicijama i realno - loša partija velike većine naših igrača. Ne smeta ti promjena sustava da "gineš", da zatvaraš, da uklizuješ, za se boriš. A ništa od toga hrvatski igrači jučer nisu radili.

Šukerove dvije opcije

Za kraj priče - atmosfera. Negdje drugdje bi 10.000 gledatelja bio spektakl, u Splitu je to "ništa". Jedna utakmica ne može biti dovoljna za ispraviti sve "krive drine" koje je HNS "posadio" svojim ignorantskim i uvredljivim odnosom prema drugom najvećem hrvatskom gradu za vrijeme vladavine Vlatka Markovića.

Nije u Splitu problem ni u cijeni karte, ni u Velikoj Gospi, ni u "zasićenosti" brojnim Hajdukovim utakmicama u posljednje vrijeme. Split voli sport, Split voli nogomet, Split voli hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Međutim, na ljudima koji vode hrvatski nogomet je da razmisle i odgonetnu zbog čega Hajdukove anonimce ove sezone u prosjeku dolazi gledati 22.000 ljudi u maksimalno pozitivnoj i poticajnoj atmosferi, a najveće hrvatske nogometne zvijezde protiv vrlo dobrog protivnika "samo" 10.000 i to u potpuno komornom ambijentu.

Davor Šuker ima dvije opcije. Nastaviti "orati i kopati", raditi otvoreno i transparentno, ponekad i "progutati knedlu" ako treba kako bi u sebe i u savez kojeg vodi vratio izgubljeno povjerenje hrvatskih navijača kako u Splitu, tako i u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i svim drugim hrvatskim krajevima. Ili može "dignuti ruke". Začahuriti se unutar uskog kruga ljudi koji "ne vide, ne čuju i ne žele znati" i poput svog prethodnika nogometnu Hrvatsku ograničiti na "zagrebački prsten", uz tek povremena, kozmetička i revijalna gostovanja u ostalim dijelovima zemlje.

Jučerašnjom utakmicom Split je vrlo jasno pokazao da u ovoj drugoj soluciji više ne želi sudjelovati.