Kapetanski oproštaj Badelja, Čačićeve brojke i neodlučna publika

O utakmici

Kako je izgledao Dinamo u prvih 20 minuta, baš se Malmö činio kao dobra usporedba. Modri su igrali najbolje ove sezone, strpljivo i kvalitetno gradili su napade i relativno lako stvarali dobre šanse. Iskoristili su samo jednu, onu najbolju, Čop je zabio u četvrtoj uzastopnoj utakmici te je već sada na polovici kompletnog golgeterskog učinka iz Splita prošle sezone.

Dva faktora promijenili su potom tok utakmice. Iz Dinamove perspektive, nekoliko uglavnom bespotrebnih prekršaja, najčešće na desnoj strani u režiji Leke i Vide, pokvarili su ritam domaće ekipe, omogućili Mariboru da izađe na suparničku polovicu i da iz prekida prijeti Kelavi. Tako su, uostalom, gosti i stigli do izjednačujućeg pogotka.

No, svoje prste imao je i Maribor koji je prvih dvadesetak minuta odigrao s određenim strahom, ali je i to razdoblje proveo adaptirajući se na Dinamove kvalitete s kakvima se Mariborčani ne mogu susresti u slovenskom prvenstvu. Dinamova promjena ritma u sredini terena stvarala je probleme Mariboru prema riječima trenera Milaniča, ali kada su se gosti prilagodili toj kombinaciji kratkih pasova i dugačkih dijagonala, smanjili su Dinamu manevarski prostor i sami se oslobodili početnih okova.

Do kraja je to bilo uglavnom izjednačeno, s laganom inicijativom ipak kvalitetnijeg Dinama, ali s dvije odlične šanse Maribora - Berić je jednu zapucao nakon što je fino izigrana cijela obrana domaćih, a drugu nakon što mu je Peko neshvatljivo darovao loptu u šesnaestercu. U potonjoj prigodi Beriću se "ukazao" Ivan Kelava, spasivši Peka i puno žešćih kritika nego što će ga ovako dočekati.

U taktičkoj bitki dvojice trenera više je toga otišlo na stranu Milaniča. Sammir je odigrao dobru utakmicu, puno je lopti podijelio usamljenim suigračima, namjestio je jednu savršenu šansu Čopu, no Slovenci su uspjeli u zamisli da neutraliziraju njegov konkretniji učinak i spriječe ga da bude opasniji po gol. Često udvajajući Sammira, Maribor je ostavljao više prostora igračima poput Pivarića, Ademija ili Leke, što im se moglo obiti o glavu - sva trojica imali su dobre prigode za udarce - no pokazalo se to sveukupno dobrom strategijom.

S druge strane, Dinamo se dosta pripremao za Dejana Mezgu, označivši ga ključnim čovjekom Maribora i čak prilagodivši donekle početni sastav tom veznjaku (Leko na desnoj strani), a Milanič je Mezgu - ostavio na klupi.

Prvih 90 minuta ostavlja sve otvorenim uoči uzvrata, jer ne samo da je rezultat tijesan, već i razlika u kvaliteti dviju momčadi nije onolika koliko su se u Maksimirskoj možda nadali - iako su i sami znali da u 4. pretkolu Lige prvaka nema lakih protivnika. Floskula, ali ne bez razloga.

O Čačićevim brojkama

Dinamov trener bio je zadovoljan pobjedom, ne previše i samim rezultatom, ali je uoči vrlo skorog uzvrata (samo šest dana između utakmica) izložio brojke na temelju kojih gradi optimizam.

I zaista, brojke su više od ičega Čačićev saveznik u ratu s vječnim kritičarima svih Dinamovih trenera. Čačić je 29 puta vodio Dinamo, i iako je na tom putu imao i sreće, i u pravilu bolji kadar od protivnika, baš niti jednom nije izgubio. Što je apsolutno za svaku pohvalu i respekt, a upravo respekta nam često manjka.

Dinamo dočekuje gradski derbi s osam pobjeda u nizu, uključujući četiri europske, što bez obzira na kvalitetu suparnika nije baš često bio slučaj u Maksimiru. Čačićev niz neporaženosti ipak nije još tako impresivan kao Ivankovićevih 28 pobjeda u nizu u Prvoj ligi, s time da je u prvih desetak mjeseci Ivankovićeve vladavine, od prve utakmice 8. studenoga 2006. pa do poraza u Varaždinu 23. rujna iduće godine samo Werder uspio svladati Modre, i to dva puta.

Dinamu na ruku ide i podatak da samo jednom nije uspio zabiti pogodak (protiv Splita na proslavi osvajanja sedme uzastopne krune), pa se taj primljeni domaći pogodak ne čini tako fatalnim.

O kapetanu

Strijelac nes(p)retnog autogola bio je kapetan Milan Badelj koji je tako i sam dao doprinos uglavnom prilično tužnom oproštaju od Maksimira. Na poziv službenog spikera da se u poluvremenu pljeskom Maksimir oprosti od veznjaka koji je ostavio značajan trag u protekle četiri sezone, veći dio stadiona je - zviždao.

Nakon 186 utakmica, 36 pogodaka, četiri naslova prvaka, tri Kupa, tri Europske lige, jedne Lige prvaka (i još jedne europske jeseni ove sezone), Badelj je zaslužio više i bolje.

Kada već publika to sama nije znala prepoznati, barem njen veći dio, Badelj se sam pobrinuo za dostojan oproštaj od modrog dresa.

U 74. minuti dobro se ubacio iz drugog plana i u gol pospremio vrlo kvalitetan pas Duje Čopa, proslavivši potom pogodak na za njega atipičan način, uz puno emocija i skidanje dresa. Vidjelo se i u tom trenutku koliko mu je stalo do kluba kojem je podario više odigranih utakmica, pa i rezultatskih uspjeha od igrača poput Marića, Šokote, Bišćana, Kranjčara, Šimića, Modrića ili Eduarda.

Badelj je i u svom oproštajnom ljetu dao itekako značajan doprinos Dinamovom osiguravanju još jedne europske jeseni, a kao šlag na tortu stavio je ovaj pogodak Mariboru, uz onaj praški protiv Sparte najvažniji europski koji je zabio u svojoj karijeri.

U nekom drugom vremenu i trenutku hrvatske zbilje, u kojem ukupni rezultati na terenu imaju malo veći značaj od brojanja svakog krivog koraka, nepreciznog pasa ili pogrešnog driblinga, u kojem su očekivanja i od igrača i od momčadi adekvatno kalibrirana, Badelj bi sigurno otišao uz puno veći pljesak, o čemu sam već pisao prije dvadesetak dana.

Ne zato što je postao legenda na razini Cice Kranjčara ili Velimira Zajeca, već zato što je kao domaći dečko s Dinamom u srcu bio jedan od nositelja igre za domaće pojmove nadprosječno uspješne ekipe.

I sam je nakon utakmice zgodno primijetio da je ova utakmica bila njegova "karijera u malome" - pozitivan start, kriza i pogreške, bljeskovi, uspjesi. No, bez obzira na te padove, Badelj je ostavio veći trag nego što su mu tribine dale za pravo. Nekada se nevažnom prolazniku koji u Dinamu nije ostvario išta, poput Miure, skandiralo, a danas se kapetanu i zaista značajnom igraču ove ekipe zviždi na odlasku iz kluba iako nema nekakve crne mrlje u svom periodu u klubu. O tempora! O mores!.

O publici

Ta Dinamova publika danas više nije sigurna što želi. Sjever ne želi Zdravka Mamića, to je jasno, i u tom ratu BBB su gotovo u potpunosti zaboravili na dečke na travnjaku. S druge, pak, strane, dobar dio ostale publike ne želi takve BBB jer im je dosta mučne i negativne atmosfere na stadionu, huliganizma koji, između ostaloga, onemogućuje Dinamu normalno odigravanje prijateljskih utakmica ili civiliziranu prodaju karata gdje vas još ne traže samo otisak prstiju i kojima je dosta latentne opasnosti da klub bude prognan iz Europe.

Zbog te negativne atmosfere, ali i trivijalno-populističko-senzacionalističkog pristupa Dinamu od strane brojnih medija, Dinamo nema prave podrške s tribina, niti te tribine imaju uspostavljen kvalitetan odnos s igračima.

Nekada bi Vida bio junak tribina zbog svoje trke, nekada bi Badelj bio zaštitni znak kluba zbog uzorne i uspješne karijere, nekada bi se "Svetom Ivanu Kelave" pisale pjesme poput "I na strani i kod kuće...", nekada bi publika svojim hukom gurala i dizala mlade domaće igrače poput Peka, a ne bi im zvižducima i negodovanjem na prvi neuspješan dribling, ili nakon prvih nekoliko utakmica, ubila samopouzdanje.

I nekada bi ljudi dolazili uživati u potezima igrača poput Sammira, a danas ni za takve nema strpljenja, dapače. Promijenila su se vremena, pojava interneta i društvenih mreža stvorila je masu kritičara i masu medija koji na jeftin način mogu manipulirati ljudima.

Nije to teško, iako će svaki razuman čovjek odbaciti mogućnost da njime netko manipulira. Ali samo primjera radi, sjetite se fotografija Krunoslava Jurčića i Josea Mourinha u Madridu koje su preplavile hrvatski medijski prostor i mnogima dale prigodu za "pljucanje" po tadašnjem Dinamovom treneru kao "luđaku od kojeg Mourinho želi pobjeći".

A sada pogledajte naslovnu fotografiju ovog teksta. Tko u koga gleda kao u Boga? Je li sada Jose "luzer" koji s takvim sjajem u očima gleda u Krunu Jurčića?

I vjerujte, uvijek je nečiji izbor želi li prikazivati određenog igrača, trenera ili rukovoditelja kao "luđaka" ili kao intelektualca, kao lijenčinu na terenu, kao vatrenog terijera, kao nekoga tko na jahti ispija koktel ili kao nekoga tko trenira i na slobodan dan.

Nakon četiri godine provedene u Dinamu, nije smjelo biti važno kako će Badelj odigrati protiv Maribora, jer on je svoj trag - kakav god bio - već ostavio. I stoga je površno od publike u 45. minuti Badelju zviždati, a u 78. minuti ga slaviti, naši vidici morali bi biti širi, ali trenutno nisu. Kao što se lani zviždalo u 15. minuti prve utakmice sezone protiv Neftčija jer Dinamo još nije vodio, i kao u još tisuću primjera gdje je nedostajalo realnosti i strpljenja.

Ako netko misli da Dinamo nije kvalitetan, da bi trebao igrati bolje i da ne zaslužuje tu jednu kunu ili 10 kuna za ulaznicu, možda ne bi trebao dolaziti na utakmice.

Ali onaj tko dolazi, trebao bi dati podršku svom klubu, ne samo zato što je to normalno, nego zato što Dinamo ostvaruje rezultate koji su u skladu s financijskim i igračkim mogućnostima i limitima, i iznadprosječni za okruženje u kojem se natječe. Ne samo u državi, već i cijeloj regiji.

O kadru

Rezultat uzvrata s Mariborom neće samo usmjeriti natjecateljski aspekt Dinamove sezone ili uvelike utjecati na financijsku sliku kluba već će imati i posljedice na Dinamov kadar.

Osim neminovnog odlaska Badelja u HSV, u igri su još neki transferi, kako izlazni, tako jamačno i ulazni. Mamić rijetko "spava" na kraju prijelaznog roka, ovisno o ulasku u unosnu Ligu prvaka, ali i eventualnim dodatnim prodajama, Dinamo neće mirovati te će tražiti nova pojačanja za (pre)teške izazove u elitnom Uefinom natjecanju. Dinamu trebaju isključivo prava pojačanja, ne pridošlice, jer takvih kandidata ima u "svojoj" Lokomotivi. Poznato je, pak, da Dinamu nije lako dovesti pravo pojačanje jer igrači u pravim godinama i s pravim mogućnostima ciljaju jaču ligu od hrvatske...

Čačić kadar pokušava proširiti s Pekom, no Peko kao da na svako povjerenje trenera odgovara novim pogreškama. U Zadru je dobio dva žuta kartona u svom prvom startu u dresu Dinama, a protiv Maribora je zaista amaterski poklonio loptu Beriću koji, srećom po Peku, nije uspio nadmudriti Kelavu. Nakon toga u potpunosti je izgubio samopouzdanje, pokušaji driblinga bili su mlaki, neodlučni, neuvjerljivi, a u defenzivnoj fazi igre odigrao je - očajno.

Peko nije zalutao, Peko je u Lokomotivi pokazao da može, i kao Dinamov izdanak ima pravo na malo veći kredit i kod trenera i kod navijača, no mora shvatiti da je Dinamo danas prejak klub da bi "nekog tamo Peku" čekao mjesecima. Svaku prigodu koju dobije mora cijeniti, mora odigrati sa sto posto ne samo angažmana - to bi trebalo biti normalno - već i hrabrosti, odlučnosti, pameti, inteligencije u igri. Sada je na prekretnici karijere, ovo su njegove prigode da pokaže da je vrijedan ovakvog kluba.

Protiv Maribora je uprskao, no Čačić ga se neće odreći - iako je pitanje hoće li tako brzo opet dobiti prigodu u tako važnoj utakmici.

Navijače veseli povratak u dobru formu Josipa Šimunića koji je zdravstveno napredovao i danas igra puno bolje nego na proljeće. I Tonel je sve sličniji lanjskom Tonelu, a svoje prilike, za razliku od Peke, dosta dobro koriste Pivarić i Ademi.

Iako je odigrao najmanje minuta među napadačkom trojkom, Duje Čop se s pet golova pokazuje pametnom investicijom, iako je kontu definitivno mogao imati i koji pogodak više da je imao bolju realizaciju. No, kod napadača odavno vrijedi "koliko para toliko muzike", njihovo umijeće je najsloženije i zato i Messi i Ronaldo i Van Persie i Beqiraj i Čop zarađuju koliko zarađuju. Unatoč tim promašenim prigodama, Čop je dosta toga zabio, a asistencijom Badelju zorno je pokazao da ima i dobar osjećaj za igru i prostor. U ovom Dinamu ima mjesta za njega.

A ima li mjesta za Dinamo u Ligi prvaka?

Modri će sami dati odgovor na to pitanje u utorak. Imaju sve u svojim rukama, protivnik je dobar, ali nije predobar, motivi su brojni i veliki, i sportski i igrački i financijski.

Ne samo zato što žele doći još jednom u Ligu prvaka, već zato što moraju isprati gorak okus lanjske blamaže u posljednja dva kola.