Pet lekcija za Dinamo

Dinamo si ne smije dopustiti sramotu kakvu je doživio protiv Lyona, sa svime ostalim može živjeti. Sasvim je jasno da su porazi od klubova poput Reala, Ajaxa, Lyona, Porta ili PSG-a prihvatljivi i shvatljivi, kao što su Dinamove pobjede protiv domaće konkurencije. Nogomet nudi veću šansu za iznenađenje nego većina sportova, ali razlika između Porta koji kupuje igrače za desetak milijuna eura i Dinama koji važe svaki euro kada izdvoji milijun za igrača poput Vide jednostavno je opipljiva, vidljiva, objektivna, stvarna.

Porto je ekipa koja je 17 puta nastupala u grupnoj fazi Lige prvaka, koja je dva puta bila prvak Europe, koja možda nije europski top 10, ali je sigurno blizu tog društva i koja momčadi poput Dinama mora "smazati" za doručak. Dinamo bi se u Portugalu borio za peto mjesto, iza Porta, Benfice, Sportinga i Brage, i otprilike tako je i izgledala utakmica dva sastava.

Stoga, mjesta razočaranju - osim atmosferom u Zagrebu - nema.

Ipak, Dinamu ne manjka ambicioznosti i zato se ne smije i ne može zadovoljavati time da bude slabašan sparing partner jačima od sebe. Modri neće konkurirati za četvrtfinale Lige prvaka, ali u ovakvim utakmicama mogu se naučiti lekcije korisne za nastavak natjecanja kao i za građenje momčadi za budućnost. Čačić tvrdi da Dinamo lošije od ovoga neće odigrati, da može biti samo bolji.

Da bi tako zaista i bilo, Dinamov trener, a i Dinamo kao klub, morat će prihvatiti sljedećih pet lekcija:

Dinamu će ozbiljno nedostajati Milan Badelj

Calello, Ademi i Brozović. I najoptimističniji među dinamovcima priznat će da to, barem ne još, nije vezna linija s kojom želite u europske bitke, a kamoli u dvoboje s najjačim europskim klubovima.

Hvale vrijedna je želja Dinamovog trenera da mu momčad igra nogomet, ali mora mu biti jasno da ovaj trojac nema kvalitetu za suprotstavljanje igračima poput Lucha Gonzaleza ili Javiera Pastorea. Daleko od toga da je Čačić na klupi ostavio Andresa Iniestu, no nakon odlaska Milana Badelja Dinamu treba nova kvaliteta u sredini.

Sa Sammirom i Badeljom Dinamo je imao dvojicu igrača koji mogu odigrati prema naprijed, bez njih u sredini terena igra vezne linije svodila se na pokušaje oduzimanja lopte te neprestanog vraćanja lopte u zadnju liniju ili vrataru Kelavi. I ostatak tog napada je sasvim jasan, duga lopta na napadače koja je lak plijen za Maicona i društvo, nakon čega stiže novi napad Porta. Bez veznjaka koji može primiti loptu i okrenuti se prema napadačima, ili barem iz prve odigrati prema naprijed, igra Dinama svela se na te dubinske pokušaje i poneki individualni pokušaj prodora, a tako se danas ne može zaprijetiti ozbiljnoj momčadi.

Dinamo ima potencijala i u tom segmentu igre. Mateo Kovačić je igrač Dinamove budućnosti, igrač s kojim klub ne smije promašiti u razvoju jer je sasvim jasno da posjeduje izvanserijski talent. Ne u priči - takvih smo talenata imali stotine - već u onome što je pokazao prošle sezone na travnjaku. Hrvatska nema igrača koji ima takvu lakoću kretanja i driblinga, Kovačić uz to ima tehniku i viziju, pa i solidan nos za gol.

Sada ga "samo" treba naučiti igrati nogomet. Kovačiću treba taktički razvoj, ali i trkačko-fizički. Potrebna su beskonačna ponavljanja kratkih, srednjih i dugih pasova, kako bi oni postali precizni u 90, a ne u 60 posto slučajeva, potrebno je puno treninga i video-seansi kako bi prepoznavao situacije na terenu i razvijao osjećaj za odlučivanje oko pravog poteza u datom trenutku na terenu. Kao što košarka nema pravo "promašiti" talent Darija Šarića, tako Dinamo mora maksimalno ozbiljno raditi s Kovačićem.

Marcelo Brozović također je zanimljiv igrač kojem je Porto bio prevelik zalogaj za prvi start u dresu Dinama, ali usprkos čemu nije razočarao. Brozović ima dobre fizičke karakteristike, jedini je od veznog trojca pokazao nekoliko solidnih ofenzivnih pasova, a za 19-godišnjaka je zrelo prihvatio odgovornost za pogrešku koja je rezultirala drugim pogotkom Porta. Što sugerira da može učiti. Istodobno, ne bi bilo loše kada mu otac nepromišljenim izjavama ne bi radio negativan imidž.

Arijan Ademi sigurno može bolje od nevidljive partije protiv Porta, ali s 21 godinom na leđima, njemu je krajnje vrijeme da pokaže vidljiv, ozbiljan napredak. Dinamo se može nadati da Carrasco nije prosječna pridošlica (za sada je prerano za ocjenu), a polako se već sada vidi prostor za još jedno 16-godišnje čudo od djeteta, Alena Halilovića, koji je, za razliku od Kovačića, za sada samo dobra priča. Pred njim su najosjetljivije godine razvoja, i on očigledno, zbog godina, nije Dinamova sadašnjost već budućnost.

No, poanta je - Dinamo mora vježbati, raditi, trenirati, ali i pronaći takve igrače, koji će i na ovakvom nivou biti sposobni za nešto više od vraćanja lopte Šimuniću i Tonelu.

Dakako, ne bi bilo loše da u sredini momčadi zaigra i njen najbolji igrač...

Sammir nije napadač

Ovo je lekcija koju Čačić može najbrže primijeniti. Ako Dinamov trener smatra da Sammir u sredini terena ne može odgovoriti trkačkim zahtjevima koje protivnik poput Porta traži, onda je bolje da sjedi na klupi nego da igra u napadu.

Fatos Beqiraj nije bolji igrač od Sammira, ali je bolji napadač. Brazilac s hrvatskom putovnicom odigrao je prilično beskorisnih prvih 45 minuta, čekajući loptu koja nije dolazila, trčeći između Portovih braniča (a on je daleko od Olića, Mandžukića pa i tog Beqiraja prema kapacitetu i potencijalu da dobro odradi tu ulogu) i igrajući 1 na 1 kada je i došao do lopte jer ispred njega nije bilo nikoga. I taj mali broj zapaženih akcija Dinamovog vodećeg igrača stiglo je kada se Sammir vratio u svoju polovicu i tamo došao do lopte.

Dinamo ne može kopirati Barcelonin ili Ajaxov ili španjolski model s lažnom devetkom, ne samo zato što Sammir očito nije Messi ili Fabregas - te momčadi mogu igrati tako jer su dominantne u posjedu lopte i jer u vezi imaju još 3-4 vrhunska španera koji garantiraju da će "lažna devetka" ne samo dobivati dobre lopte već i dosta sudjelovati u igri. Potrebna je puno snažnija momčad i mjeseci, godine rada na uspostavljanju takvog modela igre.

Sammir po svom profilu ne može biti špica. Niti je dovoljno brz za to, niti zna otvarati prostor, niti je vrhunski u igri glavom. Na ruku mu ide tek što može odigrati leđima okrenut golu i primiriti loptu, no - komu će je onda odigrati?

Tako Dinamo ne samo da dobiva slabog igrača u špici, nego gubi dobrog igrača u sredini.

Sammir je igrač koji zbog puno razloga izaziva vrlo čvrsta i često ekstremna stajališta, iako je on kao igrač sigurno nije ni ekstremno dobar ni ekstremno loš. Štoviše, prilično je jasan za definiranje svakome tko dovoljno gleda nogomet i Sammiru kao igraču pristupa objektivno, bez razmišljanja o onome izvan terena, o reprezentaciji ili o boji kože.

Sammir je najbolji igrač Prve lige. To ne odgovara na pitanje "je li on igrač za reprezentaciju", jer Prva liga je slabašna. On je igrač koji je vrlo jak u duelu i dobre startne brzine i koji zbog toga ima sposobnost rješavanja situacija 1 na 1 na sredini terena te na taj način stvaranja viška. Ima vrlo dobro dodavanje, solidan pregled igre, nekonzistentan, ali opasan udarac. Sporo se rješava lopte i nestalan je u obrambenim zadacima, ove sezone i više nego inače. On je dovoljno kvalitetan da za Dinamo može sam dobivati utakmice u Prvoj HNL, a u Europi je dovoljan broj puta pokazao da može biti konkurentan i kvalitetan, ako je isto takva momčad - kao što je bila protiv Villarreala, Timisoare, Club Bruggea ili Malmöa.

Nema pravih, objektivnih i nogometnih razloga za podcjenjivanje Sammira kao igrača - odigrao je previše dobrih utakmica za to. Nitko ga ne diže u nebesa niti govori da je igrač za Arsenal ili Borussiju Dortmund, jer da jest već bi tamo bio. Reprezentacija? To je jedna sasvim druga priča, protkana licemjerjem, rasizmom i dvostrukim mjerilima, s kojom ću se rado zabaviti nekom drugom prigodom. No, teško razumijem potrebu da se borba protiv Sammira u reprezentaciji vodi tako da se ignoriraju činjenice i nameću razmišljanja koja nemaju uporište u nogometnim utakmicama.

Konkretno, Sammir je najbolji igrač Prve lige. Zna to svaki igrač u njoj, zna to svatko tko gleda utakmice, zna to svaki ozbiljan trener i zbog toga svi treneri i igrači Dinamovih protivnika u pretkolima europskih kupova ponavljaju poput papagaja - Sammir je Dinamova klasa više. I umjesto da se to prihvati, i potom raspravlja o tomu je li to dovoljno samo po sebi za hrvatsku reprezentaciju s obzirom da je liga loša i da Hrvatska ima veznjake u puno jačim ligama - što je razumna rasprava - mi još i danas vodimo rasprave je li Sammir katastrofa od igrača ili nije.

Ono što je Čačić mogao naučiti još protiv Maribora, a definitivno protiv Porta, Sammir je - loš napadač.

U Europi se ne može igrati mekano

Puno se danas govori o kiksu Ivana Kelave, pa potom lošem ispucavanju Ivana Kelave, pa onda još i krivoj reakciji Ivana Kelave pred golom, kada je izbio loptu ravno strijelcu na noge, no puno više o Dinamu i njegovim europskim mogućnostima govori način kako je lopta došla do Kelave. Ante Rukavina je od centra do gol-crte trčao, pratio, slijedio, ali zapravo gledao Alexa Sandra kako prolazi pola terena, izmjenjuje savršeno jednostavan dupli pas i potom stvara šansu za pogodak.

Rukavina je imao desetak sekundi i zapravo stotinu mogućnosti da gurne, faulira, uđe malo žešće Sandru uz tijelo, pokuša izbiti loptu u aut ili barem na kraju ukliže kako bi spriječio ubacivanje, ali nije učinio baš ništa od toga. Zaboravite to što bi Gattuso ili Makelele jedno tri puta "pojeli" Sandra na tom putu, i današnji napadači, od Drogbe do Mandžukića, a posebno krilni igrači - što je Rukavina bio protiv Porta - znaju da nema mjesta mekanom pristupu. Kada na haklu tako odigramo, suigrači se s razlogom ljute na nas.

U Ligi prvaka? Nedopustivo.

Dovoljno je teško igrati s Portom i bez takvog pristupa. Domagoj Vida igra s puno više srca, žestine i čvrstoće, pa je puno puta visio i bio izigran, bilo individualnim bilo momčadskim akcijama Portugalaca. Kakvu onda šansu ima Dinamo ako Rukavina samo gleda protivnika i trči usporedno s njim 45 metara?

Nikada jedna akcija na jednoj utakmici ne može obilježiti igrača, ali Rukavina i u tom jednom segmentu može naučiti zašto nije ostvario veću karijeru, jer je to prema fizičkim predispozicijama, nogometnim vrlinama i darom definitivno mogao. Rukavina je blagoslovljen odličnim kretanjem, dobrim osjećam za prostor, ima izvrstan pregled igre za napadača i zna igrati nogomet. Ali igra mekano i ne ulazi u dvoboj sa stavom "ja ću ovo dobiti, ja sam jači, ja sam brži, ja sam bolji, ja moram izbiti loptu ili prvi do nje doći". Da ima stav i pristup Fatosa Beqiraja, Dinamo bi u Rukavini imao izvrsnog napadača.

Rukavina ima 26 godina i on je definiran igrač. No, lekcija koju je Dinamo naučio u toj akciji - da Europa ne prašta mekano, pasivno promatranje suparnika - nešto je što Čačić mora objasniti cijeloj momčadi, a posebno mlađim igračima. Potrebno je imati i samopouzdanje, potrebno je imati takav karakter, ali je potrebno je igračima i ugraditi svijest da se protivnika treba nekad gurnuti, nekad faulirati, da se mora ući s razmišljanjem "ja moram dobiti ovu loptu zvao se ti Cristiano Ronaldo ili Nikola Rak".

Pored Jerka Leke Sandro ne bi prošao. I šteta je što Dinamovi igrači to od njega nisu naučili.

Vratar mora znati igrati nogomet

Dinamo nije Barcelona, niti će Kelava ikada biti Edwin van der Sar po nogometnom umijeću, ali Dinamov vratar mora znati bolje igrati nogomet. Vratar danas ne može služiti samo za ispucavanje - a i u tome je Kelava slab - on mora znati početi graditi napad i kvalitetno odigrati do zadnje linije, makar i pod pritiskom protivnika.

Dinamo je u Ligi prvaka uvijek u podređenom položaju, i nerijetko stoperima ostaje izbor vraćanja lopte Kelavi ili dubinske, unaprijed izgubljene lopte prema napadačima. U takvom svijetu, Modrima neophodno treba da ponekada Kelava primiri loptu i odigra beku ili stoperu, a ne da ih nasumično ispucava. Da nije kiksao s očajnim štopanjem lopte, Kelava vjerojatno ne bi ni primio gol jer je baš zbog tog kiksa idući puta od nervoze napucao loptu "bez veze", kako je rekao Čačić, iz čega je Porto zabio gol. Dinamovi, pa i hrvatski vratari općenito, kao da su obučeni samo za crtu i za situacije 1 na 1 - prekidi, korneri, ubacivanja te igra u polju kao da su zabranjene teme na vratarskim treninzima. Kao i druge, i ta pozicija danas je kompleksnija nego prije, vrijeme je za uhvatiti korak s vremenom.

Iskustvo je važno, ali presudna je kvaliteta

"Porto je iskusniji" u ovakvom natjecanju i zato zna dobivati "ovakve" utakmice.

Ma nije zato.

Porto je ovu utakmicu dobio lako jer je bolji, jer je kvalitetniji.

Današnji Porto nije posebno iskusan u Ligi prvaka, od 14 igrača koji su izašli na travnjak Maksimira, njih deset ima šest ili manje nastupa u Ligi prvaka. Izdvajaju se tek Helton (37), Moutinho (26) i kapetan Lucho Gonzalez (49), a većina je podjednako "zelena" u tom natjecanju kao dinamovci - dakle imaju lanjsko iskustvo, ako ikakvo.

Ni po godinama Porto ne odskače, portugalskih prvih 11 imalo je prosjek od 25,6 godina, Dinamo je krenuo u utakmicu sa 24,9 godina u prosjeku. Portugalci su sveukupno zahvaljujući spomenutom trojcu odigrali više utakmica u Ligi prvaka (199-86), ali kada se pobroje sve europske utakmice, čak ih je više u nogama Dinamovih igrača (459-416).

Ne mora Christian Atsu biti ni provjeren (20 godina) niti mora imati iskustvo Lige prvaka (prvi nastup) da bi pokazao svoj talent u dvadesetak minuta. Atsu je u tom periodu izmučio i izvrtio Vidu više nego što ga svi igrači u Prvoj ligi mogu tijekom cijele sezone.

Isto tako, nije Šimunić bio dobar protiv Porta (samo) zbog svog velikog iskustva već zato jer je vrhunski igrač, još uvijek. Šimunić je od 2000. do 2012. sigurno jedan od najupečatljivijih i najboljih stopera u reprezentativnom svijetu, legenda top 10 svjetske reprezentacije i igrač koji se uspješno nosio s najboljim napadačima svijeta. Mogao je ostvariti i veću klupsku karijeru da je drugačije birao klubove, no i ovako su iza njega dominantne i sjajne bundesligaške sezone. Prije samo tri godine Šimunić je bio najbolji stoper te lige! To možete biti jer ste kvalitetni, ne jer ste iskusni.

Slično vrijedi i za Tonela, taj dvojac je najjači argument za nadu da Dinamo neće proživjeti potop kakav je doživio protiv Lyona.

Kvaliteta ne nastaje preko noći. Ona je i talent, nogometni i fizički, ali je i mukotrpan rad. To je jedini način da Dinamo postane - kvalitetniji.

Solidan Dinamo, i ništa više od toga. To je najčešća ocjena nastupa protiv Porta, i vjerojatno je adekvatna.

Hoće li zaista Dinamo u narednim utakmicama pružiti i nešto više od toga, ovisi dijelom i o tomu hoće li dinamovci iz ovih pet 'crtica' protiv Porta nešto naučiti.