Ususret El Clasicu: Priča o ne tako razvikanim, ali izuzetno važnim igračima za Barçu i Real

Lionel Messi i Cristiano Ronaldo najbolji su igrači svojih klubova, Barcelone i Real Madrida, i o tomu nema mnogo diskusije. Oko njih se gradi igra, njima idu sve važne lopte u ključnim trenucima, oni najčešće izvađaju važne prekide (slobodne udarce) i penale. Najviše zabijaju, najviše asistiraju, imaju najbolje statistike u svojim ekipama, a najviše ih, doduše, vole i oko kamere te mikrofon novinara.

Njima se svakako mogu pridodati i Xavi te Andres Iniesta što se važnosti u igri Barcelone tiče, jer Messi i društvo ne bi bez ovog kreativnog i plemenitog dvojca bili to što jesu u dresu Barçe, a omaleni Argentinac je to nerijetko znao pokazati u reprezentativnom dresu. Za Kraljevski klub itekako su osim Ronalda važni i kapetan Iker Casillas, najbolji vratar svijeta današnjice, što za igru, što za psihu ekipe, a potom su tu i Angel Di Maria te Sergio Ramos, dok bi uz velik rad i trud među najvažnije pojedince Los Blancosa mogao dospjeti i Zadranin Luka Modrić.

Međutim, iako svi najviše vole gledati kada Barça i Real "melju" protivnike, međusobne okršaje s mnogo lijepih poteza, golijade u Ligi prvaka i domaćem prvenstvu te općenito napadački nogomet, netko takav stil igre mora i omogućiti. Neosporna je činjenica da je za Barçin stil igre važan i trener te sjajni ofenzivci, isto kao i za Real Mourinhova filozofija nogometa, također potpomognuta velikim zvijezdama i kompletnim napadačima u napadu.

Ali... Napad počinje od golmana, kako je netko pametan jednom izjavio. I tako je u svakoj današnjoj nogometnoj momčadi. Moderni nogomet ne može se igrati bez vrhunske obrane, bez sjajnih defenzivaca i "spojki" u klasnim zadnjim veznim igračima, koji su uvijek i svugdje velika snaga, ako ne i prevaga, u velikim utakmicama. A sve to Barcelona i Real Madrid imaju u Sergiju Busquetsu i Xabiju Alonsu - često omalovažavanim i rijetko kad toliko spominjanim nogometašima, koji su od goleme važnosti za svoje klubove (i reprezentaciju), nekad i presudne...

Veliki sin "velikog" tate

Sergio Busquets danas je jedan od najvažnijih nogometaša Diva iz Katalonije, no ne samo njega, već i cijele španjolske reprezentacije. Rođen je 16. srpnja 1988. godine u katalonskom gradu Sabadellu blizu Barcelone u velikoj nogometnoj obitelji u kojoj je najuspješniji bio bivši rezervni vratar Barcelone, Carles, ujedno i Sergiov otac koji ga je i uputio na nogomet. Prošavši nekoliko manjih klubova 2005. godine Sergio dolazi u La Masiju, poznatu i renomiranu Barceloninu školu nogometa, jednu od najboljih na svijetu.

Odmah je pokazao i dokazao talent te ubrzo biva promoviran u drugu momčad Barcelone s kojom ulazi u španjolsku drugu ligu, postaje i U-21 reprezentativac Španjolske. Još u tim juniorskim i "Barcelona B" danima trenirao ga je čovjek koji je uz njegova oca definitivno najzaslužniji za razvoj njegove karijere - Josep Guardiola. Godine 2008. sa samo 20 godina Pep gura "u vatru" mladog Busquetsa dajući mu priliku da se dokaže i u La Ligi. I pogađa s tim potezom.

S godinama se iz nesigurnog, štrkljavog i izrazito visokog nogometaša (189 cm) Busquets razvio u jednog od najvažnijih igrača Barcelone, igrača koji drži sredinu terena, pokriva prostor, čuva najbolje i najjače protivničke igrače, žrtvuje se za momčad, trpi prekršaje i žute kartone. Jer, netko treba i pokriti leđa Iniesti, Messiju, Xaviju ili Alexisu Sanchezu kada izgube loptu na svojoj ili protivničkoj polovici. A Busquets taj "prljavi" posao zbog kojeg uvijek ostaje u sjeni radi gotovo besprijekorno ili riječima Pepa Guardiole "Najbolje na svijetu!"

Mnogi ga međutim i (s pravom) ne vole, jer, Busquetsova se igra ponekad čini laka i dosadna, "kao da svatko to može". No, ne zato što je tomu tako, nego zato što je on svoju igrom učinio takvom. A to ne može svatko. Ono zbog čega je još više omražen jest često padanje, evidentna gluma, hvatanje za lice i iznuđivanje žutih pa čak i crvenih (Thiago Motta) kartona, što mu često i uspijeva kod današnjih sudaca i apsolutno je sigurno kako bi se od takvih stvari trebao udaljiti u daljnjoj karijeri kako bi u široj zajednici, ne samo u Barceloni, ostao upamćen kao odličan igrač, što sigurno jest, i što je još važnije - još bolji čovjek.

Ono što Busquetsa čini ponajboljim zadnjim veznjakom današnjice jesu odlična tehnička potkovanost, što je bila rijetkost kod negdašnjih nogometaša s tom titulom poput Edgara Davidsa, Patricka Vieire ili Gennara Gattusa. Ponajboljim ga čine i visina, izrazita motoričnost, pokretljivost, smisao za igru, pregled igre, "nos" za ulazak u prostor i dolazak iz drugog plana. Sve to Sergio radi sjajno i zbog svega toga je jedan moderan, rijetko viđen i rasan defenzivni veznjak kojeg je imati u momčadi jednostavno - luksuz.

Shvatili su to i u Barceloni, gdje su ga u premijernoj sezoni na travnjak poslali čak 41 put, a nisu mu davali minutažu "na kapaljku", kao što to neki Hrvatima bliži klubovi često čine. U četiri pune sezone u plavo-crvenom dresu Busquets je odigrao 77 posto svih ligaških utakmica, od ukupnih utakmica za Barçu u svakoj je od posljednje četiri sezone odigrao njih minimalno 40, a u dva navrata i preko 50 (52). U tekućoj je sezoni startao u svih šest dosadašnji prvenstvenih utakmica svog kluba, a tomu je pridodao još četiri nastupa za ukupnih deset Barçini utakmica ove sezone. Ukupno je u karijeri u pet nepunih sezona za Barcelonu nastupio 233 (154 u ligi) puta zabivši osam golova (četiri u ligi, tri u Europi), ima naslov svjetskog prvaka iz JAR-a 2010. godine te europskog 2012. iz Ukrajine i Poljske za Španjolsku za koju je nastupio već 48 puta bez pogotka. Španjolsku za koju se kod rigidnog Vicentea Del Bosquea izborio nakon samo godine dana u Blaugrani. Španjolsku u kojoj je s pozicije startera na zadnjem veznom istisnuo sjajnog europskog prvaka iz 2008., Marcosa Sennu, što je u Barceloni učinio i danas vjerojatno najboljem igraču jednog Manchester Cityja, Yayi Toureu, koji je zato morao i otići Camp Noua. Sve to i sjajna statistika te brojne individualne nagrade. A samo su mu 24 godine.

Katalonac je u više navrata nagrađivan raznim nagradama mlađih kategorija, ali i Primere te Uefe. Već sada je osvojio sve što se osvojiti može u životu jednog nogometaša, neke stvari i više puta, ali, i što je najvažnije - u svim tim uspjesima je sudjelovao, igrao, radio za druge, žrtvovao se i - ostao u sjeni. Nekad Messija, nekad Inieste. Nekad nekog drugog. Ali, unatoč svemu što je postigao i napravio za svoj klub i/ili reprezentaciju uvijek se našao netko "bolji", netko "zaslužniji". Čak i ako se zna da će vjerojatno i u nadolazećem El Clasicu biti ponajbolji igrač Barçe, opet će se naći netko "oku uočljiviji" i netko tko će zasjeniti njegov obol; zbog eksponiranosti, nezahvalnosti Busquetsove pozicije ili nečeg trećeg - nebitno. Jasno je samo da je to...

Dosta nezasluženo.

Dirigent zvjezdanog orkestra najvećeg svjetskog nogometnog kluba u 20. stoljeću

Xabier Alonso Olano ili jednostavnije Xabi Alonso poznati je 31-godišnji rutiner, danas i unazad nekoliko godina standardan član prvih 11 najboljeg svjetskog nogometnog kluba 20. stoljeća. Iskusni Bask prošao je u karijeri "sito i rešeto" igrajući stalno na najvišoj razini, i za klubove čije je boje branio i za svetinju od španjolske reprezentacije u kojoj je godinama jedan od glavnih i nezamjenjivih igrača.

Čovjek za kojeg su neki nogometom zaluđeni srednjoškolci u igri nogometnih asocijacija imali izraz "lopte s očima", s kojim bi ga poistovjećivali, rođen je u baskijskom gradu Tolosi podno Pireneja, a istočno od Bilbaa 25. studenog 1981. godine. Karijeru započinje u obližnjem Real Sociedadu iz San Sebastiana, gdje igra u zlatnom razdoblju tog kluba kada je zajedno sa Srbinom Darkom Kovačevićem i Turčinom Nihatom harao španjolskom Primerom. Tadašnji menadžer Real Sociedada, poznati Velšanin, John Toshack promovira ga zbog iznimnih sposobnosti i karakteristika vođe te odlične igre na terenu u kapetana baskijskog kluba i to sa samo 21 godinom na leđima.

Dobrim igrama i jednim od najboljih pasova na svijetu, što ima i danas, Alonso se predstavio svijetu kao jedan od najboljih veznjaka na svijetu svoje ere. 2004. godine kupuje ga Liverpool u kojem provodi pet sezona i s kojim, u njegovim zlatnim danima, osvaja Ligu prvaka pod Rafom Benitezom u onom opjevanom finalu protiv Milana 2005. godine u Istanbulu kada su Redsi 0:2 okrenuli u drugom dijelu i na penale osvojili "trofej s ušima". Alonso je bio strijelac izjednačujućeg gola nakon odbijanca vlastitog penala koji mu je obranio legendarni brazilski vratar Dida.

Za 30 milijuna eura 2009. godine dolazi s Anfielda na Santiago Bernabeu, i odmah potom postaje standardni prvotimac, nerijetko kreator igre, a još češće čovjek za prljave poslove. U Madridu također igra sjajno te dugoročno gledajući stavlja samo trešnju na vrh šlaga torte svoje karijere, jer, rijetko se koji današnji veznjak može pohvaliti karijerom i - što je najvažnije - konstantom kakvu je imao i kakvu ima Xabi Alonso.

U Španjolskoj omiljena "četrnaestica" prošla je sve omladinske reprezentacije svoje zemlje; za seniore je Alonso odigrao čak 104 utakmice, što ga stavlja na čak četvrto mjesto ukupnog poretka španjolske reprezentacije iza samo najvećih - Ikera Casillasa, Andonija Zubizarrete i Xavija, dok je u isto vrijeme na višoj stepenici po tom pitanju od velikana poput Raula Gonzalesa, Emilija Butraguena ili Fernanda Hierra. U reprezentaciji je već devet godina uzastopno, osvojio je i sudjelovao te dao svoj veliki obol za ama baš sve velike titule najveće nogometne izabrane vrste svih vremena (dva EP-a, jedno SP, serija od 35 uzastopnih pobjeda od 2007. do 2009.), a pritom je postigao 15 golova, ponekad vrlo važnih i ključnih, te je osvojio brojne individualne nagrade.

No, zbog repova koji se iza njega nikad nisu povlačili, zbog svoje vanjštine tihog i mirnog igrača koji nije tašt i koji sve što ima reći pokazuje na zelenom travnjaku, nikad nije bio odviše zanimljiv ili hvaljen te stavljan u prvi plan od strane medija. Uvijek je, kao i Busquets u Barceloni, bio u sjeni nekoga - bio to Nihat, Gerrard, Cristiano Ronaldo ili David Villa, bez obzira što je za sve njihove uspjehe, golove, epitete i titule i sam krvavo radio, nerijetko im asistirao, a ponekad isto svojim pogocima i donosio.

Xabi Alonso svoju veličinu kao igrača i čovjeka pokazuje i dokazuje svakim danom, igrajući mnoge utakmice bez štednje sebe ili suparnika. Uvijek spreman pomoći poput slučaja kada je negdašnjeg susjeda iz San Sebastiana, Mikela Artetu, doveo u Everton svojim nagovaranjem; uvijek iskren poput izjave 2011. godine da je još uvijek navijač Liverpoola, premda je već neko vrijeme igrač Reala; uvijek pošten, požrtvovan, sportskog načina života i gospodskih manira. Kao i Busquets - nikad toliko atraktivan i uvijek stavljan u drugi plan, međutim, uvijek od presudne važnosti za klub, reprezentaciju ili bilo koju momčad za koju je ikada igrao.

A tako će vjerojatno biti i u 253. El Clasicu, prazniku nogometa.