U svijetu nogometnih transfera Porto je iznimka koja potvrđuje pravilo

Futebol Clube do Porto uspješan je nogometni klub bogate povijesti. Iduće godine proslavit će svoj 120. rođendan, a u svojoj riznici pažljivo čuva 72 trofeja namijenjena pobjednicima što portugalskih, što međunarodnih natjecanja. O njegovom aktualnom statusu u europskom nogometu najviše govori činjenica da je na osmom mjestu Uefine ljestvice klubova, složene prema koeficijentima za europska nogometna natjecanja.

No, mnogi ljubitelji nogometa zaobići će Porto prilikom slaganja liste najboljih ili najdražih europskih klubova. U usporedbi s klubovima poput Barcelone, Reala iz Madrida, Manchester Uniteda, Bayerna ili Milana, portugalski klub na prvi pogled djeluje nedoraslo. On ne dolazi iz Premiershipa, Primere, Bundeslige ili Serie A, već iz portugalske Primeire. Lige koja trenutno formalno spada među "lige petice", ali ju navijački puk teško prihvaća kao jednu od njih. U Portu ne igraju najbolji i najskuplji svjetski nogometaši, Porto ne troši novac na velika i skupa pojačanja... Pa po čemu je onda poseban?

I zaista, Porto se na prvi pogled ne čini kao poseban klub. U Europi ima mnogo klubova koji su i stariji i trofejniji od Porta, a u njihovim dresovima travnjacima trčkaraju najveće i najskuplje zvijezde svjetskog nogometa. Čak ni u Portugalu nije najtrofejniji jer je kroz povijest uspješnija od njega bila Benfica, no Porto je klub koji itekako ima na što biti ponosan.

Osim na svoje rezultate koji su u posljednjih 30 godina zaista vrhunski, Porto je poseban po svojoj politici kupoprodaje igrača, jedinstvenoj u svijetu. Sama politika nije toliko jedinstvena i mnogi ju klubovi pokušavaju provoditi, no jedinstven je uspjeh Porta u provođenju iste. Dovoljno je spomenuti da je od osvajanja Lige prvaka 2004. godine isključivo od prodaje igrača zaradio više od 525 milijuna eura.

Zbog toga u Portu ne igraju najveće svjetske nogometne zvijezde. Porto od nogometnih anonimaca pravi zvijezde i zna to unovčiti.

Jorge Nuno Pinto da Costa

U prvih 89 godina Portovog postojanja klub je vodilo 36 predsjednika. U tom periodu Dragoes (Zmajevi) su osvojili sedam naslova portugalskih prvaka, osam naslova pobjednika Kupa i jedan portugalski Superkup.

Važan datum u Portovoj povijesti je 17. travnja 1982. godine kada je u prilično teškim vremenima klub preuzeo Jorge Nuno Pinto da Costa.

Rođen je 28. prosinca 1937. godine, a gotovo cijeli život je emotivno, ali i poslovno vezan za Porto. U klubu je obnašao različite funkcije, a na mjesto predsjednika došao je nakon što je klub deset godina vodio Americo Gomes de Sa. Na čelu kluba je i danas, 30 godina kasnije, te je uvjerljivo najdugovječniji, ali i najuspješniji Portov predsjednik.

Od njegovog dolaska na čelo kluba, Porto je osvojio 19 naslova prvaka Portugala, 12 nacionalnih Kupova, 18 nacionalnih Superkupova, a napravio je i značajan iskorak u europskim natjecanjima. 1984. godine Porto je prvi put zaigrao u finalu jednog europskog natjecanja. Tada ga je s 2:1 u osvajanju Kupa pobjednika kupova spriječio Juventus, ali tri godine kasnije Zmajevi su došli do svog prvog kontinentalnog naslova.

Trener Jose Maria Pedroto odveo je momčad do finala tadašnjeg Kupa prvaka, a njegovi su igrači s 2:1 na bečkom Prateru pobijedili Bayern. Tijekom iduće sezone pod vodstvom Tomislava Ivića Porto je osvojio i europski Superkup te Interkontinentalni kup.

1994. Porto je dogurao do polufinala Lige prvaka, a novi niz europskih uspjeha došao je u 21. stoljeću. Pod vodstvom Josea Mourinha Porto je pobjedom nad Celticom 2003. osvojio Kup Uefa, a godinu kasnije je u finalu Lige prvaka pobijedio Monaco i drugi put u povijesti postao europski prvak. U Superkupu ga je porazila momčad Valencije, ali se zato još jednom okitio Interkontinentalnim kupom i to u njegovom posljednjem izdanju. Posljednji europski uspjeh Porta dogodio se 2011. godine kada ga je Andre Villas-Boas odveo do naslova u Europskoj ligi.

Ove godine Jorge Nuno Pinto da Costa proslavio je jubilarnu 30. godišnjicu svog predsjedanja Portom, a 28. listopada momčad je odigrala 1000. utakmicu u njegovom mandatu. Zapanjuje podatak da je slavio u čak 724 utakmice te da je doživio tek 92 poraza. Zanimljivo, Porto je 1000. utakmicu pod aktualnim predsjednikom odigrao na stadionu u Estorilu, mjestu gdje je odigrao i prvu utakmicu nakon što je Pinto da Costa postao predsjednik.

Svi ti rezultatski uspjesi čine aktualnog Portovog predsjednika daleko najuspješnijim u povijesti, ali u posljednjih desetak godina nije prepoznatljiv samo po svojim rezultatima. Jorge Nuno Pinto da Costa i njegovi suradnici uspjeli su ustrojiti politiku kluba koja se temelji na dovođenju jeftinih, mladih i neafirmiranih, ali silno talentiranih igrača, afirmiranju te prodaji istih za višestruko veće iznose od onih koji su za njih plaćeni.

Kupi jeftino, prodaj skupo

Portova politika nije pretjerano komplicirana, a bazira se na principu "kupi jeftino, prodaj skupo". Mnogi klubovi funkcioniraju na sličan način. Odličan primjer je talijanski Udinese, a u Hrvatskoj također većina klubova nastoji živjeti od prodaje igrača jer previše izbora i nemaju. No, Porto je ipak najizraženiji primjer takve politike zbog količine novca koju je uspio zaraditi provodeći takvu politiku, pritom zadržavši visoku razinu sportskih rezultata.

U suštini sve djeluje dosta jednostavno. Razvijena skautska mreža pronalazi mlade i talentirane igrače te ih dovodi u klub za relativno malo novca. Oni se u Portu razviju, dobiju priliku zaigrati na najvećoj sceni poput Lige prvaka, gdje svojim igrama "pumpaju" cijenu. Nakon nekoliko godina, klub ih prodaje za višestruko uvećani iznos.

No, da bi taj "jednostavni" ciklus neprekidno funkcionirao potrebna su ogromna ulaganja, veliki broj sposobnih ljudi i velika količina rada. Zakaže li bilo koji segment tog lanca, konačni uspjeh će izostati.

Ciklus započinju skauti. Nedavno je šef Portove skautske službe izjavio: "Imamo 250 skauta širom svijeta u zemljama koje imaju smisla za nogomet. Nećemo nikoga slati u Bangladeš. Imamo unutarnje i vanjske skaute koji su podijeljeni u nekoliko nivoa promatranja, što omogućava igraču da ga procijeni nekoliko ljudi. Oni rade s momčadi u sjeni, igračima koji su primijećeni u raznim ligama i potencijalni igrači Porta."

Osim na igrače iz Portugala, Porto je u tom smislu orijentiran na Južnu Ameriku, iz nekoliko razloga. Prije svega, zato što su Južnoamerikanci silno talentirani nogometaši. Važnu ulogu igra i jezik jer se igrači koji znaju portugalski ili španjolski jezik vrlo lako prilagođavaju na život na Pirinejskom poluotoku. Treći važan čimbenik su cijene. U gomili južnoameričkih nogometaša uz malo truda se može pronaći "nebrušeni dijamant" kojeg do tada nitko drugi nije primijetio pa ga je moguće dovesti za relativno malo novca.

Prema potrebama i nedostacima na određenim se pozicijama biraju i dovode igrači, a onda teret stvaranja igrača na sebe preuzimaju treneri. Naravno, cijeli posao u velikoj mjeri ovisi i o samim igračima, njihovom napretku, motivaciji i mnogim drugim čimbenicima. U mnogim slučajevima, situacija se neće razviti na željeni način, ali Portu je za "život" dovoljno da svake godine na tržište plasira nekolicinu svojih proizvoda.

Portova sjajna politika svoj je boom doživjela nakon osvajanja Lige prvaka 2004. godine. Znao je Porto i prije unovčiti svoje igrače, ali ipak ne u tolikoj mjeri. Sjajni napadač Jardel prodan je 2000. godine Galatasarayu za 16 milijuna eura, a stoper Jorge Andrade Deportivu dvije godine kasnije za 13 milijuna eura. No, to su bili rijetki slučajevi, a pravu pomamu za Portovim igračima izazvao je Mourinho. Prvo osvajanjem europskog naslova, a onda i dovođenjem igrača u svoj novi klub, londonski Chelsea.

Sve je počelo u sezoni 2004./2005. u kojoj je klub od prodaje igrača zaradio do sada rekordnih 95 milijuna eura. Chelsea je platio 50 milijuna za Ricarda Carvalha i Paula Ferreiru, a Barcelona 21 milijun za Deca. Vrlo uspješne bile su i sezone 2007./2008. (prihod od 70 milijuna eura) te 2009./2010. (prihod od 72 milijuna eura). Najznačajniji transferi u tom periodu bili su prelasci Andersona u Manchester United za 31 milijun eura, Pepea u Real Madrid za 30 milijuna eura, Lisandra Lopeza u Lyon i Ricarda Quaresme u Inter za 24 milijuna eura te Lucha Gonzaleza u Marseille za 19 milijuna eura. Jedina sezona u kojoj Porto nije uprihodio veći iznos od prodaje igrača bila je 2006./2007. (nešto više od deset milijuna eura).

Kada je dovođenje igrača u pitanju, Porto dominantno dovodi jeftine igrače za koje ne treba plaćati veliku odštetu. U sezoni 2004./2005. Porto je na odštete za igrače potrošio 45 milijuna eura, ali je doveo u klub Andersona, Ricarda Quaresmu, Diega, Thiaga Silvu i Luisa Fabiana. Najveći transfer bio je Diegov (sedam milijuna eura).

U idućim sezonama bilo je i iznimaka. Lucho Gonzalez stajao je deset, Joao Moutinho 11, a Danilo 13 milijuna eura. Posljednja dvojica još uvijek igraju za klub, dok je Gonzalez u međuvremenu prodan Marseilleu za već spomenuti iznos pa se ove godine vratio bez odštete.

No, ne treba pogrešno zaključiti kako je Porto zbog tih transfera bogat klub. Novcem zarađenim od prodaje igrača se nitko ne bogati, već se on nanovo ulaže u funkcioniranje ranije spomenutog sustava. Dakle, u financiranje skauta, trenera, igrača i svih ostalih zaposlenika, kao i u infrastrukturu. Ne osigura li Porto nastavak svog procesa stvaranja igrača, vjerojatno bi brzo zapao u probleme.

Razlog tome leži u činjenici da se natječe u portugalskoj Primeiri, ligi koja je jaka, ali ne predstavlja atraktivno tržište poput Premiershipa ili Bundeslige. Mnogi se portugalski klubovi bore s financijskim teškoćama jer nemaju prihode od sponzora ili medijskih kuća poput klubova u najjačim ligama. Zbog toga je Porto osuđen na život od prodaje igrača i prihoda od sudjelovanja u Ligi prvaka.

Nedavni primjeri Portove klupske politike

Aktualna sezona po prihodima od prodaje igrača opasno prijeti onoj prvoj nakon osvajanja europskog naslova. Razlog tome leži u rekordnom transferu Brazilca Hulka koji je prodan ruskom Zenitu za nevjerojatnih 55 milijuna eura. Klub je do sada na transferima zaradio više od 80 milijuna eura i rekord bi lako mogao pasti u zimskom prijelaznom roku. Osim na prodaji Hulka, klub je u posljednje vrijeme dobro zaradio na transferima Falcaa i Fredyja Guarina.

Givanildo Vieira de Souza Hulk: Danas 26-godišnji Brazilac u svojoj je karijeri prošao zanimljiv put. Počeo je u brazilskoj Vitoriji, a onda emigrirao u Japan. Tamo se istaknuo nastupima za Sapporo (25 golova u 38 nastupa) i Tokyo Verdy (37 golova u 42 nastupa), a Porto ga je doveo 25. srpnja 2008. godine za 19 milijuna eura. U četiri sezone zabio je 54 prvenstvena pogotka i još 15 golova u europskim natjecanjima. 3. rujna 2012. prodan je Zenitu za 55 milijuna eura.

Fredy Guarin: 26-godišnji Kolumbijac nastupao je za Envigado, Boca Juniors i Saint-Etienne, a Porto ga je u srpnju 2008. za milijun eura. Veznjak je prikupio 63 prvenstvena nastupa i zabio 11 golova, a značajnu je ulogu odigrao u osvajanju Europske lige 2011. godine. Odigrao je 14 utakmica i zabio pet golova. U siječnju 2012. posudio ga je Milanski Inter za milijun i pol, a u srpnju je otkupio njegov ugovor za 11 milijuna eura.

Radamel Falcao: Još jedan 26-godišnjak i još jedan Kolumbijac koji je donio Portu trofej Europske lige, ali i ogromnu zaradu. Ime je stvorio u River Plateu (34 pogotka u 90 nastupa), a Porto ga je doveo za nešto više od pet milijuna eura u srpnju 2009. godine. U dvije sezone zabio je 41 prvenstveni i 22 pogotka u europskim natjecanjima. U kolovozu 2011. Atletico Madrid je za njega platio 47 milijuna eura.

Tko je sljedeći?

Portov trend prodaje najboljih igrača vjerojatno će se nastaviti i u idućim prijelaznim rokovima, a kandidata za prodaju u neki od najjačih europskih klubova ne nedostaje.

U posljednje vrijeme najviše se prašine podiglo oko 26-godišnjeg napadača Jacksona Martineza koji je ove sezone zabio deset pogodaka. U Porto je stigao ovog ljeta za nešto više od osam milijuna eura, a već se dovodi u kontekst snažnih i bogatih klubova Premier lige. Odlične igre pruža i James Rodriguez, pet godina mlađi Kolumbijac, koji je na Dragao sletio 2010. godine za sedam milijuna eura.

Osim njih, pažnju drugih klubova zasigurno zaslužuje Joao Moutinho, 26-godišnji veznjak doveden za 11, a trenutno procijenjen na 26 milijuna eura. Veznjak Fernando doveden je u Porto za manje od milijun eura, a danas se procjenjuje na 15 milijuna te bi se njegovo dovođenje Portu moglo itekako isplatiti. Zarada se očekuje i od budućeg transfera 21-godišnjeg stopera Danila, čije dovođenje nije bilo jeftino. Silvestre Varela je doveden bez odštete, a za sada odlično koristi minutažu te se procjenjuje na osam milijuna eura.

Može li financijski fair-play naškoditi Portu?

Portova budućnost za sada je i više nego stabilna i ne postoje prepreke zbog kojih bi trebao odustati od svoje izrazito uspješne strategije.

No, situaciju bi na tržištu igrača mogao promijeniti financijski fair-play, ako i kada zaživi ta ideja Uefinih čelnika. Naime, zabrinuta velikim minusima koje na svojim računima bilježe najveći europski klubovi, Uefa želi uvesti niz pravila kojima bi potaknula klubove da troše isključivo novac koji imaju te da se okrenu dugoročnom razvoju vlastitih igrača.

Naravno da Porto savršeno funkcionira unutar tih novih pravila jer je skoro svaku sezonu u posljednjih deset godina završio u plusu, ali problem bi mogao nastati ako ne bude imao kome prodavati svoje igrače. Provede li se zaista ta mjera, klubovi će teško moći plaćati 30 ili 40 milijuna eura na odštete igrača jer taj trošak neće imati čime pokriti. Zbog toga će se i Porto trebati prilagoditi situaciji te staviti naglasak na stvaranje vlastitih igrača u omladinskoj školi, a smanjiti dovođenje Južnoamerikanaca.

Pravi korak u tom smjeru svakako je investiranje u Vitalis Park, moderni trening kamp koji ima 18 terena i na kojem se radi s mladim talentima u Portovoj nogometnoj školi Dragon Force.

Na primjeru hrvatskih klubova vidljivo je koliko je teško stvarati rezultat uz prodaju najboljih igrača. No, Porto je zaista iznimka koja potvrđuje pravilo. Iz godine u godinu potvrđuje kako je to ipak moguće, a ni aktualna sezona nije drukčija. U nju su ušli bez Hulka, Guarina i Alvara Pereire, ali to ih nije spriječilo da u samo četiri kola Lige prvaka osiguraju proljeće u tom natjecanju, dok su u domaćem prvenstvu na prvom mjestu s istim brojem bodova kao i vodeća Benfica.

Za uspješnu budućnost 30-godišnjeg predsjednika i njegovog voljenog Porta straha ne bi trebalo biti.