Hoće li Dinamo odabrati financijske ili rezultatske plodove?

Tko pažljivo prati, u monolozima Zdravka Mamića pronaći će i zanimljivih opservacija.

Mamić je tako, kao repliku na konstantna podbadanja o "trgovačkom društvu, a ne nogometnom klubu", isporučio sljedeće pitanje: "Koga je to Dinamo prodao u posljednje tri godine osim Milana Badelja"? Kojeg je, Mamić ispravno podsjeća, Dinamo morao prodati zbog ugovora koji je isticao, a kapetan ga nije imao nikakvu namjeru produžiti, bez obzira na uvjete koji itekako odskaču od hrvatske zbilje.

Istina ili podvala?

Ako pod "protekle tri godine" razmatramo ovu i protekle dvije sezone, a ne kalendarske tri godine (Mandžukić i Vrdoljak otišli su u ljeto 2010. godine), Mamićeve riječi imaju uporište. Istina, i u razdoblju nakon toga bilo je važnih odlazaka, poput Cufrea, Leke, Pokrivača, Bišćana, Moralesa ili uskoro Tonela, no tu se radilo ili o sporazumnim raskidima ugovora ili neproduljivanju istog, odnosno o odluci Dinama. Ispravni ili ne, ovi potezi ne mogu se svrstati u kategoriju "prodajnih aktivnosti".

Zaista, nakon odlaska Modrića nakon sezone 2007./08., Dinamo je krenuo u jednu rekonstrukciju tijekom koje nije patio ni domaći ni europski rezultat usprkos odlascima Luke, Vukojevića, Čale, Buljata, Vugrinca, Kocha, Mikića i još nekoliko članova svlačionice.

U četiri godine, Dinamo je tri puta "kapitulirao" pred "nemoralnim ponudama" - zbog Lovrena, Mandžukića i Badelja. Istodobno, pojačavao se Šimunićem, Robertom Kovačem, Lekom, Tonelom i Rukavinom, između ostalih, iz svoje škole je predstavio Vrsaljka, Tomečaka, Barbarića, Pivarića, Kramarića, Kovačića, pa i dvojicu od trojice prodanih (Lovrena i Badelja), od pridošlog Vide nastao je ozbiljan reprezentativac, a potencijala za to imaju i Ademi i Brozović. Ove sezone predstavljen je i najveći biser škole, Alen Halilović.

Tako postavljeno, bi li Dinamo danas trebao biti bolji nego prije četiri godine?

To je teško "izračunati". Rezultati u Prvoj ligi praktički su isti, jer ni tada ni danas Dinamo nije imao pravo konkurenciju te je prvenstva osvajao de iure 5-6 kola prije kraja, a de facto do Božića, uz iznimku upravo te sezone 2008./2009. kada je Hajduk nakon slavlja u derbiju početkom proljetnog dijela sezone čak preuzeo vodstvo na ljestvici. U Europi je, pak, teoretski uspješnija današnja momčad - dvostruki uzastopni sudionik Lige prvaka - no od sezone 2010./2011. Dinamo ima objektivno puno lakši (ne nužno i lagan) pristup tom natjecanju. Rezultate u Ligi prvaka i Europskoj ligi je, pak, nemoguće uspoređivati s obzirom na protivnike.

No, Dinamo je danas sigurno u boljoj situaciji nego je bio prije četiri godine. Danas ima mlađu momčad koja ima više potencijala, igračkog, rezultatskog i financijskog. Kako je do toga došlo?

2008./2009.

Najveće promjene Modri su doživjeli upravo u ovoj sezoni, pa ne čudi HNL-ovski najslabija godina među sedam šampionskih. Odlazak Modrića označio je egzodus igrača iz modre svlačionice - klub je osim Luke izgubio i Vukojevića, Čalu, Buljata, Vugrinca, Kocha, Drpića, Mikića i Zahoru, a kao zamjene su pristigli Butina, Ibanez, Morales, Calello, Tomečak, Badelj i Lovren. Bio je to prvi korak prema građenju današnje momčadi, jer u odnosu na Sammira i Kelavu od sezone prije, danas su u Maksimiru od ovih igrača i Ibanez, Tomečak i Calello.

Modrić i Vukojević bi, dakako, i danas imali svoje mjesto u svlačionici Dinama, no s obzirom na njihovu tadašnju reputaciju, godine i staž u Dinamu, ostanak je bio nerealan. Ostali potezi, i što se odlazaka i što se dolazaka tiče, iz današnje se perspektive čine pametnima.

2009./2010.

Uslijedila je sezona s vjerojatno najslabijim procjenama po pitanju dugoročnog stvaranja momčadi. Prodaju Lovrena nije uspio pokriti Tomislav Barbarić kao što su se nadali u klubu; Glavina je bio promašaj na lijevom beku, a Cufre doveden prekasno, nakon što je Red Bull već iskoristio slabosti Dinama na toj poziciji. Papadopoulos se pokazao potpunim promašajem, pa je tek proljetno uvrštavanje Vrsaljka imalo dugoročan značaj za izgled momčadi.

Cufre je bio dobar pogodak utoliko što je karakterom i iskustvom znatno pripomogao momčadi, no Argentinac je stigao u godinama kada više nije mogao biti dugoročno rješenje na obrambenim pozicijama. Istodobno, promašaj sa Slepičkom od prije godinu dana natjerao je Dinamo u rano bacanje u vatru velike nade Andreja Kramarića, a njegovo tijelo fizički još nije bilo spremno za izazove seniorskog nogometa.

2010./2011.

Zato je ključna sezona u oblikovanju današnjeg Dinama bila 2010./2011. Prodaja Mandžukića i Vrdoljaka, kao i odlasci Ettoa, Sivonjića, Butine, R. Kovača ili Slepičke, oslabili su momčad u kratkom roku, no dolasci Beqiraja, Tonela, Ademija, Rukavine ojačali su je u dugom, baš kao i pridruživanje Matea Kovačića iz juniorskog pogona.

Ovisno kojih 11 smatrate danas prvim sastavom Dinama, 6-8 igrača iz prve postave te sezone i danas je u prvom sastavu, što je relativno velik broj za ligu poput Hrvatske i klub poput Dinama.

2011./2012.

Reforma "staro za mlado" nastavljena je u Maksimiru i prošle sezone kada su klub napustili Bišćan, Cufre i Morales, a snage pojačali Vida, Alispahić i Pivarić, a ozbiljnu ulogu dobio je Kovačić. Dinamo je doveo i Josipa Šimunića i Ivana Krstanovića te je vratio Leku i Pokrivača, pa je ta obnovljena, ojačana momčad, dobar spoj mladosti i iskustva, uspješno ostvarila višegodišnji klupski cilj, plasman u Ligu prvaka.

Vida, Šimunić i Pivarić danas su prvotimci, dok za Jerka Leku i Nikolu Pokrivača više nije bilo mjesta u planovima trenera Ante Čačića. Za Pokrivača opravdano, Lekino iskustvo i agresija vjerojatno bi bili korisni Dinamu i ove sezone iako je bilo jasno da je izgubio nekadašnji korak.

No, Dinamo je time nastavio odluke donositi usmjeravajući se na mladost.

2012./2013.

Dinamo je uspio "iscijediti" iz Badelja još dva mjeseca kako bi Miki pripomogao klubu još jednom izboriti Ligu prvaka, u čemu su Modri i uspjeli. Badelja Dinamo nije mogao nadomjestiti, pa se opet okrenuo budućnosti dovođenjem Brozovića, Čopa, Puljića, Peke, Carrasca i promocijom Halilovića. Carrasco sve više izgleda kao promašaj, no Brozović, Čop i Halilović - svaki na svoj način - čine se kao dio Dinamove budućnosti.

Pretpostavimo da je najuži Čačićev kadar sljedeći: Kelava - Vrsaljko, Šimunić (Puljić), Vida, Pivarić (Ibanez) - Ademi, Brozović, Kovačić (Halilović), Sammir - Čop, Rukavina (Beqiraj). Tih 15 igrača ovako je raspoređeno po sezonama kada su stigli u klub odnosno odigrali prve značajnije minute:
Prije 2008./2009.: Sammir, Kelava (2)
2008./2009.: Ibanez (1)
2009./2010.: Vrsaljko (1)
2010./2011.: Beqiraj, Rukavina, Ademi, Kovačić (4)
2011./2012.: Šimunić, Vida, Pivarić (3)
2012./2013.: Brozović, Čop, Puljić, Halilović (4)

Oni koji gledaju usko pokazat će na rezultat u Ligi prvaka - 10 poraza u 10 utakmica, 0:10 gol-razlika ove sezone, kao znak neuspjeha.

No, Dinamovi potezi moraju se gledati i u malo širem kontekstu. Dinamo danas živi drugačije nego 2008. - tada je ključni prihod proračuna bila prodaja igrača, danas je to ulazak u Ligu prvaka.

Čak i s ovakvim poraznim učinkom, Dinamu Liga prvaka daje šansu zadržati igrače dulje na okupu. I posljedično, daje mu šansu jednoga dana ostvariti i bolji rezultat.

Dinamova današnja momčad možda ne bi pobijedila onu iz 2008. ili 2009., no ona ima više potencijala, mlađa je i potentnija. Iskustvo Lige prvaka više znači Kovačiću nego Ettou (iz perspektive kluba), i bez obzira što možda u ovakvim porazima igrači neposredno gube na vrijednosti, kao pojedinci uče i napreduju. Što klubu predstavlja dodatnu vrijednost.

Zgodno se maštovito zaigrati i zamisliti danas momčad Dinama od igrača koji su boravili u Maksimiru proteklih godina. Nema sumnje da bi momčad Kelava - Ćorluka (Vrsaljko), Šimunić, Schildenfeld, Lovren (Vida) - Badelj, Modrić, Sammir, Vukojević (Kovačić) - Eduardo, Mandžukić bila konkurentna za prolazak u drugi krug Lige prvaka, pa možda i malo više od toga. To je 14 igrača koji bilo gdje i bilo kada mogu zaigrati za top 10 reprezentaciju svijeta.

Objektivno je bilo nemoguće da danas Dinamo ima tu momčad. Hrvatski klub, htio to ili ne, ne može zadržati hrvatskog reprezentativca u najboljim godinama (24-30) u okvirima Prve lige, niti bi trebao - i zbog tih igrača i zbog reprezentacije.

No, Dinamo sada nije u situaciji da igrače mora prodavati na prvi mig iz inozemstva. Čak i uz mogući odlazak Sammira, Dinamo ima mogućnost zadržati sljedeću momčad barem dvije, ako ne i tri sezone u Maksimiru:

Kelava - Vrsaljko, Vida, Puljić, Pivarić - Ademi, Brozović, Kovačić, Halilović - Čop, Kramarić (Beqiraj). 2014. godine, siguran sam, to ne bi bila momčad s nula bodova i nula pogodaka nakon četiri kola Lige prvaka, posebno ne ako bi se slabije točke (jedan stoper i jedan napadač) mogle ojačati, i ako bi razvoj Kovačića i Halilovića, te u manjoj mjeri Ademija, Brozovića i Kramarića, pratio visoka očekivanja.

To je momčad koja danas ima u prosjeku 21.2 godine, i iako je Maksimir sigurno neće dočekati u prosjeku od 25 godina, ako dočeka prosjek od 23 godine - onda će ostvariti i europski rezultat na koji će klub - ali i navijači - moći biti ponosni. Dakako, ne bez pomoći barem dvojice iskusnijih igrača poput Josipa Šimunića. Onda će to biti momčad koja će poput onih s kraja devedesetih čvršće i kvalitetnije parirati ozbiljnim europskim momčadima poput Porta ili PSG-a danas, odnosno Ajaxa ili Uniteda tada.

Pred Dinamom je razdoblje u kojem će ubirati plodove dobrih poteza u prijelaznim rokovima i dobrog rada u školi. Neovisno o aktualnom rezultatu u Ligi prvaka, sasvim je jasno da Dinamo u Vrsaljku, Vidi, Ademiju, Brozoviću, Čopu, Kramariću i posebno Kovačiću i Haliloviću ima vrijednu imovinu.

Pitanje je - želi li Dinamo plodove dobrog rada pretvoriti u bolji europski rezultat ili zelembaće?

Sada slijedi pravi test za "trgovačko društvo". Dinamo je stavio svoje žetone na mlade, i sada će opet - kao i s Modrićem, Ćorlukom i Eduardom - imati u rukama zlatne koke.

Hoće li ih također unovčiti? Ili će, sada financijski stabilniji zbog prihoda od Lige prvaka, novim klincima dati bolju šansu da osvjetlaju obraz kluba?

Nije upitno da Dinamo "školuje" igrače za europske klubove, i da mu je to do daljnjega realnost, no sada ima financijske mogućnosti, ali i okolnost da su mu dva daleko najveća talenta iznimno mlada i vezana za Dinamo, zadržati ih dulje nego Modrićevu generaciju.

Namjerava li to učiniti? Može li to učiniti? Hoće li to učiniti?