Mateo Kovačić je na pravom putu

Dinamo ga je dobio.

Nakon samo 70 seniorskih nastupa za Dinamo, ni vidoviti Milan ne može sa sigurnošću reći koji je točno limit Matea Kovačića. Razina Reala? Razina Tottenhama? HSV-a? Nemoguće je znati može li ga neka ozljeda izbaciti iz putanje razvoja - do sada je pokazao laganu sklonost ozljedama. Nemoguće je znati kakvog će trenera dobiti nakon Dinama i hoće li u tom klubu od početka imati potpunu podršku ili će biti samo jedan od kupljenih igrača, "pa ako se razvije, razvije". To ovisi i o tomu kada će napustiti Dinamo, s 19 ili 22 godine. Hoće li pogoditi pravu ligu? Pravi klub? Hoće li za njega biti mjesta u reprezentaciji? Hoće li imati pravog trenera u Dinamu? Hoće li klub, pa i on sam, znati procijeniti pravi trenutak za odlazak?

Dovoljno je upitnika i dovoljno je upozorenja iz ne tako davne prošlosti da svaki odgovoran autor zna kako je nezahvalno davati velike prognoze. Sjećamo se Nike Kranjčara, a i primjera poput Kosića, Abramovića, Koretića i nedavno Kramarića. Pumpanje niti jednom mladom igraču nije posebno korisno, a napuhavanje njegove vrijednosti često ostane neopravdano. I stoga sam izrazito nesklon dizanju u nebesa bilo kojeg mladog igrača, štoviše - u 12 godina na Sportnetu to nisam nikad radio.

Do sad. Mateo Kovačić će biti zvijezda, ako mu Bog da zdravlja.

Kovačićev opus u Dinamu već je do sada dovoljan da zaboravimo nikad ostvarene potencijale Domagoja Kosića ili imenjaka mu Abramovića. Puno je Dinamovih mladih zvijezda brzo pokazalo da u seniorima "to nije to", a Kovačić je takve već odavno ostavio iza sebe.

No, hoće li on s 23-24 godine biti Milan Badelj? Povremeni prvotimac reprezentacije, standardan igrač u korektnom bundesligašu, razvijen u skladu s očekivanjima? Hoće li biti Niko Kranjčar, sa zapaženom reprezentativnom i solidnom klupskom karijerom, koja ipak nije dosegla vrhunce kakvi su mu predviđani kao 16-godišnjaku? Ili će biti Luka Modrić, igrač koji je dogurao do Reala iz Madrida iako nije bio tako spektakularno najavljivan kao neki drugi?

Samo prema talentu, onom bogomdanom daru za nogomet, Kovačić može biti bolji od bilo kojega od njih, uključujući Luku Modrića.

Premlad sam da bih se mogao složiti s procjenom Martina Novoselca koji kaže da "više talenta nije vidio još od Roberta Prosinečkog", no u proteklih 15 godina nisam vidio talentiranijeg hrvatskog nogometaša.

Ne talenta u onom neopipljivom smislu, kojim se opisuju kadeti i juniori, već talenta u kontekstu onoga što prikazuje među seniorima, čak i na razini Lige prvaka. Iako su u nekim segmentima bili "talentiraniji" od Kovačića, posebno Niko Kranjčar, ni on ni Modrić s 18 godina nisu mogli u kontinuitetu prolaziti 3-4 suparnika kao od šale, a ta vještina baratanja loptom, kao i lakoća trka koju pritom Kovačić pokazuje, je urođena, to ne možete dobiti treningom. A to je riješi i vrijedniji talent od Kranjčarevih vještina iz tog razdoblja.

Postoje baš rijetki igrači koji "drugačije" diraju loptu. A u tom malom krugu nogometaša, još je manji postotak onih koji to mogu raditi na najvišem nivou, protiv najbržih i najjačih suparnika. Kovačić je već sada dokazao da to može, a zbog te rijetke vrline on je već sada debelim crvenim flomasterom podcrtan u knjižicama svih mogućih skauta.

I to ne "HSV-a". Onih iznad "HSV-a".

Kovačić je bio koristan Dinamu već i kao 16-godišnjak (pogodak u debiju), lani je odradio prvu punu seniorsku sezonu, a usprkos neugodnoj ozljedi početkom ove, protekla dva mjeseca pokazala su da je napravio ozbiljan iskorak kao igrač.

U prvoj sezoni, kao što je sada slučaj s Halilovićem, "sve što napravi - dobro je". Minuse će pisati samo njegovi treneri,; mediji i navijači zažmirit će na svaki propust - ipak se radi o 16-godišnjacima.

U drugoj sezoni, i dalje su impresionirali njegovi prodori pored "čunjeva" u obliku nemoćnih čuvara, a šest golova i šest asistencija dali su i opipljive brojke njegovom doprinosu igri Dinama. No, nazirale su se i prve pukotine u njegovoj igri.

Kovačić bi bljesnuo, pa bi nestao s terena na 6-7 minuta. Dao bi jednu odličnu loptu, ali bi pogriješio u 2-3 relativno lagana dodavanja (za igrača s takvim očekivanjima). Obrambeno bi znao biti slaba karika (najočitije lani u Amsterdamu), fizički nije mogao pratiti ritam nekih utakmica ili nekih suparnika, a zabilježio bi i nemali broj izgubljenih lopti jer odlučivanje između "sada je vrijeme za prodor" i "sada je vrijeme za lagani, kratki povratni pas", u čemu je njegov uzor Andres Iniesta tako sjajan, bilo je sukladno jednom 17-godišnjaku.

Za Kovačićevu budućnost izuzetno je pozitivan znak što je u svim tim segmentima ostvario napredak. Dakako da ne takav da bi danas u nekom elementu bio perfektan. I danas krene u krivi prodor, i danas su njegovi duži pasovi nekonzistentni, i danas gubi lopte - i to u dijelovima terena gdje to ne bi smio.

No, svega toga je manje. A Kovačića je u igri sve više. Usporedbe radi, prošle je godine u 415 minuta u Ligi prvaka odigrao 145 točnih pasova, iz 192 pokušaja (75 posto). Ove sezone je u 372 minute (praktički jedno poluvrijeme manje) odigrao 218 točnih pasova iz 260 pokušaja (84 posto).

Osim u prvoj utakmici protiv Porta, kada je igrao tek 14 minuta, Kovačić je u svim ostalim utakmicama bio najaktivniji Dinamov igrač po broju pasova. Prošle sezone to nije bio niti jednom.

Brojke samo kategorički potvrđuju dojam kako Kovačić puno više sudjeluje u igri, kako više nema tih praznih hodova, ali i da je njegov pas danas precizniji, smireniji i staloženiji nego što je bio. Postotak od 84 posto točnih dodavanja u Ligi prvaka, s obzirom na to da je Dinamo inferiorna momčad koja ne drži lako posjed lopte, zaista je visok za veznog igrača i potvrda je Kovačićeve već sada visoke klase.

Utakmice u Parizu i Portu pokazale su da je u igri puno proaktivniji, da se konstantno vraća pred braniče kako bi preuzeo loptu i na sebe organizaciju napada. Odlična igra na lopti, izvrsno primanje, dobar pregled i brz prvi korak omogućuju mu da loptu preuzme i pod pritiskom suparnika, što njegovoj momčadi daje šansu za organizirani napad umjesto predavanja lopte suparniku dugačkim ispucavanjem braniča. Sposobnost da to čine na izuzetno visokoj razini razdvaja, između ostaloga, igrače poput Xavija ili našeg Modrića od vrlo dobrih, ali ne i vrhunskih veznjaka.

Kovačić neće biti Leo Messi, nije tako poseban. Limit postoji.

Ali je postavljen više nego bilo kojem nogometašu rođenom otkad postoji samostalna Hrvatska - Kovačić je rođen 1994. godine.

Na njemu i trenerima predstoji brušenje svake sitnice. 84 posto mora postati 85. Pa 86, pa 87, dok ne dođe do maksimuma. Žilavost ima svoje limite, stoga Kovačiću treba i teretana, trebaju mu mišići za duele protiv Essiena ovoga svijeta. Treba vježbati završnicu, udarac, prekide. Treba vježbati duge dijagonale i igranje glavom, treba studirati svoje taktičke propuste.

Mora učiti od najboljih. Uživo u reprezentaciji i Ligi prvaka od Modrića, Ibrahimovića ili Ronalda, a putem DVD-a od Xavija, Pirla, Riberyja i tog Inieste koji mu je s razlogom uzor - po stilu igre i sposobnostima, upravo od Inieste treba najviše naučiti. Kada biti skroman sa svojim znanjem, a kada raskošan. Iniesta u svakom trenutku može ići u dribling, ali velikim ga čini ispravna odluka kada je taj trenutak dobar za momčad.

I zato je možda najbolje u ovoj priči što je Kovačić mladić koji je sposoban i željan učiti. Koji je još uvijek dovoljno skroman i normalan, koliko skromni i normalni možete biti u takvoj poziciji. U Dinamovoj svlačionici sve je manje sportaša koji mu mogu biti profesionalni uzori, no ostaje nada da je izvukao ono najbolje od Tonela, Leke, Cufrea i Šimunića, i da shvaća kako je Luka Modrić došao u svjetsku orbitu samo zahvaljujući radu, radu i radu.

Pred njim je dalek put.

No, navijači Dinama, ali i navijači Hrvatske, mogu se veseliti tom putu. Na njemu se stvara, uvjeren sam, veliki igrač.