S četiri godine svom je ocu na hrvatskom rekao: "Želim biti hokejaš"

Veliki Joe Sakic rođen je 7. srpnja 1969. godine u gradiću Burnaby u Kanadi. Njegovi roditelji Marijan i Slavica, iz Hrvatske su preselili u Kanadu, a nisu mogli ni sanjati da će njihov sin jednog dana postati jedan od najboljih kanadskih sportaša u povijesti. Joe je pričao hrvatskim jezikom u ranoj dobi, pa je u školi bio vrlo tih dječak, a takav je bio i tijekom cijele svoje karijere. Kao dugogodišnji kapetan Quebec Nordiquesa/Colorado Avalanchea postao je poznat kao tihi vođa jer nikada u medijima nije davao bombastične izjave, no u svlačionici je bila potpuno drugačija situacija. Kad je Joe pričao, ostali su slušali.

Sakica su kao 15. izbor na Draftu 1987. godine izabrali Quebec Nordiquesi, a u NHL-u je debitirao 1988. godine protiv Hartford Whalersa protiv kojih je upisao asistenciju. Nakon samo dvije sezone, postao je jedan od kapetana momčadi (uz Stevena Finna), a te je sezone ostvario 109 bodova (48 golova i 61 asistencija) u 80 odigranih utakmica. No, bez obzira na njegove sjajne predstave, Nordiquesi su konstantno bili pri dnu lige, a tri sezone u nizu završili su kao najgora momčad NHL-a. Upravo iz tog razloga za Nordiquese je odbijao igrati veliki Eric Lindros iako je on sam tvrdio da to nije glavni razlog. Nordiquesi su izabrali Lindrosa kao prvi izbor na Draftu 1991. godine iako je Lindros i prije samog Drafta izjavio kako ne želi igrati u Quebecu zbog "velike udaljenosti od svog doma, premalog tržišta i činjenice da je morao naučiti pričati francuski".

Sakic je bio vrlo nezadovoljan takvim razvojem situacije te je od kluba tražio da se ta farsa što prije riješi: "U ovom klubu želimo samo igrače kojima je stalo do ove igre. Već mi je mučno slušati njegovo ime. On nije ovdje, a u našoj svlačionici imamo mnogo igrača kojima je stalo do hokeja", rekao je tada Sakic. Generalni menadžer Quebec Nordiquesa u to je vrijeme bio Pierre Page, aktualni generalni menadžer/trener Medveščakova rivala u EBEL-u, Red Bulla iz Salzburga. Page je na razne načine pokušavao nagovoriti Lindrosa da se predomisli, čak mu je ponudio i ugovor na deset godina za 50 milijuna dolara, no Lindros se ipak nije predomislio, kao niti njegovi roditelji koji su također bili protiv igranja za Quebec. Ta situacija dovela je do jedne od najpoznatijih razmjena u povijesti NHL-a koja će se kasnije pokazati ključnom za Colorado Avalanche.

Page je poslao Lindrosa u Philadelphia Flyerse za kojeg je zauzvrat dobio sjajne igrače poput Šveđanina Petera Forsberga, Mikea Riccija, Rona Hextalla, Chrisa Simona, Stevea Duchesnea, Kerryja Huffmana, prava na igrače odabrane u prvom krugu Drafta 1993. i 1994. godine koje su trebali imati Flyersi te 15 milijuna dolara. U ovoj su razmjeni puno više profitirali, naravno, Nordiquesi koji su nakon preseljenja u Denver i dodatnim pojačavanjem (Patrick Roy) osvojili i dva Stanley Cupa dok Lindros nije uspio odvesti Flyerse do naslova. Lindros je u karijeri imao i brojne ozljede, a čak je osam puta morao imati duže pauze zbog potresa mozga.

Tri godine nakon te razmjene Nordiquesi se sele iz Quebeca u Denver te mijenjaju ime u Colorado Avalanche. Sredinom svoje prve sezone u Denveru, vodstvo kluba u svoje je redove dovelo veliko pojačanje iz Montreal Canadiensa, vratara Patricka Roya, jednog od najboljih u povijesti te je pohod Colorada na Stanley Cup mogao početi. Već u toj prvoj sezoni nakon preseljenja, Sakic je ostvario svoju najbolju sezonu u karijeri upisavši 51 pogodak, 69 asistencija te 120 bodova u 82 odigrane utakmice. Sakic je bio treći na listi igrača s najviše ostvarenih bodova te sezone, a ispred njega bili su samo dvojica velikana iz Pittsburgh Penguinsa, Mario Lemieux (69 golova, 92 asistencije i 161 bod) te Jaromir Jagr (62 gola, 87 asistencija i 149 bodova). Na petom mjestu te ljestvice nalazio se Forsberg (30 golova, 86 asistencija i 116 bodova), s jednim ostvarenim bodom više od Lindrosa.

No, Sakic je svojim sjajnim učinkom samo nagovijestio ono što će se događati u doigravanju. Sakic je odigrao još 22 utakmice tijekom doigravanja te je ostvario jedan od najboljih individualnih učinaka kada je u pitanju samo doigravanje postigavši 18 golova, 16 asistencija te čak 34 boda. Više bodova u jednom doigravanju postigli su samo Wayne Gretzky (47 - 1985.g., 43 - 1988.g., 40 - 1993.g., 38 - 1983.g., 35 - 1984.g.), Mario Lemieux (44 boda 1991.g.), Mike Bossy (35 - 1981.g.) te Jevgenij Malkin (36 - 2009.g.), a više golova postigli su samo Reggie Leach (19 u 16 utakmica 1976.g.) te Jari Kurri (19 u 18 utakmica 1985.g.).

Colorado je u finalu Zapadne konferencije s ukupnih 4-2 u pobjedama izbacio sjajne Detroit Red Wingse koji su te sezone u regularnom dijelu doživjeli samo 20 poraza, a rivalstvo između Avalanchea i Red Wingsa pretvorit će se u jedno od najpoznatijih i najžešćih u cijeloj ligi. Nakon te sjajne serije Colorado je u finalu potpuno nadigrao Florida Pantherse te su Sakic i suigrači osvojili prvi Stanley Cup slavivši s ukupnih 4-0. Sakic je za svoje zasluge dobio i nagradu Conn Smythe za najkorisnijeg igrača doigravanja.

Sezonu kasnije Sakic je pomogao Coloradu da ostvari 49 pobjeda te osigura prvi President's Trophy (nagrada za prvoplasiranu momčad u regularnom dijelu sezone) u klupskoj povijesti, a u finalu Zapadne konferencije ponovno su se susreli s Red Wingsima koji su ovaj put bili bolji s ukupnih 4-2 i tako uzvratili Avalancheu za poraz sezonu prije. Bivši član Red Wingsa, Kris Draper, jednom se prilikom osvrnuo na te velike dvoboje: "Mrzili smo Avalanche, naravno. Ali imali smo samo veliki respekt za Joe Sakica". Red Wingsi su kasnije u finalu svladali Philadelphia Flyerse s ukupnih 4-0, a sezonu kasnije Colorado je doživio razočaranje ispadanjem u prvom krugu doigravanja od Edmonton Oilersa u sedam utakmica. Detroitu se to nije dogodilo te su Red Wingsi u finalu bili bolji od Washington Capitalsa s ukupnih 4-0 za svoj drugi uzastopni Stanley Cup, posljednja momčad koja je uspjela obraniti naslov u NHL-u.

U sezoni '00./'01. Sakic je ponovno bio sjajan postigavši 54 gola (rekord karijere), 64 asistencije te 118 bodova, a više bodova od njega ostvario je samo Jaromir Jagr (52 gola, 69 asistencija i 121 bod). Odlične predstave Sakica pomogle su Coloradu da ostvari 52 pobjede te stigne do drugog klupskog President's Trophyja. Momčad Avalanchea na putu do Stanley Cup finala izbacila je Vancouver Canuckse (4-0), Los Angeles Kingse (4-3) te St. Louis Bluese (4-1), a prednost domaćeg terena u finalu otvorili su sjajnom pobjedom od 5:0 protiv prve momčadi Istočne konferencije, New Jersey Devilsa. Sakic je u tom susretu postigao dva pogotka uz jednu asistenciju.

Nakon tri odigrana susreta Colorado je imao vodstvo od 2-1, no Devilsi su potom ostvarili dvije uzastopne pobjede te su pred svojim navijačima imali priliku osigurati naslov. Međutim, ponovno je sjajan bio Patrick Roy koji je obranio 24 udarca domaćinima te osigurao pobjedu svojoj momčadi od 4:0, pa se serija vratila u Denver. Colorado nije propustio svoju priliku te su na krilima Alexa Tanguaya (dva pogotka) i Sakica (jedan pogodak) slavili s 3:1 te tako stigli do drugog klupskog naslova. A ono što se dogodilo na dodjeli Stanley Cupa samo je potvrdilo priču o Sakicu kao sjajnom igraču te još boljem suigraču.

U tom sastavu Colorada igrao je i veliki Ray Bourque, jedan od najboljih braniča u povijesti lige te igrač koji je proveo 21 sezonu igrajući za Boston Bruinse s kojima nikada nije dobio priliku za osvajanje naslova. Sredinom sezone '99./'00. Bourque je odlučio Boston zamijeniti Denverom, a sezonu i pol kasnije ostvario mu se najveći san. Bourque je u sjajnoj karijeri odigrao 1.612 utakmica u kojima je postigao čak 410 golova, 1.169 asistencija te 1.579 bodova, a sve te brojke ujedno su i aktualni rekordi za braniče u NHL-u. Ta sedma utakmica finala protiv Devilsa bila mu je i posljednja u karijeri, a Sakic nije dvojio niti sekunde kome želi proslijediti Cup kada ga je preuzeo iz ruku omraženog glavnog povjerenika lige, Garyja Bettmana. Sakic je tako postao treći kapetan koji je prekinuo jednu tradiciju u NHL-u prema kojoj bi prvi igrač s Cupom u rukama trebao biti kapetan pobjedničke momčadi. Prije njega to su učinili Guy Carbonneau, kapetan Montreal Canadiensa, koji je Cup odmah proslijedio Denisu Savardu 1993. godine te Steve Yzerman, kapetan Detroit Red Wingsa, koji je nakon osvajanja naslova 1998. godine Cup predao Vladimiru Konstantinovu, a koji je zbog prometne nesreće godinu dana prije ovog trenutka morao prekinuti svoju karijeru. Sakicev potez označio je savršen kraj za jednu veliku karijeru Raya Bourquea.

Sakic je te sezone osvojio i nagradu Hart za najkorisnijeg igrača regularnog dijela sezone, nagradu Lady Bing te nagradu Lester B. Pearson (za najboljeg igrača lige po izboru samih igrača; danas ta nagrada nosi ime Teda Lindsaya, legende Detroit Red Wingsa) dok je za najkorisnijeg igrača doigravanja izabran Patrick Roy. Upravo je Roy nedavno sjajno opisao Sakica kao igrača te kao sjajnog vođu: "Sjećam se svog vremena u Montrealu i utakmica protiv Sakica. Uvijek smo znali da moramo biti potpuno spremni kada igramo protiv njega jer vas je on mogao svaku večer sam pobijediti. Uvijek smo ga poštovali kao igrača, no tek sam dolaskom u Avalanche shvatio o kakvom se zaista velikom igraču radi. Na svakom je treningu radio iznimno naporno. Opći je dojam o Sakicu da je bio 'tihi vođa', no vjerujte mi, u svlačionici je bila potpuna koncentracija kada je Joe govorio. Bio je veliki vođa te momčadi, a smatram i da taj trenutak nakon finala protiv Devilsa dovoljno govori o Joeu kao igraču i kao osobi. Znao je koliko je dugo Ray čekao taj Cup i Joe nije niti sekunde razmišljao da sam podigne Cup iznad glave".

12. studenog ove godine Sakic je primljen u hokejsku Kuću slavnih u društvu još trojice velikana ovog sporta - Adama Oatesa (1.337 utakmica, 341 pogodak, 1.079 asistencija te 1.420 bodova), Matsa Sundina (1.346 utakmica, 564 pogotka, 785 asistencija i 1.349 bodova) te sjajnog Rusa, Pavela Burea (702 utakmice, 437 golova, 342 asistencije te 779 bodova). Oates je jedan od najpotcijenjenijih igrača u povijesti NHL-a, igrač koji je ostvario veličanstvenu karijeru, no nikada ga se nije 'guralo' među one najveće zvijezde. Sundin je ostavio neizbrisiv trag u Toronto Maple Leafsima te je tamo postao klupska legenda dok se svi još uvijek sjećaju nevjerojatne brzine klizanja Pavela Burea koji je nosio i prigodni nadimak - Russian rocket.

Od ove velike četvorke najviše se ipak ističe Sakic koji je u velikoj karijeri odigrao 1.378 utakmica u kojima je postigao 625 golova, 1.016 asistencija te 1.641 bod. U doigravanju je odigrao još 172 susreta te je postigao ukupno 84 pogotka, 104 asistencije te 188 bodova. I, za razliku od trojice spomenutih kolega, ima i dva Stanley Cupa. Sakic je 13 puta nastupio na All-Star susretima u kojima je upisao šest pogodaka, 16 asistencija (rekord lige) te 22 boda. Više bodova u karijeri na All-Star susretima ostvarili su samo Gretzky (25 bodova) i Lemieux (23 boda). 2004. godine izabran je i za najkorisnijeg igrača All-Star susreta održanog u St. Paulu u Minnesoti. Sakic je 17 sezona proveo kao kapetan Avalanchea te je drugi najdugovječniji kapetan u povijesti NHL-a. Više sezona od Sakica kao kapetan jedne momčadi proveo je samo Yzerman koji je 20 godina nosio "C" na svom dresu u Detroitu. Sakic trenutačno drži i rekord po broju postignutih pogodaka u produžetku (8) kada je u pitanju samo doigravanje i to je još jedan dokaz da je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije.

Sakic je 48 puta nastupao i za reprezentaciju Kanade na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama ukupno postigavši 22 gola, 19 asistencija i 41 bod. Na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine Sakic je, kao jedan od asistenata kapetana Maria Lemieuxa, odveo Kanadu do prve zlatne olimpijske medalje nakon 50 godina. Kanada je u finalu slavila protiv SAD-a s 5:2, a Sakic je ponovno bio fenomenalan upisavši dva pogotka uz dvije asistencije te je proglašen za najkorisnijeg igrača hokejskog turnira. Bio je to veliki trenutak za sve Kanađane, a posebno za momčad koja je tijekom cijelog turnira osjećala ogroman pritisak svojih sunarodnjaka. Sakic je osvajanjem tog zlata postao jedan od prvih kanadskih igrača u Triple Gold Clubu, a priključili su mu se Rob Blake i Brendan Shanahan. Kasnije su od kanadskih igrača članovi postali još Scott Niedermayer, Chris Pronger, Eric Staal, Jonathan Toews te Patrice Bergeron.

9. srpnja, 2009. godine Sakic se odlučio za odlazak u zasluženu mirovinu nakon 21 sezone provedene u najjačoj ligi na svijetu. Otkako se momčad iz Quebeca preselila u Denver, Sakic je bio jedini kapetan momčadi sve do trenutka kada se odlučio na odlazak, a njegov dres s brojem 19 ponosno visi s krova Pepsi Centra. Vodstvo Avalanchea odlučilo je obložiti njegov kutak u svlačionici sa staklom, a u tom kutku još uvijek se nalaze Sakicev dres, palica, rukavice i sve ostale potrepštine koje su Sakicu bile potrebne za igru. Sjajan potez kluba za jednog od najvećih hokejaša u povijesti ovog sporta. Sakic je bio igrač kojeg su svi njegovi protivnici iznimno poštovali, igrač kojeg su voljeli gledati svi navijači u NHL-u (osim možda onih u Detroitu) te igrač koji je svojim sjajnim potezima oduševljavao ljubitelje hokeja diljem svijeta. Njegovi roditelji često u raznim intervjuima spominju svoju Hrvatsku kao i sam Joe, a velika je stvar kada svjetski mediji u tekstovima o Sakicu pišu - "sin hrvatskih emigranta, Marijana i Slavice". Upravo ga je njegov otac, Marijan, odveo na prvu hokejsku utakmicu gdje su gledali Vancouver Canuckse, kada je Joe imao samo četiri godine i te večeri Joe je svom ocu na hrvatskom rekao: "Želim biti hokejaš".