"Palac gore" za Hajduk, ciljevi u potpunosti ispunjeni

Ako se prisjetimo priprema po razno raznim selima diljem BiH, Austrije i Njemačke te nedostatka "pravih" protivnika, igranja pod "maskama" i sve to s igračima kojima većini nitko živ nije znao niti prezimena, a da o eventualnim kvalitetama, prednostima i manama niti ne govorimo, onda se plasman i sva ostvarenja u drugom dijelu 2012. godine uistinu čine jako dobrima, čak i debelo iznad očekivanja.

Malo tko je uoči sezone vjerovao u projekt "našeg" Hajduka koji je uključivao "priliku stoljeća" za mlade nade proizašle iz njihova omladinskog pogona, no briljantan ulaz u sezonu, skalp velikana Intera u sred Milana ubrzo je začepio usta kritičarima koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da je uprava Majstora s mora konačno krenula uvoditi racionalnost u svoje poslovanje pa makar to bila posljedica čiste nužde.

Tijekom ljeta Bijele su napustili nositelji kvalitete, Tomasov je već otprije bio bivši, dugo se nije znalo ni što je s kapetanom Srđanom Andrićem, svoj "arapski san" ostvario je Anas Sharbini, a sila prilika natjerala je i Antu "Sinjskog dijamanta" Vukušića da se okuša u novopečenom talijanskom prvoligašu Pescari. Da sve ne bude tako crno bilo je tu "darova s neba", ali o njima nešto niže.

Jasno, mnogi će uprijeti prstom u tablicu i pokazati kako je vodeći Dinamo uz utakmicu manje odmaknuo osam bodova, da se praktički i poigrao s njima u velikom derbiju na Maksimiru, da Lokomotiva, Rijeka, Slaven Belupo i Split pušu za vratom, da nedostaje mnogo toga taktičkog i tehničkog u njihovoj igri, da je pomalo nevjerojatna napadačka neefikasnost, da su praktički veznjaci i sjajni Goran Blažević na svojim plećima izdignuli Hajduk iznad blata i da, vjerojatno su u pravu. Sve su to činjenice koje su neosporive, točne, realne i koje će vam gotovo svaki navijač Bijelih ili pak poznavatelj prilika u splitskom klubu potvrditi bez veće rasprave.

No, puno je više bilo stvari koje su mamile pljesak i koje su na kraju krajeva rezultirale vrlo dobrom, za hrvatske prilike, prosječnom posjetom na Poljudu. Hajdukov ulazak u sezonu doslovno je bio uraganski, domaća "djeca" doslovno su "ginula" na terenu, prikazana borbenost ostavljala je bez daha, pao je u međuvremenu i već spomenuti Inter, ali u ključnim trenutcima Bijeli su sasječeni nevjerojatno velikim sudačkim propustima koji su direktno utjecali na ishod, što je dovelo do toga da se na neko vrijeme ponovno probudi sumnja u mogućnosti Bilih tića koji nisu bili spremni na takav odnos snaga.

Hajduk je tada ušao u seriju loših rezultata, neke utakmice su odrađene čak i vrlo dobro, u nekima nije bilo niti sreće, dok su isto tako u nekima i sami imali sreće. Mora se također priznati da je s odmakom sezone Hajduk upao u svojevrsnu krizu "identiteta", izostao je napredak u odnosu na ono s početka sezone, a dojam je da je i trener Mišo Krstičević s nekim uistinu zanimljivim taktičkim rješenjima često inicirao doslovnu paniku u kojoj se prečesto više nije znalo tko gdje i što uopće igra.

Tako je splitski strateg često bio na meti kritičara zbog ignoriranja mladog Tomislava Kiša, igrača koji je skoro pa svjetski raritet, jer malo se igrača s tako malom minutažom u svijetu može pohvaliti da su zaludili šire navijačke mase, no nije se to odnosilo i na Krstičevića koji je unatoč sterilnom napadu odbijao svaku pomisao na njega. Kada se još u cijelu priču uvrste pomalo patetične žalopojke na novinskim konferencijama u kojima je i sam oplakivao slučaj mladog napadača, onda je postalo jasno da tu ".... lud zbunjenoga".

Ispunjeni ciljevi

Evo rubrike, odmah na prvu, da se svako Hajdučko srce napuni optimizmom. Dakle, idemo redom. Mladi igrači, s naglaskom na mladi, a ne oni za koji se misle da su mladi, a u biti to nisu ili pak oni oni koji su se lukavo ušuljali u prosjek. A ruku na srce, imaju navijači Bijelih itekako biti na što ponosni.

Osvojeno drugo mjesto i ostvareno polufinale Kupa te promocija niza mladih igrača bili su ciljevi koje se malo tko usudio isticati, no sudeći po onome što se događalo u dosadašnjem dijelu sezone, sada se to čini kao logičan slijed događaja, no lako je sada biti general poslije bitke, jer lako je sve to moglo krenuti i u drukčijem smjeru.

Franko Andrijašević, Josip Radošević, Anton Maglica, Marko Bencun, Antonio Milić, Ivo Valentino Tomaš, Tomislav Kiš, Tino Sven Sušić i Mijo Caktaš su imena od kojih bi Hajduk u budućnosti naprosto morao imati konkretne koristi, više ili manje, ako baš hoćete, izražene u povećoj svoti šuškavih europskih novčanica. U redu, jasno je da neki neće otići toliko daleko od predviđanog, no realnije je vjerovati da će dobar dio njih ipak uspjeti produžiti život klubu koji ih je u jednu ruku i stvorio ili će ih u drugom slučaju afirmirati.

Andrijašević se prometnuo u vođu ove momčadi, vjenčanju usprkos (da budemo malo zločesti), sredina terena teško je zamisliva bez njega, lakoćom izbacuje suigrače u prilike, a i sam se još lakše nalazi u matnim situacijama (šest golova, pet asistencija), ali realizacija se za sada nije pokazala njegovim najjačim oružjem, no nema sumnje da će se i njemu s vremenom otvoriti.

Najviše od svih profitirao je neumorni trkač i igrač s "ogromnim" plućima, 18-godišnji Josip Radošević, koji je ubilježio i reprezentativne minute i to ne bilo kakve, nego protiv Belgije u najdelikatnijem trenutku. Veliku pažnju na sebe je skrenuo i Mijo Caktaš, vjerovalo se samozatajan igrač koji se u nastavku baš takvim i nije prikazao (Međugorje, čips, trenirka...), ujedno i najbolji strijelac Hajduka, ali i autor tri asistencije. Bit će toga i više, samo kad se nauči "mrvicu" brže rješavati lopte, ali pripisat ćemo to procesu naglog sazrijevanja.

Nada se Hajdučki puk da će s odličnim predstavama nastaviti i polivalentni Antonio Milić, ali i da će više minuta dobiti napadač Tomislav Kiš, igrač u kojega se mnogi kunu, dok se od bučno najavljenog Antona Maglice očekuje da se napokon riješi treme i dječjih bolesti i bude ono što se od njega i očekivalo, nasljednik Ante Vukušića.

Mora se priznati kako je Hajduk godinama bio sinonim za promašaje prilikom biranja pojačanja, no ove godine, teško da je moglo bolje. Od sigurne pričuve Goran Milović se prometnuo u stup obrane, nepoznati Avdija Vršajević u najboljeg desnog beka u ligi, dok o kvalitetama Gorana Blaževića i onome što je pokazao nakon dolaska iz Šibenika, zaista ne treba trošiti riječi. Reklo bi se, mali promet, ali itekako velika zarada.

Neispunjeni ciljevi

Naprosto, teško da se može naći koji. Spasonosni kredit je dobiven, imaju podršku publike, sve što su si postavili kao cilj su i ispunili pa ova rubrika za sada i za ovu polusezonu završava s mnogo manje riječi nego je to bio slučaj proteklih godina. Ipak, da ne ispadne kako "sve cvate", spomenut ćemo manjak konkretnijeg napadačkog rješenja, jer veći dio njihovog posla odrađivali su igrači iz vezne linije.

Najbolja/ Najgora utakmica

Uistinu nije teško izabrati najbolju predstavu u sezoni, jer pobjeda na Giuseppe Meazzi protiv Intera u "živoj" utakmici u kojoj su Bijeli nakon 0:3 iz poljudske utakmice bili blizu senzacije vodstvom od 2:0 u gostima, a bio je to i rezultat kojim je susret i zaključen, nije ostavio previše prostora za dvojbu. Drhtali su Talijani pred Hajdukovim dječjim vrtićem, mrežu je otključao Vukušić iz jedanaesterca, a eurogolčinom se istaknuo Vuković, što ga je praktički vratilo iz zaborava. Bila je to utakmica koja je lansirala "turbo" Hajduk u kojem su uživali i oni kojima nogomet nije pri vrhu ljestvice najomiljenijih sportova.

Što se tiče utakmice koja je bila za zaborav, najprije bi se to moglo odnositi na domaći poraz od Istre, prilično neočekivan, ali daleko nije bila niti utakmica na Maksimiru protiv Dinama kada su Bijeli već nakon nepune minute došli u vodstvo i onda jednostavno bili pregaženi od strane Dinamovih igrača. Napokon jedan veliki derbi koji nije imao repove i nakon kojeg su svi bili jedinstveni u stavu kako je bolji pobijedio.

Igrač polusezone

Iako se ne bi pogriješilo kada bi se ovu laskavu titulu gurnulo i u ruke Franka Andrijaševića, dojam je kako je vratar Goran Blažević nerijetko bio i više od zadnje linije obrane. Popularni Šiljo praktički je bio nepogrešiv, čupao je Bijele u svim mogućim i nemogućim situacijama, a briljantnu jesen zaključio je predstavom protiv drugoligaša Zeline u Kupu kada je možda Bijele spasio i od blamaže većih razmjera. Također, nije na odmet spomenuti da je Hajdukov vratar primio svega 14 golova, jednako kao i Dinamov Ivan Kelava.

Pogled u proljeće

Proljetna izdanja uvelike će ovisiti i siječanjskom "mercatu". Nije tajna da postoji određeni interes europskih klubova za Hajdukovim mladićima, a hoće li se i koliko Bijeli moći oduprijeti zovu nasušno potrebnih eura, prije svega zbog održavanja kakve takve likvidnosti, tek ostaje vidjeti.

Kuloari posljednjih dana bruje o interesu fantomskog ruskog prvoligaša vezano uz eventualan paket transfer u kojem bi bili Ivan Giga Vuković te Mijo Caktaš, no sudeći po praksi čelnika Hajduka, velik dio neprovjerenih novinarskih lamentiranja pokazao bi se kao pucanj u prazno, pa stoga treba vrlo oprezno pristupiti bilo kakvim prognozama koje bi uključivale termine "odlasci-dolasci".

Jedino što je sigurno i potvrđeno jest potpis ugovora s bivšim igračem Šibenika, 21-godišnjim Antoniom Jakolišem, igračem koji je nakon poprilično promašene sezone u Ukrajini shvatio da postoje i bolje opcije za pokušaj oživljavanja vrlo obećavajuće karijere.

Sudeći prema navedenom, teško da se može bilo što suvislo predviđati za proljetni dio, no ako Bijeli ostanu u sadašnjem sastavu vrlo je izgledno da sve do zadnjeg kola ostanu u borbi za poziciju broj dva, s naglaskom na pokušaj osvajanja Kupa u kojem, važno je spomenuti, više nema Dinama. Ždrijeb je Hajduku namijenio Slaven Belupo, nominalno najtežeg protivnika, ali pozitivna stvar u cijeloj toj priči po njih je podatak da će prva utakmica biti odigrana u Koprivnici.

Za kraj treba istaknuti i izjavu Miše Krstičevića u kojoj je više manje sažeo sve ono što što se događalo proteklih mjeseci na terenu, ali i izvan njega: "Nekad smo bili bolji, nekad lošiji, ali smo uvijek oznojili ovaj dres i dali sve od sebe. Tako će biti i ubuduće dok ja i moj stožer budemo tu. Navijači nam pomognu kad god nam je teško, vjeruju u nas i bodre nas, na nama je da im se odužimo. To je naša misija."