Ćiro, nije li vrijeme za uživanje?

Pitanje je što Blaževića uopće tjera na trenersku klupu. Novac? Račun je pun, a vremena za potrošiti ga - sve manje. Za što ga uopće skuplja? Za stare dane?

Sportska ambicija? Ćiro je bio treći na svijetu i takvom uspjehu se ne može približiti, jer danas više neće dobiti tako kvalitetnu prigodu. Spašavanje kluba poput Zagreba od ispadanja? Vođenje neke prosječne azijske ili afričke reprezentacije kojoj treba (relativno) veliko trenersko ime, a koja nema neke objektivne potencijale za ozbiljne domete? Sve je to u redu, nekome to i trebaju biti kvalitetni sportski izazovi, ali ne i treneru koji je pomirisao svjetski vrh, osjetio osvajanje naslova državnih prvaka, vodio velike nogometaše na velikim natjecanjima i u velikim utakmicama.

Ono što na ovakav način dobiva, a što voli i u čemu uživa, jest medijska pažnja, no opet - je li pažnja hrvatskih medija ono što Blaževića zaista danas ispunjava? Čini li ga sretnim što će svaki novinar okrenuti njegov broj kako bi dobio kakvu ekskluzivnu i bombastičnu izjavu, ne vodeći brigu o tomu da korak po korak gubi respekt običnog nogometnog puka?

Tomislav Ivić možda nije htio biti baš toliko izvan aktivnog bavljenja nogometom pred kraj života, no stručnim komentiranjem na televiziji i ne ganjajući poslove ispod svoje razine zadržao je veliko poštovanje i otišao kao izuzetno cijenjeni stručnjak kojem nitko nije mogao pronaći mrlju. I mnogi će ga, s razlogom, nazvati najvećim hrvatskim trenerom.

A Blažević se, pak, pri kraju svoje karijere, prepucava s Mamićima i Medićima hrvatskog nogometa. Što mu treba to povlačenje po blatu aktualnog hrvatskog nogometnog trenutka? Da je u borbi za njegov napredak još bismo i shvatili, no Ćiro je ponovno "sadio tikve s vragom" s kojim se već posvađao, i koga je iznenadilo da ni ovoga puta brak nije bio uspješan?

Teško je prihvatiti da gubite nekadašnju oštrinu, a Blažević ju je donekle izgubio. I danas je čovjek koji teže pronalazi riječi, koji se teže prisjeća imena, ljudi i vlastitih igrača, a javnost će to primjetiti. I neki mlađi će ga tako i zapamtiti.

Ćiro je oduvijek bio zanimljiva ličnost oko koje je bilo puno podjela - pravi trener, ili samo motivator ili samo srećković kojem se poklopilo trenirati najveću hrvatsku generaciju?

Moje je mišljenje da se radi o pravom, odličnom treneru. Bio je odličan motivator, a danas će mnogi ljudi iz nogometa priznati - psihologija je možda i najvažniji dio trenerskog posla. No, jedan od standardnih igrača generacije iz '98 jednom mi je prigodom rekao: "Ćirini treninzi bili su kratki, ali iznimno intezivni, nismo mogli stajati na nogama nakon njih. Vrlo je podcijenjen i kao taktičar."

I istina, puno "kvadratića" iz te generacije znalo je isticati Ćiru kao važan element uspjeha, a i dan danas je svakome od njih Ćirina "galvanizacija" standard motiviranja svlačionice prema kojem se mjere svi ostali.

Nije slučajno da su svi njegovi najveći uspjesi - iznenađenja. Od Dinamove krune i Prištine do bronce u Francuskoj. Ćiro nije trenirao Porto i Ajax pa s njima bio prvak države - što je isto nelako, u nekim pogledima i teže - već je izvlačio maksimum iz ekipa koje je netko trebao uvjeriti da mogu. To govori puno o njegovom trenerskom stilu.

I iako je bespogovorno izgubio dio nekadašnje oštrine, i danas on to može - nije taj dio upitan. Ćiro je uozbiljio Zagreb, od mekane momčadi napravio je borbenu, momčad koja ide glavom na kopačku. To je vidljiv Ćirin efekt, pa i ako ne zna imenom sve svoje igrače - pokazao je i sada u Kranjčevićevoj da je poseban.

On je, uostalom, izuzetno aktivan, inteligentan, proaktivan i energičan za svoje godine. Ako mogu negdje potpisati takvu vitalnost sa 78 godina - samo mi dajte papir.

No, to što još uvijek može, ne znači da bi i trebao.

Miroslav Blažević je veliki trener, možda ne najbolji ili najuspješniji, ali najvažniji kojeg smo imali prilike pratiti u samostalnoj Hrvatskoj. On je istinska legenda, izbornik jedne posebne generacije koju nije moglo uspješno voditi puno trenera, ne samo hrvatskih. Takva svlačionica snažnih ega teško bi opstala bez izuzetno emocionalno inteligentnog trenera - pa i danas vidimo koliko su ti igrači jaki karakteri zbog čega se teško slažu.

I Blažević je zaslužio da ga se tako pamti, a nažalost - s avanturama poput ove u Zagrebu čini si medvjeđu uslugu i polako postaje karikatura. Mnogima se, posebno onima koji su premladi da se sjećaju '82 ili pak '98, Ćiro danas čini kao neka "pričalica" koja je imala sreće trenirati Šukera, Bobana i društvo.

I zato bi trebao stati. Ne zato jer ne može, jer i 50 posto Ćire Blaževića može bolje našpanati momčad nego 100 posto nekih drugih trenera, već zato što Blaževića ne trebamo pamtiti u takvom, polovičnom izdanju. Nije ni ne može biti "najbolji što je ikad bio", um i godine to ne dopuštaju.

Uvijek je volio biti u središtu pažnje, no vrijeme je da to više ne bude na televiziji i u novinama, već među ljudima. I danas će ga mnogi pozdraviti s poštovanjem kada ga sretnu na zarebačkom glavnom trgu, i rado će mu stisnuti ruku i popričati s njim. Možda je vrijeme za knjigu ili nekakvu savjetničku funkciju, no zašto bi bio sjena trenera kakav je bio?

I zašto bi htio da mnogi onda pamte tu sjenu?