Rijeka lovi Europu, ali i konstantnost

Nogometna jesen već je poodavno arhivirana, proljeće je pred vratima, bruse se i posljednji detalji riječkog stroja, sve kako bi se svibanj dočekao s europskim pedigreom. No, jasno je da niti njihovi rivali neće skrštenih ruku gledati kako im ovi bježe "pred nosom", neovisno o tekućim problemima, zaprekama, suspenzijama, neisplatama plaće, dakle svemu onome što Riječane na njihovu sreću ne muči.

Ono što je otegotna okolnost za Rijeku i njene ambicije jest prilična gužva na vrhu, čak pet klubova smješteno je u svega tri boda razlike, svi imaju svoju računicu, svatko ima svoj kutak za optimizam, može se reći realne i čvrste razloge, stoga je i više nego jasno da će u svibnju neki od njih morati priznati kapitulaciju.

Najgore po Fiumane bilo bi pretjerano se baviti s onim što radi konkurencija, jer lako je moguće da onda i sami izgube kompas, a to bi s obzirom na relativno mali broj proljetnih kola naprosto bilo nenadoknadivo. Vrlo brzo bi i sam projekt, uložena sredstva, plaćene odštete i skupi ugovori došli pod povećalo, počela bi se postavljati pitanja na koja često i nema pravog odgovora, što definitivno nije opcija.

Rijeka danas, ili bolje rečeno već neko vrijeme, ima kristalno jasnu krvnu sliku, uređene financije, prepoznatljiv igrački kadar, čvrstu i jasnu klupsku politiku te bogatog mecenu koji se neće libiti uložiti i dodatna sredstva kako bi se klub izdignuo iznad prosjeka u kojem se još uvijek nalazi, bez obzira što se neki možda i neće složiti s tom konstatacijom.

Vrijedi također vjerovati da su i sami klupski operativci znanjem bogatiji za neke nove situacije, da su shvatili kako stihijska kupovina kao u ljetnom periodu baš i nije najbolje rješenje, da se preko noći ne mogu nadoknaditi godine propadanja, da prvo pažljivo treba sve rastaviti, izbrusiti ruzinu, otkloniti trulež, počepiti rupe, zavariti, prebojati jednom, drugi, pa i treći put i nadati se da nisu preskočili koji od koraka, jer u protivnom sav trud će za koju godinu pasti u vodu.

Jasno je kako pred njima stoji imperativ dobrog rezultata, ma koliko se čelnici trudili to prikazati drugačije, jer jesen je ipak za malo bila ispod očekivanja, s dosta lutanja, trzavica, nekonstantnosti, što je dijelom posljedica potpunog renoviranja momčadi, ali dijelom i odabira samog igračkog kadra u kojem je bilo (preko) nekoliko onih koji su osjetili popriličnu samozadovoljštinu samom činjenicom da su uspjeli doći do danas "bogate" Rijeke, dok o Rijeci "sutra" nisu niti razmišljali.

Kada se sve zbroji i oduzme, svi oni kojima je Rijeka pri srcu imaju razloga za optimizam, vrijeme prilagodbe je za njima, oni koji ne mogu ili pak neće su prošlost, dok se s druge strane nameću neka nova imena željna afirmacije. Dojam je kako je polako, ali sigurno, nakon početne euforije zbog konsolidacije kluba, sve počelo sjedati na svoje mjesto, kako su navijači, igrači, uprava te kompletna riječka javnost napokon dotaknuli zemlju, s koje je pogled u budućnost, bližu ili pak dalju, puno realniji, nego iz oblaka.

Za dobro hrvatskog nogometa, iskreno se nadamo da će se pozitivne najave i obistiniti te da će zdrava situacija, sada kada je pustila korijenje, u dogledno vrijeme dati i poneki plod.

Došli/ otišli

Vrlo prometan bio je "hladni" siječanjski prijelazni rok na Kantridi, kao i onaj "vrući" ljetni, no, dojam je, kvalitetnije odrađen nego je to bio slučaj kada se temperatura brojila iznad 30 stupnjeva Celzijusovih. Reklo bi se, "hladnije" glave u nove (i bolje) poslove.

Rijeka je tako ovaj put odlučila ići korak po korak, dovoditi mlade i potentne igrače i raditi na budućnosti, ma koliko se to na prvu činilo kao sto puta prožvaka priča i još jedna u nizu fraza kojima su se mnogi koristili, da ne kažemo i "zloupotrijebili" njihovo značenje.

Među prvim akvizicijama bio je Slovenac Matija Škarabot koji je na kritično mjesto lijevog bočnog stigao iz belgijskog Genka, nešto prije na Kantridu je sletio i njegov sunarodnjak Kris Jogan, 21-godišnji napadač posuđen od Hellas Verone na šest mjeseci, no uz njihova imena još uvijek stoji prikačen status prinove, dok će se za titulu pojačanja ipak morati dodatno potruditi.

Druga je pak situacija s Mehmedom Alispahićem, bivšim igračem Dinama, koji je neočekivano brzo i lako Maksimirsku 128 zamijenio Portićem 3, ali i za kojeg se već sada može reći da će biti kvaliteta više u momčadi Elvisa Scorije.

Ipak, glavnina shoppinga dogodila se u drugom dijelu prijelaznog roka kada je Rijeka poput tsunamija prohujala Osijekom i sa sobom odnijela vratara Ivana Vargića, veznjaka Vedrana Jugovića, da bi Marka Leškovića i Zoran Kvržića ostavila do kraja sezone, svjesna da će tamo dobiti kudikamo više minuta nego bi to bio slučaj u poprilično definiranoj momčadi Rijeke.

Što se tiče rubrike odlasci, tu baš i nije bilo velikih djela. Naime, vratar Robert Lisjak je proslijeđen do Osijeka na posudbu, istim poslom put drugoligaša Pomorca krenuo je i Adam Sušac, baš kao i Mato Miloš koji će do ljeta biti član vinkovačke Cibalije.

Trener

Elvis Scoria treći put na klupu Rijeke sjeo je dvije utakmice prije kraja sezone 2011./ 2012., a uprava kluba produžila je suradnju s pulskim stručnjakom i za nadolazeću sezonu, u koju je Rijeka krenula s renoviranom momčadi.

Scorijin zadatak je bio da posloži i pripremi momčad koja se ima pravo nadati visokom plasmanu, zasigurno boljem od onog prošlosezonskog. Nadali su se svi da će Rijeka preko noći sa svježim kapitalom "prešišati" dugovima i problemima opterećene konkurente, ali to ipak nije išlo "linijom manjeg otpora".

Koliko toga ide na dušu i samog trenera, teško je reći. Sigurno je da jedan dio ide, ipak je on taj koji je prihvatio izazov, samim time i odgovornost, ali sve u svemu ne može se reći da u konačnici nije zaslužio i dalje biti za kormilom riječkog broda.

Uvodni dio jesenskog dijela prvenstva nije nudio dojam da će dugo ostati na trenerskoj poziciji, a iako nećemo nikada saznati, lako je moguće da je od "burze" bio udaljen možda tek jedan remi, da ne pomislimo na poraz. No, kako kaže stara narodna - tko preživi, pričat će.

Tako je i Scoria preživio početak, kasnije dohvatio ritam, a povjerenje je definitivno zaradio skinuvši Dinamo i Hajduk, pa se neke druge manjkavosti i nisu previše isticale. Svjestan je i riječki strateg da se od stare slave ne živi, potreban je novi iskorak, a koliko je u tome uspio znat će se u svibnju kada se "mrtvi" broje.

Konstantnosti, lijepa li si...

Glavni problem u igri riječkog prvoligaša bila je upravo ta konstantnost, odnosno izostanak iste. Prečesto se događalo da zalutaju, ili možda bolje rečeno, da u susret uđu mrvicu presamouvjereni u vlastite kvalitete za koje protivnik nije previše mario. Kao ogledni primjer sistema "lako ćemo" vrijedi se prisjetiti ispadanja u šesnaestini finala od trećeligaša Nedelišća, ali i još nekih manje zvučnih posrtanja.

Nakon dječjih bolesti u startu, Rijeka je skinula Hajduk i Dinamo na Kantridi, u međuvremenu je u gostima pao i Slaven Belupo, a taman kada se očekivalo da će serija uzeti maha, stiglo je otrježnjenje u Kupu, pa tri dana poslije i u Vinkovcima u okviru prvenstva. Toplo-hladne predstave nastavile su se i do kraja polusezone, istina s ponešto više onih svjetlijih trenutaka, ali ipak bez pravog pečata.

Za nešto više od trenutno četvrtog mjesta Riječani će morati napraviti novi iskorak, ali teško je sada uprijeti prstom u napad i reći - trebaju više zabijati ili pak obranu i dodati - puno primaju, kada ni napadačkih plus 28 ni obrambenih minus 23 ne izgledaju toliko loše, dakako, govoreći u općenitom kontekstu, dakle ne i onom borbe za vrh za koji se očito treba dodatno potruditi.

Jesu li novi igrači kvaliteta više i hoće li baš oni biti taj jezičac na vagi koji će prevagnuti u korist Rijeke, to još neko vrijeme neće biti poznato, ali jedno je sigurno - neka nijansa je falila, neki dodatan "klik", ne nužno i detalj koji će upasti u oko, pa se zato i ne bi trebalo čuditi kada bi Bijeli posložili sve kockice i kada bi u serijama svojim protivnicima zadavali brige.

Raspoloženje u svibnju

U ligaškom formatu od 12 klubova, u kojem svatko ima neku svoju borbu, teško je govoriti o lakšem i pak težem rasporedu, jer svaki je na svoj način neugodan i težak. Ono o čemu se može govoriti jest riječka potreba, pa čak i obveza, da u nastavak uđe rezultatski konkretnije, da ne dozvoli zaostatak kao što je to bio slučaj početkom prvenstva, što opet ne bi bilo jamstvo za konačno slavlje, ali barem bi na realnim osnova gradila svoje nemale ambicije.

Pozitivan početni moment za sobom bi povukao sve klupske figure, od čistačice do predsjednika, nema sumnje kako bi i Kantrida brojila nekoliko tisuća više gledatelja, a kada lavina jednom krene onda ju je teško zaustaviti. Ipak, treba biti oprezan da ista ta lavina ne bi krenula u kontra smjeru i tako pomela sve ono dobro do sada napravljeno.

Naime, nitko od pojačanja nije iz kategorije "teškaša", sve su to igrači za koje se otprilike zna koliko trenutno mogu i znaju, daleko od toga da neće pridonijeti, da netko od njih u budućnosti neće možda stići i do reprezentativnog dresa ili unosnog inozemnog angažmana, ali isto tako najgore od svega bi bilo uvjeriti ih da su već sada ono što bi tek trebali postati, da njihova ambicija počinje i završava podno riječkih stijena.

Kako će izgledati riječki svibanj? Hm, nema sumnje da se Volpi ne bi libio gurnuti još koji milijun da to može znati, ali ako na vagu stavimo sve no što se nudi iz riječke perspektive, dakle sve pluseve i sve minuse, nekako se treća pozicija nameće kao najrealniji domet. Dovoljno za Europu (cilj!), nedovoljno za biti prvi do Dinama (želja!), dakle, situacija u kojoj Riječani sigurno ništa nebi izgubili.