Zasićeni, umorni, pročitani ili obezglavljeni?

U tjedan dana, Katalonci su doživjeli dva zaslužena poraza - jedan ih je koštao mogućnosti obrane naslova pobjednika Kupa kralja, a drugi ih je doveo u izuzetno neugodnu situaciju već u osmini finala Lige prvaka. Možda i više od samih poraza govorila su lica Barceloninih nogometaša, poražena, razočarana, ali i s upitnikom iznad glave - što se događa?

Činjenica da se to danas pita i dobar dio nogometnog svijeta govori i o razini koju je Barcelona postigla proteklih godina. Dva poraza, uobičajeno, nisu kraj svijeta, posebno ne ako usput imate i savršeno komotnu situaciju u Prvenstvu, no Barcelona nije uobičajena momčad. Barcelona je dominirala na način koji je mnogima dosadio zbog čega su se pitali - kada će ta era završiti? Jer, kao što znamo, svaka era dođe svome kraju.

Bilo bi opasno nakon dvije loše predstave zaključiti da je upravo došao taj trenutak. Uostalom, ako upišete "Barcelona end of era" u google, pronaći ćete brojne tekstove različitih datuma. Od sinoć ili od prije šest mjeseci, godine dana ili dvije godine. Kada u nekoj sezoni osvojite sedam trofeja kao što je Barcelona učinila u prvoj Guardiolinoj, svaki neosvojeni trofej bit će - neuspjeh. Od polufinala Lige prvaka preko drugog mjesta u La Ligi do polufinala Kupa kralja, sve su to rezultati koji u pitanje dovode "kraj jedne ere".

Ne zaboravimo da Barcelona ima 12 bodova prednosti ispred Atletica i 16 ispred Reala u prvenstvu, da je briljantnim - i nikad boljim (!) prvim dijelom Prvenstva već stavila jednu ruku na trofej koji je Kataloncima izmakao lani. Isto tako, ne zaboravimo da Barca i s ova dva ima tek pet poraza ove sezone u svim natjecanjima, kao i da je onih 0:2 protiv Milana moguće okrenuti - i da bi u tom slučaju opet upravo Barcelona bila prvi favorit ostatka Lige prvaka.

No, Milan i Real zabrinuli su Barcelonu jer niti jedno od mogućih objašnjenja za loša izdanja nije ugodno, ni lako rješivo. Ali, ipak, različitih su stupnjeva važnosti:

1. Umorni?

Milan i Real nisu iste momčadi niti su na isti način igrale protiv Barcelone, no osim što su na taktički sličan način neutralizirali Lea Messija (stvaranjem "kaveza" s 3-4 igrača oko njega čim bi primio loptu), nadvladale su Barcelonu u fizičkom smislu što je, usprkos brojnim omalenim igračima, rijetko bio slučaj proteklih godina.

Presing je među glavnim oružjima Barcelonine igre, a on je izostao u onoj mjeri na koju smo naviknuli gledati od Blaugrane. Nakon izgubljenih lopti, Barcelona nije imala tu moć odmah stisnuti protivnika i tražiti pogrešku koju je često znala kažnjavati, do lopte je dolazila na jedan konvencionalniji način i u trenucima kada nije mogla biti odmah opasna po gol protivnika. Istodobno, više pogrešaka u dodavanjima, segmentu igre u kojem je Barcelona uobičajeno perfektna, također je plod nešto niže razine fizičke pripremljenosti (za Barcelonin standard), baš kao i sporije izmjene mjesta, manje kretanja, utrčavanja između linija, proboja po bokovima.

To nije toliko neobično, svaka vrhunska momčad drugačije tempira fizičku i igračku formu, a Barcelona zna žrtvovati početak kalendarske godine kako bi bila spremnija za samu završnicu. Problem je što ovoga puta u završnici i neće imati toliko toga za igrati ne oporavi li se po hitnom postupku za uzvrat s Milanom. Slabiju fizičku pripremljenost ovoga trenutka priznao je i pomoćni trener Jordi Roura:

"Istina je da naš nivo fizičke pripremljenosti ima cikluse i da smo trenutno na dnu. Ne znam je li to zbog teških utakmica koje smo igrali, no siguran sam da ćemo izgledati drugačije već u subotu."

2. Zasićeni?

Fizički umor je jedan problem. Barcelona je možda pogrešno tempirala formu jer je podcijenila mogućnosti AC Milana, no teško je dvije ovako blijede predstave tako vrhunske momčadi pripisati tek lošijem fizičkom izdanju. Puno veći problem za Barcelonu je mogućnost - psihičkog umora.

Je li se Barcelona zasitila? Je li Pep Guardiola to osjetio na vrijeme kada je zbog te iste zasićenosti i sam napustio Camp Nou? Nije li za očekivati, ako je treneru poput Guardiole pritisak dojadio, da ni igračima nije lako petu godinu zaredom ganjati sve trofeje i iz utakmice u utakmicu pružati razinu igre kakva se očekuje od "najbolje momčadi na svijetu". Ne zaboravimo, to je titula koju nisu tražili igrači već koju su joj nametnuli suparnički treneri, igrači, mediji. Povrh svih klupskih izazova, dobar dio tog društva u velikoj je mjeri zaslužan za tri velika reprezentativna naslova Španjolske u nizu.

Zasićenost, istina, sama za sebe nije problem u utakmicama kao što su ove protiv Milana ili Reala. Bolji primjer "zasićenosti" je lanjska sezona Barcelone u prvenstvu, no ona je problem ako koncentracija, pristup, posvećenost momčadi, treningu i zajedničkim ciljevima nije ona ista, stopostotna kao proteklih godina. Ako tomu nije tako, to ne možete promijeniti u jednoj utakmici bila ona Sociedad ili Milan, samo što protiv Milana ili Reala prije stiže kazna ako niste apsolutno "unutra".

Uzimajući u obzir izvrsne rezultate u Primeri, bilo bi nepravedno reći kako je Barcelona zasićena. No, nema dvojbe da motiv nije jednak kao 2009., a zbog toga više do izražaja dolaze naredna dva problema.

3. Pročitani?

Barcelona nije samo primila pet golova protiv Milana i Reala, što je samo po sebi popriličan problem; Barcelona je zabila tek jedan, kozmetički pogodak i usput je stvorila zaista minimalan broj šansi. Zapravo, teško da je ijedan gost na San Siru ove sezone i bilo koji protivnik Reala bilo gdje stvorio tako malen broj prilika. Jasno, koncentracija i disciplina Milana i Reala bila je na najvišoj mogućoj razini, kao i taktička priprema, no to dovoljno govori i o sterilnosti Barcelonine igre.

Barcelona je izgledala kao u najgorem dijelu Rijkaardovog mandata, pri njegovom samom kraju. I tada je to bila momčad koja je dominirala u posjedu lopte, no za razliku od dobrog dijela Guardiolinog mandata, bio je to jalov posjed. To samo pokazuje koliko je Barcelonina igra kompleksnija od toga da se samo "beskonačno dodaju" jer to su radili i protiv Milana i Reala, a pritom nisu došli ni do šanse.

U lovu na brojne individualne rekorde, Barcelona je možda previše odlutala u smjeru toga da bude "Messijeva momčad", ne nužno njegovom krivnjom. Dok je prije "zaustavljanje Messija" bilo iskorišteno otvaranjem više prostora drugim igračima, danas je zaustavljanje Messija zaista ogroman dio posla u zaustavljanju Barcelone. Svaki je pojedinac zaustavljiv ako se tomu posveti dobar dio momčadi, no to je uobičajeno rizično na drugim dijelovima terena. Barcelona to, trenutno, nije kadra iskoristiti. I kada se kritičari pitaju "Leo Đessi", treba postaviti i pitanje - gdje je Pedro? Gdje je Fabregas? Gdje su Xavi i Iniesta?

Iako je izuzetno rijetko, nije ovo bilo prvi puta da Barcelona izgleda nemoćno. Učinio je to i Mourinho s Interom, učinio je to i Hiddink s Chelseajem, a u dobroj mjeri je to i lani ponovio Roberto Di Matteo. Recept nije neka superiorna nogometna filozofija - taj recept koriste praktički sve momčadi koje igraju s Barcelonom, ali samo mali dio njih sposoban je zadatke izvršiti do kraja. I Mourinhu je s Realom trebalo dosta vremena, no definitivno je stigao do razine gdje Barcelona više nije dominantna u tim susretima, štoviše, sve je češće to Real. I to posebno na Camp Nou.

"Kavez" oko Messija, disciplinirana, koncentrirana i čvrsta igra s dvije dobro stojeće i pokretljive linije, s napadačem ili napadačima koji puno rade i prva su crta obrane. Inteligentno pokrivanje prostora između obrane i veze gdje se Barcelonini igrači vole gurati i odlično snalaze, stajanje dovoljno blizu igračima da nemaju puno prostora za primanje lopte, ali ne preblizu da kroz dribling ili brzu izmjenu mjesta mogu pobjeći. Nema previše brige oko centaršuta jer Barcelona na njih ne igra, kao ni oko udaraca s više od 20 metara.

Obrambeno, jasno je da je Barcelona ranjiva na kontre jer ostavlja dosta prostora, a posebno je efektna visoka dijagonala u ranoj fazi napada (čim se osvoji lopta) poput one koja je gurnula Di Mariju u kontru za drugi gol. Dani Alves fizički nije moćan kao prije dvije ili tri godine, obrambeno je postao slaba karika, a u kombinaciji s također napadački orijentiranim Albom Barcelona je daleko od obrambene stabilnosti koju je imala s Guardiolom. I nije slučajno primila pogodak u posljednjih 12 utakmica, što joj nije bila navika.

Na početku sezone postojala je vjera kako će povratak Piquea i Puyola riješiti sve probleme, no to se nije dogodilo. Puyola su pritisnule godine, a i Pique je daleko od blistave forme - da li zbog ozljeda, bebe ili nečeg trećeg, njegov "tajming" ni izbliza ne odgovara stoperu koji je odabran u najbolju momčad svijeta. Kako ni vratari nisu u sjajnoj formi, Barcelona je ostala bez ijednog igrača na kojeg se maksimalno može osloniti u obrani, a stil igre traži izuzetne pojedinačne sposobnosti stopera i bekova.

Ipak, znači li to sve da je Barcelona pročitana? Od 2008., Xavi, Iniesta i društvo dominiraju istim stilom igre. Našao se na putu poneki protivnik koji ih je zaustavio, no kad god je pronađen "recept", Barcelona je tim identičnim načinom igre osvojila neki novi trofej. Ne vjerujem da je Barcelonina igra pročitana; ali vjerujem da ta Barcelonina igra nije uobičajeno kvalitetna.

Što dovodi do ključnog problema:

4. Obezglavljeni?

Kada je Barcelona startala kako je startala u Primeri (18 pobjeda i remi u prvih 19 utakmica), mnogi su bili spremni reći kako je to dokaz da je, eto, barem jednoj momčadi svejedno tko je trener. Neovisno je li to bila poruka/uvreda Guardioli i/ili Vilanovi, činilo se kao da i netko s ceste može doći, reći "igrajte kao inače" i onda uživati u "tika-taki".

Ne tako brzo.

Trener je važna figura u svakoj svlačionici. Možda ne toliko važna koliko se u Hrvatskoj zna pripisivati (kod nas je trenerova važnost uistinu epskih proporcija, kao da o treneru ovisi hoće li Dinamo osvojiti nula ili 10 bodova u Ligi prvaka), no treneri definitivno odrađuju veliki posao u fizičkoj, taktičkoj i psihičkoj pripremi momčadi, ali i strateškom planiranju. Vođenje ekipe nije samo posao od utakmice do utakmice već kroz cijelu sezonu. Taj management momčadi je nešto u čemu je Alex Ferguson nenadmašan i što mu je omogućilo toliko godina i još više uspjeha na klupi Manchester Uniteda, i suludo je reći da te sposobnosti može imati tko god sjedne na klupi Barcelone.

Barcelona je trebala dovesti stopera prošloga ljeta, nije to učinila. Barcelona je propustila dovesti neko drugo značajno pojačanje, ali za razliku od Pepovih godina, nije dala ozbiljniju šansu ni mladićima iz svoje škole. Momčad je gotovo identična kao lani (nema svježe energije i novih ambicija), nema ni dovoljno bitaka za mjesto u prvom sastavu koji svi znaju, a rotiranje nije bilo ni izbliza isplanirano kao u vrijeme Guardiole - što je dio razloga zašto su glavni igrači sada iscijeđeni, ili barem tako izgledaju.

Barceloni u igri ne treba "plan B" u smislu potpuno drugačije igre, s nekakvim robusnim centarforom i igrom po bokovima - Barcelona je previše toga osvojila svojim stilom igre da bi vježbala nešto potpuno drugačije, i promašeno je misliti da bi taj drugačiji stil igre bio uspješniji od onoga u čemu je Barcelona najbolja. No, to ne znači da Barcelona uvijek igra ili treba igrati isto - Guardiola je bio vrlo pedantan trener (kao što je i Vilanova), sposoban igrati šahovske bitke s trenerima poput Mourinha ili Fergusona, pomicati figure po travnjaku i tako dobivati malene taktičke bitke. To su stvarne prilagodbe koje Barceloni trebaju u susretima kao što su bili ovi protiv Milana i Reala, a koje su nedostajale.

Ovi porazi pokazuju da se ne mogu uspjesi Barcelone pripisati samo dobrim igračima, a otpisati Guardioli (ili Vilanovi). Barceloni nedostaje prvi trener, jer bez njega je fizički, psihički i taktički iscijeđena, nedovoljno "galvanizirana" i kreativna.

Teško je momčad dovući do trofeja vodeći je putem interneta, kao što to čini Tito Vilanova. Jordi Roura izgubio je bitke od Allegrija i Mourinha, a ako ne razbudi momčad do uzvrata s Milanom, i Barcelona će izgubiti šansu za Ligu prvaka.

A samim time i šansu da sezona bude uistinu uspješna, jer Messi, Xavi i Iniesta odavno ne igraju samo zato da bi bili prvaci Španjolske.