Video: 15 nastupa u finalima, šest naslova prvaka Europe, nikada njemačko finale

Liga prvaka je tijekom povijesti mijenjala sustav natjecanja i svoj izgled. Prvotno ustanovljena kao Kup prvaka 1955. godine bila je namijenjena prvacima država, igrala se po nokaut sustavu sve do sezone 1992./1993. kada se eksperimentalno krenulo s pretečom današnje Lige prvaka.

Razdoblje Kupa prvaka, četiri naslova i pet finala za njemačke klubove

1960. (Glasgow) Real Madrid - Eintracht 7:3

Njemački klubovi su i u razdoblju kada se igrao "stari" Kup prvaka imali uspjeha. Prvi koji je imao čast doći do finala bio je Eintracht iz Frankfurta koji je 1960. godine u borbi za trofej igrao protiv madridskog Reala. Real je dominirao, imao je četiri uzastopna naslova prvaka Europe i u Glasgowu pred 127 tisuća gledatelja tražio je i peti.

Nijemci su bili čak i spremni bojkotirati nastup zbog ranijih izjava Ferenca Puskasa o dopingu među nogometašima iz Zapadne Njemačke koje je dao još 1954. godine. Ipak, nakon što je uputio pismenu ispriku neposredno prije finala, meč je odigran i ulazi u konkurenciju jednih od najboljih u povijesti.

Četiri gola Ferenca Puskasa i tri gola Alfreda di Stefana činjenice su koje pamte svi ljubitelji nogometa. Real je potpuno nadigrao njemačku momčad čiju su čast spašavali golovima Richard Kress i Erwin Stein.

Eintracht je bio daleko od slabe momčadi, dapače, a pokazao je to u polufinalu kada je s ukupnih čak 12:4 eliminirao škotskog prvaka Glasgow Rangerse.

1974. (Bruxelles) Bayern - Atletico 1:1, 4:0

Jedino finale u povijesti natjecanja u kojem je pobjednik odlučen nakon dvije utakmice odigrano je 1974. godine kada su o trofeju odlučivali Bayern i madridski Atletico.

Španjolci i danas žale za tim naslovom prvaka Europe jer nikada nisu bili bliže podizanju trofeja. Svega minuta ih je dijelila od pobjede, no Bavarci su uspjeli izjednačiti i izboriti novi meč.

Obje momčadi su na putu do finala imale podosta muke, nisu bilježile u svim kolima glatke prolaze, ali su se dovukle do velikog finala na Heyselu u Bruxellesu.

117 minuta se čekalo na prvi gol, a onda je Luis Aragones zabio iz slobodnjaka te doveo Atletico pred vrata besmrtnosti. Međutim u očaj ih je bacio pogodak stopera Hans-Georga Schwarzenbecka koji u 120. minuti donosi Bayernu poravnanje.

Susret je završen 1:1 i dva dana kasnije igrala se druga utakmica na istom mjestu. Ovaj put Heysel nije bio niti blizu toliko ispunjen, a Bayern je sa sjajnim Seppom Maierom na golu te ubitačnim napadačkim dvojcem Uli Hoeness - Gerd Müller stigao do glatke pobjede 4:0 i svog prvog naslova prvaka.

Te godine Zapadna Njemačka je osvojila naslov prvaka svijeta, Bayern je bio prvak Europe, a Magdeburg je osvojio Kup kupova. 1974. ostaje zlatnim slovima upisana u povijest njemačkog nogometa.

1975. (Pariz) Bayern - Leeds 2:0

Kontroverzno finale iz 1975. godine na Parku prinčeva još uvijek budi negativna sjećanja kod navijača Leedsa. U najmanju ruku loše suđenje Francuza Michela Kitabdjiana nosi djelomične zasluge za gubitak naslova prvaka Europe.

Branitelj naslova imao je dosta lošu sezonu, u njemačkom prvenstvu je završio tek na desetom mjestu i u finalni susret nije ušao baš u idealnom raspoloženju bez obzira na i dalje iznimno jaku momčad.

S druge strane je stajao Leeds koji je proživljavao zvjezdane godine, čvrsta momčad koja je i grubom igrom stvarala dosta problema Bavarcima.

Tako su utakmicu već u prvom poluvremenu morali napustiti Björn Andersson i Uli Hoeness i to obojica nakon ružnih prekršaja igrača Leedsa. Za Hoenessa je ta teška ozljeda koljena ujedno značila i lagani pad karijere koju su kasnije obilježile ozljede i prerani završetak igranja.

Igrači Leedsa su u dva navrata oštećeni za nedosuđene kaznene udarce, poništen im je pogodak iz dvojbene situacije i upravo nakon toga došlo je i do velikih nereda koji će udaljiti Leeds iz europskih natjecanja na dvije godine.

Bavarci su nakon prekida uzrokovanog neredima upisali pobjedu 2:0 golovima Franza Rotha i Gerda Müllera.

1976. (Glasgow) Bayern - Saint-Etienne 1:0

I treću godinu zaredom Bayern je stigao do naslova prvaka Europe, a da su protivnički navijači u suzama napuštali stadion uz uvjerenje da je baš njihova momčad zaslužila naslov.

Ovaj put za poraz Saint-Etiennea (koji je u međuvremenu izbacio Hajduka) na Hampden Parku bile su krive "proklete vratnice". Francuzi su igrali sjajno, u prvih 45 minuta su uništili Bayern iako su ušli kao veliki autsajderi u ovaj meč. Međutim, sreća im je potpuno okrenula leđa.

Kako to obično bude, kada se ispromašuješ, stiže okrutna kazna. Franz Roth je u drugom uzastopnom finalu pogodio mrežu, ponovno za 1:0 i to ovaj put za konačnih 1:0. Bio je to udarac nakon prekida, Ivan Ćurković nije uspio reagirati i Bayern je poveo te na kraju kompletirao hat-trick naslova prvaka Europe.

"Proklete vratnice" i danas proganjaju navijače i sve koji su usko povezani sa Saint-Etienneom. Francuzi su išli toliko daleko da su čak nudili i veliku svotu za otkup vratnica s Hampden Parka kako bi ih stavili u svoj muzej.

"Kada god smo imali francuske posjetitelje u muzeju na Hampden Parku, tražili su da im pokažemo vratnice iz tog finala. Nerijetki su se rasplakali", govorio je Jim Thomson čelnik muzeja u Glasgowu.

1977. (Rim) Liverpool - Borussia (M) 3:1

"Sjećam se da kada sam izašao na travnjak da sam pomislio da sam ponovno na Anfieldu. Imali smo podršku mora navijača, na rimskim tribinama je bilo barem 30 tisuća naših navijača, sve je bilo u crveno-bijelom. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali igrači Borussije kada su se pojavili na travnjaku", rekao je tadašnji kapetan Liverpoola Emlyn Hughes.

Liverpool je imao sjajnu sezonu i dogurao je do finala protiv odlične njemačke momčadi i aktualnog prvaka Borussije iz Mönchengladbacha.

Nakon tri osvajanja naslova prvaka Europe, Bayern nije uspio u četvrtfinalu eliminirati kijevski Dynamo, ali su ga osvetili igrači Borussije izbacivši Kijevljane u polufinalu.

U završnom dvoboju ih je čekao iznimno jaki engleski prvak, momčad koja je nekoliko dana ranije izgubila u finalu FA kupa, ali je pronašla snage za oporavak i na kraju i pobjedu.

Njemački prvak ipak nije izdržao žestoki pritisak i s tribina i na travnjaku te je pokleknuo i izgubio 3:1. Četiri godine ranije ova dva kluba su igrala finale Kupa Uefe, tu je također bio bolji Liverpool i Nijemci su tražili osvetu.

Ipak, Liverpool je ponovno slavio golovima Terryja McDermotta, Tommyja Smitha i Phila Neala dok je jedini strijelac za Borussiju bio Danac Allan Simonsen.

1980. (Madrid) Nottingham Forest - HSV 1:0

Na sljedeće finale njemački klubovi su čekali tri godine i to do madridskog finala kada su ih ponovno čekali Englezi. Ovaj put ne Liverpool već Nottingham Forest i to u sezoni velikih iznenađenja.

Šanse za finale Nottingham Foresta i HSV-a nisu bile baš posebno velike, bilo je drugih klubova koji su imali veće šanse za naslov prvaka, međutim Zebecov HSV uz važnu ulogu Ivana Buljana uspio je doći do završnog susreta.

Nijemci i nisu bili toliko iznenađenje kao finalisti, imali su iznimno jaku momčad, međutim Nottinghamu se poprilično otvorio ždrijeb i sve do susreta s Ajaxom u polufinalu nisu imali ozbiljnog protivnika.

HSV je u četvrtfinalu eliminirao splitski Hajduk koji je pružio sjajan otpor, ali je zbog dva gola HSV-a u Splitu upisao ukupni poraz.

Finalni dvoboj bio je još jedna priča o božici Fortuni. HSV je dominirao, imao niz velikih prilika, ali Peter Shilton na vratima Nottinghama je briljirao i engleska momčad je s minimalnih 1:0 golom Johna Robertsona uzela naslov prvaka Europe.

1982. (Rotterdam) Aston Villa - Bayern 1:0

Unatoč dominaciji engleskog nogometa u to vrijeme, Bayern je imao veliku priliku osvojiti svoj četvrti naslov prvaka Europe. 1982. godine u Rotterdamu je igrao protiv debitanta u ovom natjecanju Aston Ville, puno toga je išlo na ruku Bavaraca, ali na kraju nisu slavili.

Aston Villa je stigla do povijesnog uspjeha i golom Petera Withea sredinom drugog poluvremena stigla je do velikog slavlja.

Od rane faze utakmice činilo se da će Bayern doći do naslova prvaka. Krenuo je žestoko, odmah je postigao pogodak koji je doduše poništen, a Aston Villa je već u devetoj minuti ostala bez prvog vratara Jimmyja Rimmera koji je obnovio ozljedu.

Zamijenio ga je mladi Nigel Spink u svom tek drugom nastupu za seniorsku momčad i na kraju je bio junak finala. Obranio je niz teških udaraca Bayernovih igrača i pomogao je Aston Villi da osigura šesti uzastopni naslov prvaka Europe za engleske momčadi.

1983. (Atena) HSV - Juventus 1:0

Engleskoj dominaciji stigao je kraj 1983. godine kada su oba engleska predstavnika eliminirana u četvrtfinalu. Aston Villa je poražena od Juventusa, a Liverpool, koji je te sezone bio prvi favorit za naslov prvaka, nije uspio proći poljski Widzew Lodz.

To su iskoristili HSV i Juventus koji su uspješno odradili posao i izborili završni dvoboj.

I jedni i drugi su i u domaćem prvenstvu potvrdili snagu i dominaciju i bili su spremni za završni dvoboj. Njemačko slavlje u Ateni započelo je već u devetoj minuti kada je Felix Magath postigao vodeći pogodak i Juventus nije uspio doći do poravnanja.

Tada jedan od najboljih igrača svijeta Michel Platini potpuno je zaustavljen i odigrao je prilično blijedu utakmicu. Juventus bez njega nije mogao doći do pravih velikih prilika, Paolo Rossi je također odlično čuvan i HSV je uzeo svoj prvi naslov prvaka Europe.

Temelj tadašnjeg HSV-a udario je Branko Zebec, a do naslova prvaka Europe odveo ga je Austrijanac Ernst Happel dok je na klupi Juventusa sjedio neuništivi Giovanni Trapattoni.

1987. (Beč) Porto - Bayern 2:1

Iznenađenje u Beču priredio je Porto koji se uspio odhrvati snažnom minhenskom Bayernu i na kraju preokretom stići do pobjede 2:1 za prvi naslov prvaka Europe.

Bila je to sjajna generacija Porta predvođena Alžircem Rabahom Madjerom, Jaimeom Magalhaesom i Paolom Futreom i oni su imali oružje protiv discipliniranog Bayerna.

Mlađi Rummenigge, Michael, bio je jedan od tragičara finala, od njega se dosta očekivalo, međutim nije uspio protiv Porta donijeti prevagu, dapače, napravio je vrlo malo toga.

Bayern je odradio sjajnih 45 minuta, vodio je golom Ludwiga Kögla od 25. minute utakmice i već do poluvremena je morao riješiti pitanje pobjednika.

Nakon što nisu iskoristili punih sat vremena dominacije, Porto je počeo sve više prijetiti i preko Madjera i igrača s klupe Filha Juaryja u zadnjih 15 minuta stigao je do preokreta i pobjede.

Novo doba, njemački klubovi u Ligi prvaka

1997. (München) Borussia (D) - Juventus 3:1

Deset godina njemački klubovi čekali su na novo finale. U međuvremenu je promijenjen i sustav natjecanja, ustanovljena je Liga prvaka, a u finale je došla po prvi put u povijesti dortmundska Borussia.

S Ottmarom Hitzfeldom na klupi najteže iskušenje imala je u polufinalu gdje je igrala protiv Manchester Uniteda i vjerojatno još uvijek ne zna kako je preživjela dvoboj na Old Traffordu gdje se United ispromašivao za nekoliko utakmica i izgubio 1:0.

Na drugoj strani u finalu je stajao Juventus, senator što se tiče finalnih nastupa te uoči finala blagi favorit. Međutim, na travnjaku je Borussia bila konkretnija i u Münchenu je slavila 3:1.

I dok su svi očekivali s nestrpljenjem dvoboj dvojice velikih kreatora Andreasa Möllera i Zinedinea Zidanea, u prvom planu su bili Karl-Heinz Riedle, Paul Lambert i Lars Ricken.

Riedle je s dva gola u prvom poluvremenu doveo Borussiju do velike prednosti koju je u 65. minuti smanjio Alessandro del Piero na asistenciju Alena Bokšića.

Međutim, tek što je ušao u igru, tada mladi Lars Ricken, u prvom kontaktu s loptom pogađa mrežu Angela Peruzzija za konačnih 3:1.

Lambert? Po mnogima igrač utakmice. Zašto? Pitajte Zinedinea Zidanea. Škot je odigrao svoju najbolju utakmicu u karijeri, asistirao je za gol i potpuno zaustavio nevidljivog Zidanea, glavnog igrača jakih Torineza.

1999. (Barcelona) Manchester United - Bayern 2:1

Postoji li uopće ljubitelj nogometa kojem nisu u sjećanju urezane posljednje minute dvoboja na Camp Nouu između Manchester Uniteda i Bayerna. Golovi u smiraj utakmice Teddyja Sheringhama i Olea Gunnara Solskjaera, golovi koji su obilježili jedno nogometno razdoblje.

Možda je Mario Basler odigrao utakmicu života i trebao je biti junak finala, možda je Bayern trebao osvojiti naslov, ali pitajte Engleze, naslov prvaka uzeo je Manchester United i tko može reći da je nezasluženo?

U utakmicu su ušli bez Roya Keanea i Paula Scholesa, srca veznog reda, ali i bez njih su se znali vratiti.

Nakon što je Basler doveo Bavarce u vodstvo, činilo se da će se prognoze ostvariti i da će uzeti naslov prvaka, ali United je čeličnom voljom i fanatičnom željom u završnici došao do čuda. Samo tri minute sudačke nadoknade je bilo pokazano i to je bilo dovoljno da Manchester stigne do preokreta. 90:36 gol Sheringhama, 92:17 gol Solskjaera.

Sve je bilo spremno za slavlje Nijemaca, navijači su na tribinama na ulasku u sudačku nadoknadu već bili slavljenički raspoloženi, trofej je bio ukrašen Bayernovim bojama, ali u samo dvije minute apsolutno sve se promijenilo.

"Tri minute su nas dijelile od raja i ova utakmica je klasični primjer koliko nogomet može biti okrutan", govorio je nakon susreta Basler, jedan od rijetkih Bayernovih igrača koji je uopće bio u stanju nešto reći. Ostali? Očajni, dio njih je plakao na travnjaku svjesni da su propustili povijesnu priliku.

2001. (Milano) Bayern - Valencia 5:4 (11m)

Bavarcima se vratilo dvije godine kasnije u milanskom finalu. Ovaj put protivnik im je bila Valencia koja je godinu dana ranije glatko poražena u finalu od madridskog Reala.

Obje momčadi su tražile iskupljenje u ovom finalu, Bayern za onaj poraz protiv Uniteda, a Valencia za demoliranje u susretu s Realom. Na kraju je Bayern bio sretniji, imao je sjajnog Olivera Kahna na vratima koji je tijekom izvođenja jedanaesteraca tri puta branio udarce Valencijinih igrača.

Nizozemac Dick Jol sudio je ovaj susret i dosudio čak tri kaznena udarca u 90 minuta.

Već u trećoj minuti rukom je u 16 metara igrao Patrick Andersson, a Gaizka Mendieta, najbolji igrač Valencije u to doba, pogađa za 1:0. Odmah je Bayern mogao poravnati, međutim Mehmet Scholl nije prevario Santiaga Canizaresa iz kaznenog udarca na suprotnoj strani.

Međutim, Bayern je početkom drugog poluvremena ponovno dobio priliku s 11 metara, ovaj put je Amedeo Carboni igrao rukom, a Stefan Effenberg je zabio za poravnanje.

Bilo je to sve što se tiče golova u 120 minuta, a u udarcima s 11 metara Bayern je na kraju bio uspješniji. Oliver Kahn branio je pokušaje Zlatka Zahoviča, Amedea Carbonija i na kraju Mauricija Pellegrina te tako odveo Bayern do nove titule.

2002. (Glasgow) Bayer - Real (M) 1:2

Novo ime u finalima Lige prvaka bio je Bayer iz Leverkusena. Odlična momčad predvođena Klausom Toppmöllerom ubilježila se u povijest kao "vječito druga" u sezoni u kojoj su ostali na brojnim frontama malo prekratki.

U Glasgowu su protiv Reala odigrali odličnu utakmicu, imali su veliku priliku doći do najvećeg uspjeha u povijesti, ali nisu uspjeli. Genijalan potez Zinedinea Zidanea iz finiša prvog poluvremena osigurao je prednost Realu 2:1 koju je u drugom poluvremenu sačuvao.

Prije tog povijesnog Zidaneovog voleja pogađali su na jednoj strani Raul pa na drugoj strani Lucio.

U drugom poluvremenu Apotekari su činili sve kako bi pogodili mrežu prvo Cesara, a nakon njegovog izlaska zbog ozljede u 68. minuti i Ikera Casillasa.

Ipak, mreža je za njih ostala začarana i bili su vidljivo razočarani novim neuspjehom.

U dresu Bayera u tom finalu svih 90 minuta odradio je Boris Živković, Marko Babić je ušao u završnici utakmice dok je Jurica Vranješ ostao na klupi.

2010. (Madrid) Inter - Bayern 2:0

Nakon što je svladao u finalu Lige prvaka 2001. godine Valenciju, Bayern je na novi nastup u finalu Lige prvaka čekao devet godina.

On se dogodio 2010. godine kada je po prvi put u finalu zaigrao protiv milanskog Intera. Inter predvođen Joseom Mourinhom eliminirao je velikog favorita za naslov Barcelonu i spriječio je dolazak Barcelone u Madrid na završnicu LP.

Prokušani recept iz polufinala, čvrsta obrana i igra na kontranapade, Mourinhu je prošla i u finalu. U tom dvoboju koristio je usluge jednog jedinog talijanskog igrača i to punu minutu uvevši u sudačkoj nadoknadi Marca Materazzija. Talijansko-njemačko finale? Ne baš.

Bavarci su bili frustrirani nakon meča, željeli su naslov prvaka, dominirali su, ali Inter je odolio njihovim napadima i stigao do pobjede.

Junak finala bio je Diego Milito koji je dva puta pogađao mrežu Hans-Jörga Butta i tako je odnio najveće zasluge za još jedan Mourinhov trijumf.

Portugalac je odmah nakon susreta objavio kako odlazi iz Intera, preuzeo je Real, a isto tako na klupi Bayerna neće se još dugo zadržati niti Louis van Gaal. Manje od godinu dana kasnije ostao je bez ugovora i napustio je Bayern. Hrvati su bili dijelom i ovog finala pa je tako Ivica Olić odigrao 74 minute, a Danijel Pranjić je bio na klupi.

2012. (München) Bayern - Chelsea 4:5 (11m)

Koliko znače sjajan vratar i sjajan napadač, Bayern je najbolje osjetio u prošlogodišnjem finalu. Nije bilo nikakve dvojbe da je Bayern igrom potpuno nadjačao Chelsea, da je bio daleko bolji i opasniji protivnik, ali na kraju je usred Münchena Chelsea proslavljao svoj prvi naslov prvaka.

Petr Čech i Didier Drogba (zlobnici će reći i Arjen Robben) bili su ljudi koji su odveli Chelsea do naslova prvaka. Prvi brojnim velikim obranama, a drugi sjajnom reakcijom golom u 88. minuti koji je meč odveo u produžetak.

Imao je Bayern i kazneni udarac u prvom produžetku, ali Čech je obranio Robbenov udarac nakon čega je Nizozemac toliko psihološki pao da se nije usudio pucati jedanaesterac u raspucavanju.

Tamo je Čech opet briljirao, Bayern je imao prednost nakon promašaja Mate, ali u zadnje dvije serije Čech brani udarce Olića i Schweinsteigera. Drogba je stavio točku na i i donio Chelseaju naslov prvaka.

"Zbilja nemam riječi. Mogli smo izgubiti utakmicu s obzirom na broj prigoda koje je Bayern imao. Sreća nas je pomazila, no sreće treba imati u ovom natjecanju ako ga se želi osvojiti. Danas smo sreću maksimalno iskoristili, no zaslužili smo je", vjerno je opisao samo finale Ashley Cole.