U dobru i zlu, uvijek uz Hrvatsku

Ovo nije slučajan preporod niti nešto što nismo najavljivali prije par godina. Preporod hrvatske košarke vezan je uz sjajnu mladu generaciju košarkaša koji su predodređeni za velike stvari, a predvodnici tog novog vala Dario Šarić i Mario Hezonja naći će se na ovom natjecanju.

Šarić s velikom ulogom, statusom jednog od ključnih igrača reprezentacije dok će Hezonja biti otprilike u onom statusu u kojem je Šarić bio u Sloveniji.

Oni koji prate hrvatsku košarku od njezinih početaka u danima samostalnosti, nadali su se i dugo su sanjali godine u kojima smo sada i koje nam dolaze. Zvuči euforično, ali ako nećeš vjerovati i željeti, nećeš niti ostvariti. A predugo smo gledali šarene nastupe hrvatske reprezentacije s pozitivnim iskakanjem 2005. godine kada se dogodilo to što se dogodilo, zatim se nada pojavila dolaskom na klupu Jasmina Repeše i plasmanom na Olimpijske igre u Pekingu da bi promjenom izbornika ponovno Hrvatska pala i morala se dizati.

Vrlo loši nastupi u Turskoj i Litvi vratili su Repešu na klupu reprezentacije i Hrvatska je ponovno počela ostvarivati rezultat. Voljeli njegov stil ili ne, Hrvatska s Repešom ostvaruje dobre rezultate i to je činjenica. Prigovora će uvijek biti, da je na klupi bilo tko i da ostvari odličan plasman, bilo bi opet - eh, ali zašto je ovaj igrao toliko, zašto je ovaj na natjecanju, zašto je ovaj izvađen tako brzo...

Odgovor je vrlo jednostavan - zato što je izbornik tako odlučio. Prečesto se i mi novinari upuštamo u neke analize i postavljamo neka pitanja na koja jednostavno i banalno dajemo odgovor. Međutim, ipak taj trener koji iza sebe ima takvu karijeru, koji je svaki dan s tim igračima i koji protivnika poznaje u detalj, ipak je on taj koji zna puno bolje od nas. To je tako, to je njegov posao i on ga odrađuje kako misli da je najbolje. Jednostavno kao što i novinari pokušavaju razumjeti neke stvari.

Ono što svi mogu je dati podršku ovoj reprezentaciji, stati uz nju kada i neće ići onako kako bi svi željeli. Sjetim se Svjetskog prvenstva u Turskoj i loših izdanja hrvatske reprezentacije. Hrvatsku je vodio neiskusan trener, igrači iz raznih razloga nisu bili na očekivanoj razini, a kritike su bile vrlo glasne. Udaralo se sa svih strana, nije se štedilo gotovo nikog, na udaru su bili baš svi. Na samo jedan afirmativan tekst podrške u tim teškim trenucima, stigao je email iz najužeg kruga reprezentacije u kojem je stajala samo jedna riječ - hvala.

Komentirati možemo, razglabati je li bolje ovo ili ono, ali budimo uz reprezentaciju. I onaj dan kada Bogdanovića neće služiti šut, kada se Tomić neće moći izboriti za poziciju, kada Šarić izgubi pet lopti, kada Andrić napravi peti prekršaj ili kada Hezonja ostane na klupi. Svi, baš svi do zadnjeg u reprezentaciji žele samo najbolje. Nitko od njih neće ući u utakmicu s nekakvim kalkuliranjem. Ovo je Svjetski kup (prema novom Fibinom dekretu), Svjetsko prvenstvo (kako ga još uvijek volimo zvati), tu nema igranja pod ručnom.

Nitko od njih ne igra s figom u džepu i s manjim angažmanom zato što nije plaćen kao u klubu. Takvi bi radili protiv sebe, a uostalom, zar itko vjeruje da bi Repeša poveo na natjecanje igrača koji neće dati sve od sebe? Ako netko igra slabije nego u klubu, postoje i racionalna objašnjenja za to. Jednostavno, neki bolje funkcioniraju u drugačijem sustavu igre, više im odgovaraju akcije koje vrte u klubu, no to ne znači da u reprezentaciji igraju preko nečeg.

Izbornik je tu da pronađe formulu prema kojoj će se svi igrači što bolje uklopiti, da pronađe igru s kojom Hrvatska može do rezultata i da u tome participira što više igrača što je i ključ dalekog odlaska na turniru.

Prema onom što se moglo vidjeti u pripremnom razdoblju, Hrvatska je na dobrom putu. Obrana neće biti upitna, zaboravimo 80 poena Litve u susretu koji je ipak bio "labaviji". Uostalom, ako je tu bilo obrambenih propusta, napad je funkcionirao odlično, viđen je veliki broj uigranih akcija i ono što Hrvatska dugo nije imala, imaginacija i vic u igri kod više igrača. To je nešto što ide s talentom i s mogućnostima, šablonska i industrijska košarka mogu se predvidjeti i zaustaviti, međutim talent, rad, momčadski nastup i požrtvovnost je ono što protivnik teže zaustavlja.

Iako se sve ovo čini tako idealnim i prenaglašenim, Hrvatska to uistinu ima i imat će i u budućnosti. Šarić, Hezonja, Bender, Arapović, Mazalin itd., itd., to su generacije koje ulaze u glavnu priču i koje će nositi hrvatsku košarku. Slovenija je obilježila dolazak Darija Šarića, Španjolska dolazak Marija Hezonje, a vidjet ćemo tko će se tu naći 2015., 2016...

Zato treba vjerovati, već u Sloveniji Hrvatska je bila blizu medalji i u budućnosti će igrati važnu ulogu na mnogim natjecanjima. Ne znači to automatski medalju u Španjolskoj, ždrijeb nije bio baš takav da bi Hrvatska mogla reći - u redu, idemo po medalju. Posebno ako se gleda nokaut faza gdje će svaka utakmica biti na nož za razliku od donjeg dijela ždrijeba gdje će biti prilično jednostavno doći do četvrtfinala za jače reprezentacije.

Hrvatski dio ždrijeba donosi potencijalne protivnike u Španjolskoj, Francuskoj, Srbiji, Brazilu, priznat ćete, nijedan protivnik za kojeg možete garantirati pobjedu. Dapače. Zato će biti vrlo važno od početka krenuti s autoritetom i pobjeđivati. Pokušati uzeti prvo mjesto u skupini i dalje ići utakmicu po utakmicu pa što bude.

Filipini i Senegal ne bi smjeli biti problem ako Hrvatska bude prava, no preostala tri protivnika zahtjevaju veliku ozbiljnost. Grci su uvijek jaki, Portoriko nepredvidljiv, a Argentina puna iskustva. Govoriti o ulozi favorita je nezahvalno. Sigurno je da Hrvatska prije dvije-tri godine nije bila favorit niti protiv Grčke, niti protiv Argentine, no Grci su došli oslabljeni, Argentini nedostaje energije i brzine što je i normalno s obzirom na godine nositelja igre i sada Hrvatska puno ravnopravnije ulazi u cijelu priču.

Dosta toga reći će već drugo kolo u nedjelju s Argentinom. Prvi susret s Filipinima neće biti pravo ogledalo, pa makar Hrvatska pobijedila s 40 razlike ili dva razlike. Riječ je o skromnoj reprezentaciji koja živi od novog Filipinca Andraya Blatchea dok se opet može dogoditi ta poznata blokada na početku natjecanja koja favorita stavi u probleme. Nakon tog susreta neće biti potrebe niti za euforijom, niti za pesimizmom, Filipine ćemo odraditi i idemo dalje. Na susrete koji će već nešto više reći.

Uostalom, sjetimo se prve utakmice u Sloveniji. Hrvatska je Španjolskoj ubacila jedva 40 poena, doslovno jedva. Svaki koš bio je teško mučenje, upisan je katastrofalan poraz, a na kraju je bila u igri za medalju do posljednjeg dana natjecanja. Prve utakmice rijetko kada nešto konkretno kažu, pravu sliku dobijemo tek kasnije.

Nadamo se i želimo da ta slika bude svijetla i lijepa. U Španjolsku je otputovalo ono najbolje što Hrvatska trenutno ima. Objektivno gledano, izbornik je uzeo 12 igrača koji mu u ovom trenutku najbolje mogu koristiti i s kojima će najviše toga dobiti. Svaki od njih 12 ima ulogu, veliku ili malu, ta mala je obično vezana uz pojedine postavke protivnika i svaki od njih ima mjesto u reprezentaciji. Neki bi možda više voljeli vidjeti neka druga imena, uostalom naučili smo već svi da je u Hrvatskoj nemoguće postići koncenzus, stoga vjerujmo stručnom stožeru i izborniku. Vjerujmo i igračima. Koliko god svi mi želimo dobar rezultat i dobar nastup, nitko od nas ne želi to više od njih samih. I nitko od nas neće biti tužniji, razočaraniji i ljući nakon poraza nego oni. Njihov posao je kroz 40 minuta pronaći put do pobjede, a naša zadaća je pokazati im da vjerujemo u njih i da smo uz njih.

Kada vam netko kaže da ste obavili dobar posao, da ste se trudili, kada vas šef pohvali, lakše vam je i s više elana i želje radite nego kada se samo suočavate s kritikama. Tako je i njima.