Jelavić je mogao izabrati puno bolje vrijeme za odlazak

Hrvatska nogometna reprezentacija morat će se u budućnosti snaći i bez Nikice Jelavića. Napadač Hull Cityja odlučio je nakon povratka iz Bugarske napustiti reprezentativni kamp i reći zbogom reprezentaciji.

Potez je to koji se ne može opravdati, povučen je u najgorem trenutku, između dvije kvalifikacijske utakmice i Jelavić svojim odlaskom nije nimalo pomogao reprezentaciji i atmosferi u njoj i oko nje uoči ovog dvoboja.

Još uvijek čekamo na Jelavićevo očitovanje o razlozima odlaska, no informacije govore kako je bio nezadovoljan tretmanom u reprezentaciji, neulaskom u igru u Sofiji i "bezveznim zagrijavanjem".

Iz njegove perspektive razumljiva je želja za što većom minutažom, igranjem od prve minute, ali pokraj Marija Mandžukića to nije moguće. Mandžukić je zacementiran u prvih 11 s debelim razlogom, a s obzirom na taktiku kakvu izbornik Kovač koristi, za obojicu u prvih 11 nema mjesta. Mijenjati taktiku iz isključivog razloga da bi se za obojicu napravilo mjesto, pitanje je koliko bi imalo smisla.

Jelavić je (bio) zamjena za Mandžukića, Niko Kovač odlučio je ostaviti Marija svih 90 minuta na terenu i to je njegova odluka. On je izbornik i odluka izbornika mora se poštovati.

Što je točno naljutilo Jelavića? Zagrijavanje pa vraćanje na klupu? Ako je to razlog, uskoro ćemo svjedočiti masi nezadovoljnih igrača jer se to vrlo često viđa. Davanje prilike Kramariću? Bez imalo podcjenjivanja prema Jelavićevom doprinosu i igračkim kvalitetama, Kramarić je svojim igrama ove sezone i nastupima u reprezentaciji itekako kupio mjesto i minutažu.

Grubo zvuči, ali je tako. Bez obzira što se Jelavić mora hrvati s braničima u Premier ligi, a Kramarić u slabijoj konkurenciji, riječki napadač odlično se uklapa u viziju ove reprezentacije i u sustav igre. Prema onome što pokazuje, koliko god to bilo hrabro prognozirati, Kramarić ima itekakve šanse ostvariti karijeru kao i Jelavić, ako ne i bolju.

U cijeloj priči najviše smeta način. Kod nas je vrlo popularno skočiti na izbornika kao na glavnog krivca, ali taj isti izbornik nagradio je Jelavića nečim što će pamtiti cijeli život. Nastupom na otvaranju Svjetskog prvenstva u susretu protiv Brazila. Je li mogao dobiti veću čast od toga? I to pored još nekoliko pričuvnih opcija koje je Kovač mogao povući. Nije da je to bilo baš pod moraš.

Dalje na SP-u nije dobio priliku, ali opet se vraćamo na početak - vratio se Mandžukić. Tu je Jelavić odmah bio u hendikepu. Krenuo je novi ciklus i protiv Malte je dobio priliku. Prva sljedeća bila je Bugarska i tu je puklo. Puklo je znači na prvoj sljedećoj utakmici u kojoj Jelavić nije ušao u igru.

Navodi to na zaključak da nije problem samo u (ne)ulasku u igru.

Iz nekih ranijih odlazaka dalo se zaključiti da između izbornika i igrača nema prevelike komunikacije, da se to značajno promijenilo u odnosu na ono razdoblje kada je Slaven Bilić bio za kormilom reprezentacije. Bilić im je bio više od trenera, mnogi su u njemu vidjeli prijatelja i taj odnos je bio prisniji. Kod Kovača se to promijenilo, Niko na to gleda profesionalnije (ne kažem s tim da je Bilić bio neprofesionalan) i drži određenu distancu.

No to je njegov način rada. Igrači na reprezentativno okupljanje ne dolaze na izlet, ne dolaze proćaskati s izbornikom, već dolaze sa zadatkom pobijediti sljedećeg protivnika. Izbornik tu nema lagan posao, nije on trener u klubu da ima igrače na raspolaganju mjesecima i može raspolagati s tim vremenom kako želi. On ima par dana rada da dovede skupinu u željeno stanje za utakmicu. Što je sporno u tome da se želi koncentrirati na RAD?

Kod Kovača nema ni Fontane ni Funtane. Na raspolaganju si reprezentaciji tih deset dana, tih deset dana odradi isključivo ono što izbornik od tebe traži. Ako je to trapistička šutnja na treningu, sastancima, točno dolaženje, disciplina na klupi, onda to treba i poštovati.

Priče o zaslužnim igračima, hej, pa ja imam 40 i nešto nastupa u reprezentaciji, su smiješne. Zar bi netko morao igrati i biti isključivo prva zamjena samo zato što ima više nastupa od nekog drugog? Bez obzira što je taj drugi u boljoj formi i u tom trenutku puno korisniji.

Svi mi želimo od reprezentacije ono najbolje. Želimo da reprezentacija igra što bolje i ostvaruje što bolje rezultate. Ako Kovač ima neku viziju kako to ostvariti, ajmo vidjeti što će napraviti. Bez daljnjega, Hrvatska je daleko od one kakvu želimo gledati, ima tu još puno posla, no već i to prvo poluvrijeme s Bugarima je nekakav pomak. Ako ništa, barem je Rakitić pomaknut više prema naprijed, pa smo svi mi zadovoljniji.

Jelavić kao član te skupine, morao je poštovati odluku. Ako je već želio napustiti reprezentaciju, ako se nije vidio u Kovačevim planovima, ako je nešto drugo u pitanju, mogao je izabrati puno bolje vrijeme. Završi utakmica s Azerbajdžanom, razgovaraš s izbornikom, pozdraviš se i to je to, ako te već nešto žulja.

Na ovaj način, Jelavić nije donio baš ništa dobro reprezentaciji i stanju oko nje. Sada je apsolutno nebitno je li se Kovač prema njemu ponio nekorektno jer je Jelavić zabio autogol ponijevši se nekorektno prema reprezentaciji. Ionako nam je atmosfera daleko od idealne, sve to itekako utječe i na igrače, a ovim postupkom samo je dodatno pogoršana. U tom trenutku Jelavić uopće nije mislio na reprezentaciji već samo na sebe. I to je ono što nije u redu.