Dotrčao do 100 utakmica za Hrvatsku: Ivica Olić, dokaz da se zalaganje isplati

If only there were more players like Ivica Olić in modern football.

U jednom od najboljih tekstova ikada napisanih o Ivici Oliću, gdje je prozvan "anti-Cristianom Ronaldom modernog nogometa", ugledni engleski Guardian ovoga je ljeta, za vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu, odao priznanje neumornom napadaču hrvatske nogometne reprezentacije koji je mnogo toga u svojoj karijeri postigao ponajviše zahvaljujući rijetko viđenoj upornosti, predanosti, požrtvovnosti i vrlo jednostavnom i vrlo iskrenom shvaćanju sporta.

Dati sve od sebe, pa što bude, pri čemu je u njegovom slučaju "što bude" postalo "100 skupljenih nastupa za reprezentaciju".

Po čemu bi uistinu trebao i mogao mnogima biti uzor.

O Oliću se već godinama opravdano pišu hvalospjevi makar nije igrač koji će oduševljavati publiku briljantnim, vještim potezima, što su svi već davno prihvatili. Koliko je vrijedan svojim trenerima, koliko pridonosi momčadi, potvrdio je i bivši izbornik Slaven Bilić izjavom kako je Olić "igrač koji donosi pobjede i kralj za najveće utakmice".

Ni ne treba druge epitete, jer Ivica Olić ne igra nogomet radi epiteta.

Nagrada koja mu je u nedjelju na San Siru stigla u obliku 100. utakmice za Hrvatsku, i pridružila ga kao prvog napadača Dariju Šimiću, Dariju Srni, Josipu Šimuniću i Stipi Pletikosi, vjerojatno mu je najbolji pokazatelj da je bio izabrao pravi put.

Olić hrvatske boje - čak i na isti dan kada zaradi šavove na stopalu - brani već 12 godina, a pogotke je postizao i u prvoj i u zasad posljednjoj godini svoje reprezentativne karijere, uključujući i svjetske smotre 2002., odnosno 2014. godine. Tako se u povijest upisao rame uz rame s Michaelom Laudrupom, a ujedno je i ponio titulu najstarijeg hrvatskog strijelca na Svjetskom prvenstvu.

I njegova klupska karijera dokaz je uspješnosti strpljenja, truda i napornog rada, s obzirom da je iz Marsonije, preko berlinske Herthe, pa ponovno Marsonije, Zagreba i Dinama prvo krenuo put Rusije i moskovskog CSKA, da bi preko HSV-a napokon stigao do dresa njemačkog i svjetskog velikana Bayerna. Ni odlazak iz Münchena nije ga pokolebao, niti si je Olić dopustio da samo "reda radi" odigra još koju sezonu.

Izabrao je Wolfsburg, u kojemu se ne samo nametnuo za jednog od nositelja igre, već je upravu kluba nagnao da mu produži ugovor na još dvije sezone.

Upravo takav Ivica Olić bio je jedan od ključnih sastojaka hrvatske reprezentacije u posljednjih desetak godina. Hrvatska je rijetko kada oskudijevala nogometašima s tehničkim znanjem, s "vicem u igri", s potezom genijalca.

Olić je bio jedan od onih koji je redovito i bespogovorno unosio ravnotežu svojom borbenošću, svojom agresivnošću, svojim trčanjem "i gdje treba i gdje ne treba".

Ivici Oliću zahtjevi profesionalnog nogometa ne predstavljaju problem te planira i dalje uspješno kombinirati klupske i reprezentativne obveze.

"Neću odbiti poziv u reprezentaciju sve dok sam u dobroj formi i dok mogu pomoći. Pod ugovorom sam u Wolfsburgu i budem li još uvijek prvotimac 2016. godine, zašto ne bih nastupio i na Europskom prvenstvu?", pita se. Ostaje otvoreno koliko će moći pratiti visok ritam koji traži izbornik Niko Kovač, ali da je nemoguće da se će za Olića ponovno naći poneka, možda i sporedna uloga - nije.

Koliko se puta prije raznoraznih utakmica zazivalo frazu "samo neka daju sve od sebe pa da budemo ponosni na njih, onda mogu i izgubiti"? Ivica Olić svaki se puta odazvao.

I tako dokazao da se odazivanjem ulazi u itekako respektabilno društvo, čak i ono "Kluba 100".

Svaka čast, Ivice.