Krivi su suci, ali krivi su i igrači i treneri

Kako se bliži kraj sezone, pritisak na suce je sve veći. Svi kojima su bodovi važni iz ovog ili onog razloga vide isključivo urote, međutim odluke sudaca ne pomažu u smanjenju tog dojma. Suci griješe, neke greške su stvarno teško shvatljive, međutim i igrači čine apsolutno sve što mogu da im dodatno otežaju posao.

Puljani su prošli tjedan pisali otvorena pisma žaleći se na tretman kod sudaca i pogreške koje su se dogodile, Matjaž Kek "poludio" je nakon susreta protiv Lokomotive, Dražen Medić također gubi strpljenje i ne može se suzdržavati.

Nisu samo oni oštećeni, oštećen je i Hajduk protiv Lokomotive, oštećen je i Split protiv Dinama i ono što je najviše zabrinjavajuće je što nije riječ o "50:50" situacijama gdje pet pregledavanja snimke ne može točno utvrditi što se dogodilo. Pritisak, manjak koncentracije, što god bilo, nedopustivo je.

Zagreb je u posljednja tri kola protiv sebe imao odluke koje su izravno utjecale na tijek utakmice. U tim susretima osvojio je nula bodova, a tko može tvrditi da ne bi osvojio svih devet i danas bio na ljestvici prilično visoko. Nikada nećemo znati što je moglo biti da se nisu dogodili ti ozbiljni propusti koji su ih stajali bodova.

Prvi slučaj je iz dvoboja s Osijekom gdje je Laštro krvničkim uklizavanjem na stajnu nogu u punoj brzini slomio nogu Bevabu i za to dobio samo žuti karton. Rana faza utakmice, tako teška ozljeda koja je sama po sebi ostavila traga na igračima Zagreba je kažnjena samo žutim kartonom. Nema nikakvog opravdanja za takvu odluku.

Situacija broj dva iz Maksimira gdje je poništen potpuno regularan pogodak Stepčiću. Što je najgore u cijeloj priči pomoćni sudac jako dobro vidi što se događa, vidi gdje je posljednji igrač Dinamove obrane i koliko je bliže golu nego Stepčić. Ovdje nije riječ o centimetrima, ovdje je riječ o potpuno čistoj situaciji u kojoj je Medićeva momčad drugi put u tjedan dana grubo oštećena.

Situacija broj tri iz ovog kola. Umjesto da se dosudi prekršaj vratara Zagorca nad Bruni Bobanu van 16 metara jer Boban je očito bio na lopti kada je Zagorac karate ulazom pokupio Zagrebovog igrača dolazimo i do onog dijela o fair-playu i sukobu Barbarića i Gabrijela Bobana te isključenja igrača Zagreba nakon teatralnog pada stopera Splita.

Tako je Zagreb iz situacije koja je trebala biti dosuđena u njegovu korist, došao u situaciju da je grubo kažnjen. U konačnici, nije teško zbrojiti dva i dva i jasno je da je Zagreb grubim sudačkim previdima u samo tri kola potpuno izbačen iz borbe za Europu.

Riječani također negoduju. Počevši od neopravdano poništenog gola Fernandeza protiv Slaven Belupa pa do događanja u susretu protiv Lokomotive i ponovno govorimo o sudačkim pogreškama koje nisu male, a itekako su imale utjecaja na konačan ishod.

Hajduk i Split također mogu dizati buku jer su ih sudačke pogreške stajale bodova. Hajduk je protiv Lokomotive oštećen za poništeni čisti pogodak Gotalu, no dok to još možemo smatrati situacijom u kojoj nije bilo baš najlakše procijeniti, kako objasniti nekažnjavanje Lekinog lakta. Sudac je bio u blizini, lakat visoko podignut u glavu nije sankcioniran kartonom. A tek simuliranje Cekicija za koje je Dinamo dobio kazneni udarac koji je otvorio Split, zatim isključenje krivog igrača u Zadru, sve redom grube pogreške.

Ovo su sve velike pogreške koje su se dogodile u razdoblju od samo nekoliko kola i izravno kroje ljestvicu. U konačnici se samo zbrajaju kazne onima koji su komentirali te situacije i bili oštećeni, a oni koji su bili krivci, uspjeli su se izvući.

Sjetimo se ulaska u sezonu i najave žestokog sankcioniranja sudaca, izbacivanja na listu za Drugu HNL, pa čak i suspendiranih do kraja sezone. Kazne više nisu tako žestoke, a pogrešaka je više. Zabrinjavajuće je što će iz kola u kolo pritisak sve više rasti, bit će sve teže suditi, a dio sudaca nam očito, kako vole reći, nije u formi.

Dio krivice snose i igrači

U svemu tome dobar dio krivice snose i sami igrači i treneri. U konačnici, svi se vode onom da cilj opravdava sredstvo, svatko gleda samo sebe i ne bira način na koji će doći do uspjeha.

Koliko ste puta od trenera čuli da je priznao pogrešku suca i da je protivnik oštećen? Koliko puta su treneri preskočili odgovor na to pitanje izbacujući floskulu kako se ne vole baviti suđenjem i ne vole ga komentirati? A koliko puta ste onda te iste trenere čuli u sljedećem kolu da krivicu za poraz svaljuju na suce?

I to nije tako samo u HNL-u. Tako je u cijelom svijetu, ne samo u nogometu, praktički u svakom sportu. Prava je rijetkost, u promilima se mjere oni koji će priznati i reći da je protivnik oštećen. U najboljem slučaju možete čuti - "teško je to za procijeniti."

Igrači su posebna priča. Sa sjetom se sjetim onih velikana koji su igrali nogomet da dođu do pogotka i to ne tako da steknu prednost glumatanjem i simuliranjem već potezima, snagom i borbenosti. Ovo što se danas događa je sramotno. Na žalost, to je postalo sastavni dio sporta i igrači ne biraju sredstva, pokušavaju doći do konačnog uspjeha pa makar i varajući i protivnika i suce.

Najmanji dodir, lagano odguravanje, slijede padovi, simuliranja i sve ono što diže tlak i protivnicima i navijačima. Koliko puta smo imali priliku vidjeti i neke poznate igrače kako se bacaju na travnjak, hvataju za glavu, nogu i čine sve da isprovociraju najtežu moguću kaznu? U NBA ligi su poznate kazne za tzv. flopping, a kada bi se nešto slično uvelo i u naš nogomet, brojni igrači bi se našli u financijskim problemima.

Još veći problem je što su to počeli činiti i oni najmlađi, oni koji tek grade igračku karijeru i koji bi trebali prvo učiti što je to fair-play.

Na žalost danas je vijest, senzacija i prava rijetkost kada igrač priđe sucu i prizna da je pogriješio. Da sada provedete anketu među igračima i pitate bi li priznali pogrešku, za javnost bi dobar dio njih rekao da bi priznali i pokušali promijeniti odluku suca. Međutim svima je jasno da bi to bilo s figom u džepu jer u prvoj situaciji će pokušati odglumiti ili će šutke prijeći preko sudačke pogreške.

Može li se to promijeniti? Ne. Nema nikakve šanse. I dok god je tako, neće biti nimalo lako niti sucima. I njima bi bilo puno lakše da su igrači i funkcioneri korektniji, a ne da odjednom obje strane guraju svoju priču. I svaki taj igrač, trener, funkcioner, itekako mora biti svjestan da se sreća okreće. Danas je on taj koji šuti, okreće glavu ili pokušava varkom doći do prednosti. A sutra će on biti na suprotnoj strani i kritizirati suce i čuditi se kako je to moguće.

U životu se sve vraća, nakon kiše dolazi sunce, a onda će jednog dana ponovno biti kišovito. Kada bi se ti neki sustavi vrijednosti samih protagonista na travnjaku promijenili, svima bi bilo bolje. Ne treba biti naivan i početi vjerovati da će igrači odjednom postati sportaši i sportski se ponašati. No zato treba vjerovati da će sustav uvesti mjere kojima se to može barem umanjiti. I to bi već bio pomak.