Gospodar prstena: Anđeo Madrida

Za pobrojati sve njegove naslove, nagrade i priznanja ovaj tekst nije dovoljan. Iako su mnogi njegovi rekordi srušeni pod najezdom Messija i Cristiana Ronalda, Raúl će zauvijek ostati zapisan velikim slovima u povijesti Reala i španjolskog nogometa, a njegovog pravog nasljednika Madrid će čekati još jako dugo, jer na vidiku nema potencijalnog kandidata.

Obiteljski čovjek bez ijednog skandala. Suprug i otac, koji svaki svoj gol proslavlja ljubljenjem prstena i tako pokazuje ljubav svojoj ženi. Kapetan koji nikada nije dobio crveni karton, primjer na terenu i izvan njega. Dječak iz madridskog predgrađa koji je ostvario najveći san i postao legenda jednog od najvećih svjetskih klubova. Na terenu je uvijek davao sve od sebe u svakoj akciji, svakom driblingu, svakom udarcu i nije napuštao vrijednosti koje je još kao dječak naučio u Realu.

Anđeo Madrida

Madrid je grad koji želi samo najbolje i najveće, a Real je klub koji trpi samo najbolje i najveće nogometaše. Dječak iz južnog predgrađa Madrida uspio je postati jedna od najvećih ikona u povijesti, ne samo grada i kraljevskog kluba, već i cijele Španjolske. S 11 godina Raúl je napravio svoje prve nogometne korake u lokalnom klubu San Cristobal. Već tada, Raúl je pokazivao vrijednosti koje će ga obilježiti tijekom cijele karijere, a to su borba i težak rad. Ni u San Cristobalu nije bio najbrži, ni tehnički najjači igrač, ali su ga trud i zalaganje, s 13 godina odveli u Atletico Madrid.

Iako su i on i njegov otac, kao i cijeli njihov dio Madrida bili vatreni navijači Atletica, nakon što je predsjednik Atletica Jesus Gil raspustio omladinski pogon, Raúl je prihvatio poziv Reala i pridružio se njihovom omladinskom pogonu. U Realu ga je dočekalo stotine klinaca koji su imali isti cilj – zaigrati na Bernabeu u dresu kraljevskog kluba. Nakon što je počeo nastupati za „C“ momčad Reala, primijetio ga je tadašnji trener Jorge Valdano: “Mentalno je bio moćan, inteligentan, ambiciozan i kompetitivan. Nije bio strašno brz, ni jak, ni tehnički superioran. Tajna njegovog uspjeha bila je u njegovoj glavi.“

Valdano je 17–ogodišnjem Raúlu odlučio dati priliku na gostovanju kod Zaragoze u listopadu 1994., kada mu je dan prije utakmice rekao da razmišlja o tome da ga stavi od početka na teren, Raúl mu je odgovorio: “Ako želite pobijediti, stavite mene, ako ne želite stavite nekog drugog…“ Zamislite, klinac od 17 godina, jednom Jorgeu Valdanu. Raúl je pucao od samopouzdanja, postao najmlađi igrač koji je do tad zaigrao za Real, ali svoj debi neće pamtiti po dobromu.

Iako je pokazao kako će biti napast za sve obrane s kojima će se susresti tijekom karijere, Raúl se ispromašivao, a Zaragoza je upisala pobjedu 3:2. Najsvjetliji trenutak Raúlovog debija bila je asistencija za pogodak Zamorana. Utakmica sa Zaragozom ostat će upamćena po tomu što je novi kralj Reala postao mladi Raúl, zamijenivši još jednu legendu Emilija Butraguena.

Već u idućem nastupu za Real, Raúl je po prvi puta zatresao mrežu u svetom dresu. Na Bernabeu je stigao ljutiti gradski rival, a Raúl nije imao milosti za klub za koji je navijao: “Ne sjećam se da sam ijedan gol slavio toliko, bilo je to ostvarenje sna.“ Od tog dana svima je bilo jasno da je Raúl predodređen da postane jedan od najvećih koji su zabijali na Santiago Bernabeu. Prvu sezonu Raúl je zabio devet pogodaka u 28 nastupa i osvojio svoj prvi naslov u La Ligi.

Nakon prvog naslova pogoci su se samo gomilali. Raúl je svojom inteligencijom uništavao obrambene igrače i uvijek je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zabijao je iz svih pozicija i na sve načine. Uvijek je bio u stanju pripravnosti i nije bilo greške obrambenog igrača koja je prošla nekažnjeno. Vrlo brzo je postao zvijezda Reala i španjolske lige. Novi naslov stigao je 1997., u toj sezoni zabio je 21 pogodak i osvojio naslov najboljeg igrača sezone.

Dolaskom Morientesa u Real, stvoren je jedan od najboljih napadačkih dvojaca tog vremena. Raúl i Morientes fenomenalno su surađivali i razbijali obrane kako u Španjolskoj tako i u Europi. Naslovi prvaka Španjolske su se nizali 2001., 2003., a odlaskom Morientesa, sjajnu suradnju u napadu nastavio je s Ronaldom u sklopu projekta Galacticosa za novi naslov 2007. Svoj posljednji ligaški naslov s Realom, Raul je osvojio 2008. godine.

Mnogo toga se promijenilo okupljanjem velikih zvijezda u Realu, ali jedna stvar nije. Raúl je ostao predstavnik istinskih vrijednosti Reala i ostao vođa svim zvijezdama koje su okupirale svlačionicu. Raúl sam je mrzio ime Galacticos i sve što je to ime nosilo jer su vrijednosti koje je on promicao bile nešto drugo rad, trud i zalaganje i to je ono što mu je nogomet predstavljao.

Zadnji nastup u svetom dresu, 16 godina kasnije, Raúl je upisao na istom stadionu na kojemu je debitirao. Zadnji dodir s loptom kao kapetan Reala, Raúl je pretvorio u posljednji pogodak s kraljevskim grbom na prsima. Iako je već zatražio izmjenu zbog ozljede, uspio je istrčati kontra napad i u svom stilu pospremiti centaršut Cristiana u mrežu Zaragoze. Na koncu te sezone, Real je potvrdio kako Raúl napušta klub.

Anđeo je postao kralj, kapetan od 2003., sve do posljednje utakmice u dresu Reala 2010. 741 nastup i 323 pogotka, ogromne su, ali su ipak samo brojke. Raúl je postao srce Reala, Madrida i Španjolske. Predsjednik i sportski direktor kluba na terenu, puno više od kapetana. Postao je simbol i društveni fenomen. Nemoguće je zamisliti Real bez Raúla, on je Di Stefanov jedini legitimni nasljednik, pravi madridista koji predstavlja sve što je Real predstavljao kroz povijest. Čak je i sam don Alfredo Di Stefano impresioniran Raúlom: “Ljudi ga vole zato što je rođen ovdje, u Madridu i Real je njegova obitelj.“

Tri europska naslova

Real Madrid je na naslov u Ligi prvaka čekao 32 godine, a dočekao ga je konačno 1998. godine. Raúl je kao i uvijek odisao samopouzdanjem: “Imali smo priliku ispisati povijest i učinili smo upravo to.“ Real je pobijedio Juventus pogotkom Predraga Mijatovića, a Raúl je u sezoni upisao samo dva pogotka u Ligi prvaka, ali najvažnije je bilo da je prekinuta preduga suša kraljevskog kluba.

U sezoni 1999./2000. Real je ponovo dospio u finale Lige prvaka, ovog puta s druge strane je stajala Valencija koja nije imala šanse. Real je slavio s 3:0, Raúl je bio strijelac, a u toj sezoni je postigao čak 10 od 15 pogodaka Reala u natjecanju: “Pritisak je bio puno manji i više smo uživali u uspjehu…“ govori Raúl, prisjećajući se finala koje je za njega bilo posebno i zbog netom rođenog sina.

2001./2002. pojačan Zidaneom i Figom Real osvaja još jedan naslov Lige prvaka. Raúl je bio strijelac u finalu, a tijekom cijele sezone zabio je devet od 12 pogodaka Reala u natjecanju. “Iako sam ja zabio, to finale će zauvijek ostati upamćeno po fenomenalnom pogotku Zidanea…“ S tri naslova lige prvaka Raúl će zauvijek ostati u srcima svih navijača Reala.

Reprezentativna pustoš

Za Raula je Španjolska uvijek bila prva momčad: “Igranje za nacionalnu vrstu je vrh. Fenomenalno je obući taj dres, igrati za Španjolsku, zabijati pogotke i pobjeđivati.“ Najveća čast mu je bilo igranje za Španjolsku i taj duh je prenosio na čitavu momčad te je uvijek davao sve od sebe i postao je simbol reprezentacije zbog svega što je radio na terenu i izvan terena. Standardi koje je postavio Raúl trebaju biti uzor svakom novom reprezentativcu te vrste.

Unatoč svim naporima, uspjeha u dresu reprezentacije Raúl nije imao. Nastupio je na pet velikih natjecanja i u 102 nastupa je zabio 44 pogotka, ali svjestan je svega propuštenog: “Nemam velikih uspomena zato što nismo postigli ono što smo željeli. Igrao sam puno turnira, zabijao pogotke na Svjetskim prvenstvima, u Koreji smo bili blizu da napravimo nešto veliko, ali nismo ostvarili svoj san.“ Tada su se Španjolcima na putu našli Raúlova ozljeda i sudački vjetar u leđa domaćinu.

Iako ponosan na uspjeh svoje reprezentacije, Raúl nije mogao skriti razočaranje i tugu što nije bio dio momčadi koja je 2008. osvojila EURO u Austriji i Švicarskoj. Nije bio jedini, mnogi Španjolci su ga htjeli vidjeti na terenu i kažu kako bi taj uspjeh bio puno emotivniji da je Raúl bio dio te momčadi, jer on je bio igrač koji je najvjernije branio boje španjolske reprezentacije.

Neočekivano putovanje

Nakon što je objavljeno kako će napustiti Real, mnogi klubovi su željeli vidjeti Raúla u svojim redovima, odabrao je Schalke 04 kako bi mogao nastaviti zabijati u Ligi prvaka. U svom prvom nastupu u plavom dresu zabio je Bayernu u pripremnoj utakmici. U Schalkeu je zabijao manje, ali nikada nitko nije posumnjao u njegove sposobnosti. Na terenu i izvan njega opet je ostavio duboki trag.

Sa Schalkeom je uspio u onome što nije nikad s Realom, osvojio je domaći kup u prvoj sezoni, a zatim i Superkup na otvaranju iduće. U dresu Schalkea je postigao i svoj 400. pogodak u karijeri, zabio posljednji, 71. put u Ligi prvaka te nosio kapetansku vrpcu. Pomogao je Schalkeu da dođe do prvog polufinala Lige prvaka u povijesti u kojemu je Manchester ipak bio prejak.

Nakon samo dvije godine provedene u Gelsenkirchenu, čelnici Schalkea odlučili su umiroviti dres s brojem sedam. Nakon samo dvije sezone! Kasnije su tu odluku promijenili u korist nove zvijezde Meyera, ali takav čin nakon samo dvije godine u klubu govori mnogo o tome kakav je igrač i čovjek Raúl.

Nakon Schalkea, Raúl se 2012. otisnuo u Katar. U svom prvom nastupu za Al Sadd bio je strijelac iz kaznenog udarca, a u prvoj sezoni je njegov klub postao prvak. Iako je najavio kraj karijere na kraju sezone, ipak se odlučio za još jedan izazov. 2014. potpisao je za New York Cosmos, klub u kojem je ove godine završio karijeru nakon što se okitio novim naslovom, kako i priliči jednom od najvećih napadača u povijesti. Gdje god je igrao osvajao je naslove, zabijao golove, pobjeđivao i ostavio neizbrisiv trag.

Povratak kralja

2013. godine Raúl se vratio na Santiago Bernabeu sa svojim tadašnjim klubom Al Saddom. Raúl je odigrao po jedno poluvrijeme za svaku momčad, a u dresu Reala sa sedmicom na leđima ponovno je podsjetio na stare dane i upisao se u strijelce. Prepuni stadion naklonio se kralju posljednji put.

“Real je za mene najveći klub, moj dom i mjesto gdje sam odrastao kao osoba. Real me je oblikovao, napravio od mene ono što jesam. Tamo je mnogo ljudi koji su mi pomogli tijekom moje karijere. Tu sam zabijao golove i igrao odličan nogomet. I iznad svega, osvojili smo puno, a to je ono što svi žele. Doći će dan kada ću prestati igrati nogomet, ali siguran sam da ću nešto raditi u Realu, jer ovaj klub je veliki dio onoga što sam ja.“