Dinamo i Hajduk napokon vjeruju trenerima: Mario Kovačević i Gonzalo Garcia prekidaju niz duži od 20 godina

Sudbina trenera je takva da uvijek imaju spakiran kofer. Ako momčadi ne ide i zareda s lošim rezultatima, upravo treneri su prva meta javnosti, navijača i medija. I svi oni su svjesni da je trenerski posao takav, nemaju svi kredit kao Guy Roux, Alex Ferguson ili Diego Simeone koji su ikone svojih klubova, a to su stvorili dugogodišnjim trenerskim radom.

U Hrvatskoj takvih trenera nema, rijetki su oni koji se zadrže na klupi dvije-tri sezone, uglavnom su čelnici klubova ti koji prekidaju nečiju karijeru u klubu jer ipak lakše je promijeniti trenera nego deset igrača.

Još koliko-toliko mogu biti mirni klubovi iz sredine poretka kojima je glavni cilj odraditi mirnu sezonu, bez stresova oko ispadanja iz lige. U takvim sredinama, ako nisu u zoni ispadanja, treneri najduže ostaju i ako odlaze, često je to zbog boljih ponuda.

Ove sezone u SuperSport HNL-u taj trend promjene trenera je nešto blaži, barem što se tiče broja klubova koji su mijenjali stručnjake na klupi, no ne i po broju trenera koji su prošli kroz klubove koji nisu bili zadovoljni njihovim radom.

Ako pogledamo koji su to klubovi promijenili trenere ove sezone, to su oni koji nisu ispunili ambicije plus - Istra. Znači Vukovar i Osijek koji se bore za ostanak u ligi te Rijeka koja je rano predala titulu prvaka koju brani. Istra je nedavno otpustila Oriola Rieru kojeg je dovela jer nije bila zadovoljna ulaskom u sezonu Gorana Tomića tako da sada ima već trećeg trenera na klupi.

Vukovar vodi već četvrti stručnjak i pred ispadanjem je iz lige. Nitko nije dobio potreban kontinuitet, a tako se do rezultata ne može. Zna se često dogoditi da promjena trenera izazove pozitivan šok u momčadi i igrači s novom energijom krenu s boljim nastupima, ali to ne traje dugo i potrebno je treneru ostaviti vremena da nešto počne stvarati.

Dinamo vjeruje Kovačeviću, a Hajduk Garciji

Među klubovima koji često nisu imali strpljenja s trenerima i padali su pod pritiskom svoje navijačke vojske, su Dinamo i Hajduk. Broj stručnjaka koji su prošli kroz ova dva kluba je ogroman, a rijetki su imali potreban kredit.

Ove sezone je ipak taj pozitivan trend prisutan i u Dinamu i u Hajduku, oba kluba zadržala su trenere s kojima su ušli u sezonu. Mario Kovačević vodi Dinamo prema tituli prvaka dok s druge strane Gonzalo Garcia nije uspio doći do trofeja, ali Hajduk je imao razdoblja kada je igrao atraktivno i vrlo kvalitetno tako da je i on nedodirljiv.

Kovačević je u prvom dijelu sezone bio na meti navijača, proglašavali su ga nekompetentnim za klupu Dinama, kao trenera koji nema iskustvo rada u tako velikom klubu, a i Dinamo je imao faza kada nije izgledao dobro te se tražila smjena.

No onda je ključnu ulogu odigrao Zvonimir Boban koji je prelomio i stao iza Kovačevića svjestan kako je momčad doživjela ogromne promjene i da treba vremena za prilagodbu. Trebao je i Kovačević jednako tako vremena jer nije isto raditi u Dinamu ili nekom drugom klubu.

Pokazalo se to kao pun pogodak, Modri na proljeće izgledaju odlično, dominiraju SuperSport HNL-om i idu prema tituli.

I Hajduk je s Garcijom imao kriznih razdoblja, spočitavalo mu se da premalo koristi Marka Livaju, ali ako pogledamo što je Garcia napravio, dojmovi moraju biti pozitivni bez obzira na 13 bodova zaostatka. Nešto je i do igrača, ne samo do trenera kada stvari ne idu pravim smjerom. Imao je sigurno i on pogrešaka, ali vratio je u život Pukštasa, probudio Brajkovića, izmislio Mlačića kojeg je Hajduk već unovčio, nije robovao imenima nego je tražio igrače koji mu najviše odgovaraju.

Ovakva sezona Dinama i Hajduka dugo se nije dogodila

Izvjesno je da će Kovačević i Garcia dočekati kraj sezone na klupi naša dva najjača kluba, ali i da će povesti svoje momčadi u novu sezonu.

Posljednji put da su i Dinamo i Hajduk imali istog trenera na klupi cijelu sezonu, dogodilo se još tamo davne sezone 2002/2003. Koliko je to davno bilo možda vam mogu dočarati podaci da je te godine krenula eksplozija hrvatske rukometne reprezentacije zlatom na SP-u u Portugalu, te godine je David Beckham preselio iz Manchester Uniteda u Real Madrid....

Na klupi Modrih u toj sezoni bio je Miroslav Blažević dok je Hajduk vodio Zoran Vulić. Oba trenera ušla su u sezonu s istim ciljem, osvojiti titulu prvaka, ali na kraju je samo jedan mogao slaviti - bio je to Ćiro Blažević.

Dinamo je osvojio titulu, igrala se tada još Liga 12 koja se dijelila na Ligu za prvaka i Ligu za ostanak. Modri su bili vodeći nakon 22 kola sa sedam bodova ispred Hajduka, a onda su u Ligi za prvaka potvrdili titulu zaključivši sezonu s osam bodova ispred glavnog konkurenta.

Sezonu ranije titulu je odnio Zagreb, a Modri su se uoči sezone "počastili" u Kranjčevićevoj otkud su doveli Ivicu Olića. Zanimljivo i nakon te sezone ponovno će posegnuti za rješenjem iz Kranjčevićeve, Ćiro Blažević je unatoč tituli prvaka morao napustiti klupu, a naslijedio ga je Nikola Jurčević.

S druge strane u Hajduku su se zadovoljili činjenicom da su slavili u tri od četiri derbija protiv Dinama te sezone i u konačnici osvojili Rabuzinovo sunce finalnim slavljem protiv pulskog Uljanika. U Kupu nije bilo sudara Dinama i Hajduka jer su Modri posrnuli u osmini finala protiv Kamen Ingrada.

Zoran Vulić nije donio titulu u Split, ali je dobio povjerenje do kraja sezone te i u idućoj, za razliku od Blaževića koji je morao otići.

Spomenimo i da su Dinamo i Hajduk skoro imali istog trenera cijelu sezonu u sezoni 2015/2016 kada je Damir Burić vodio Hajduk, a veći dio sezone Zoran Mamić bio na klupi Dinama. Međutim, Mamić nije poveo momčad u sezonu zbog uhićenja te je prvi trener bio Damir Krznar.

Kasnije je bilo kao na kolodvoru

Bila je to posljednja sezona kada su oba kluba izdržala bez promjene na klupi. Kasnije je bilo sezona da je neki trener ostao od prvog do posljednjeg kola, međutim istovremeno Hajduk i Dinamo nisu zadržali trenera sve do ove sezone. U pravilu je onaj koji je zaostajao u utrci za titulu morao napustiti klupu, a u nekim sezonama bilo je kao na kolodvoru.

Sjetimo se samo prošlosezonske Dinamove. U nju je kao trener ušao Sergej Jakirović pa je došao Nenad Bjelica, zatim Fabio Cannavaro, a momčad je kroz ciljnu ravninu proveo Sandro Perković.

Ne samo s natjecateljske strane, takvo što je neodgovorno, već i s financijske jer za gotovo svaki odlazak potrebno je isplatiti otpremninu pa tako u konačnici plaćaš niz trenera koji u biti - ne rade.

Ove sezone na Maksimiru i Poljudu bili su pametniji i nisu si dopustili lutanja, a je li ovo "jednokratni" slučaj pa ćemo se vratiti na staro ili će Kovačević i Garcia biti u pravom smislu dugoročna rješenja, vrijeme će pokazati. Najbolji sudac u konačnici će biti rezultati.