Bez riječi

Što reći o sjednici nakon koje je nemoguće sa sigurnošću utvrditi da je novi predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza legitimno izabran?

Što reći o sjednici čija je uvertira zamalo prerasla u fizički sukob, a potom u uvodnom govoru aktualni predsjednik istakne da će "ukoliko se budu poštovala demokratska načela, Vlatko Marković ostati predsjednik"? Čemu onda uopće proces glasanja ako je bilo koja druga opcija nedemokratska i nelegalna?

Što reći o sjednici na kojoj glavni tajnik Zorislav Srebrić delegatu koji poželi dati svoj prijedlog o određenoj temi prije glasanja poruči da ga može dati - poslije glasanja? Što reći o tome da glavni tajnik delegatu izriče opomene, premda za to uopće nije ovlašten?

Što reći o sjednici na kojoj je upitno tko smije sjediti među delegatima pa se razgovor razvije do pitanja legitimnosti pojedinih sjednica županijskih saveza? Kako i zašto to nije ranije raščišćeno?

Što reći o sjednici na kojoj odluka verifikacijske komisije nadjača odluku županijskog saveza, čak i bez provjere radi li se o zakonitoj proceduri? O tome da pri ključnom glasanju - o spornom delegatu - uopće ne bude utvrđeno tko smije glasati i tko zapravo jest glasao?

Što reći o sjednici na kojoj Zdravko Mamić mora uskočiti kao glas zdravog razuma i objašnjavati da je demokratska procedura dati prijedloge na glasanje, a ne upuštati se u beskrajne debate i samovoljno odlučivati o njima? O tome da Zdravko Mamić mora izlaziti pred prisutne i upozoravati ih da se sjednica - uključujući i njegov vlastiti istup - odvija mimo većine propisa te mora kritizirati radnu komisiju na čelu s predsjednikom Vlatkom Markovićem da ne obavlja svoj posao kako treba i da ne zna voditi sjednicu? O tome da isti taj Zdravko Mamić usred sjednice zove policiju, naziva pojedince razbojnicima i budaletinama te bez zadrške psuje?

Što reći o sjednici na kojoj Vlatko Marković na tuđi prijedlog ne odgovara konstruktivnim rješenjem nego frazom: "Slažem se s mišljenjem... ali sa svojim mišljenjem"?

Što reći o sjednici na kojoj se delegati međusobno "uvažavaju" podcjenjivačkim i uvredljivim rječnikom, na kojoj se vrijeme troši na citiranja Petra Petrovića Njegoša te na iznošenja vlastitih razmišljanja umjesto objektivnih i preciznih izvješća, i na kojoj dovoljno često iz pojedinih klupa stižu razne nepotrebne primjedbe i opaske?

Što reći o sjednici na kojoj nakon dva sata Ivan Brleković mora istupiti i zapitati se tko uopće upravlja zbivanjima te pozna li se uopće pravna struktura cijele Skupštine? O tome da se sjednica nastavlja zacrtanim tokom premda se ne ponude definitivni odgovori na pravna pitanja?

Što reći o sjednici na kojoj predsjedavajući Vlatko Marković nakon vrlo nejasnog glasanja - kada je bilo upitno imaju li "sporni" delegati pravo glasa - cijelu priču zaključi riječima: "Možete reći što hoćete, ali glasanje je gotovo"?

Što reći o sjednici na kojoj nije bilo mjesta da se spomene kako je suprotno pravilima usred sezone promijenjen sustav natjecanja u prvoj ligi? U kojoj se predstavljanje važnog sportskog događaja poput Europskog prvenstva u futsalu, kojemu će Hrvatska biti domaćin, navodi zanemarivo malim količinama i u potpunoj sjeni svih ostalih zbivanja?

Uistinu se nema reći mnogo, ali sramote, farse i tragikomedije već su "ispucani" pojmovi pa bi bilo zgodno smisliti novi.