Dinamo odradio, Hajduk zaradio

Malo kada je najveći hrvatski derbi Dinamu bio u drugom planu, no činjenica je da su Modri s obzirom na okolnosti glavama već bili u okršaju s Realom. Remi je za Dinamo korektan rezultat, a iako su i trener i Zoran Mamić, pa i igrači, emitirali opravdano nezadovoljstvo igrom, realno je da su to zaboravili čim su krenuli spavati i sjetili se da ih za tri dana čekaju Cristiano Ronaldo i ekipa...

Dinamo je morao iskoristiti 70 minuta igrača više protiv momčadi koja bi i bez isključenja Brkljače trebala biti kvalitativno inferiornija, no nedostajalo je u Dinamovim redovima strpljenja i ideje u posljednjih 30-ak metara gdje je Balakovljev Hajduk odlično stajao, iako je najveća istina da je nedostajalo pravog raspoloženja napadača i dvojice ključnih kreativaca, Sammira i Milana Badelja. No, neraspoloženje zbog ne posebno kvalitetne igre brzo će splasnusti, posebno s obzirom da bi konačnih 1:1 u Maksimiru potpisali prije utakmice jer im ipak garantira ugodan nastavak Prvenstva.

Pohvalno je da nakon utakmice nitko nije spomenuo suđenje. Brkljača je, istina, dobio crveni karton zbog vlastite gluposti, no on ga je mogao dobiti već koju minutu ranije, kao što se možda mogao svirati i jedanaesterac na Sammiru. Tri prekida zbog ubacivanja baklji na teren i gađanje Kelave bakljom i te Dinamovih izvođača kornera raznim predmetima također su nešto na što se u Dinamu nisu osvrtali, a o čemu bi HNS itekako trebao voditi računa jer se ponavlja i apsolutno je u neskladu s pravilima i propisima. Ako Hajduk ne želi riješiti problem s ubacivanjem baklji na teren, onda će to morati riješiti HNS – vrijedi to za svaki teren u Hrvatskoj, ali na Poljudu se najčešće događa, a svaki derbi završava sa po pet-šest minuta sudačke nadoknade. Treba li uopće govoriti kako bi UEFA to riješila?

Teško je izvlačiti velike zaključke o Dinamu protiv Reala na temelju susreta s Hajdukom jer će uloge biti obrnute, i to na n-tu potenciju. Dinamo je u drugom dijelu pritisnuo Hajduk onako kako će Real pritisnuti Dinamo, i Modri su više mogli naučiti iz igre Hajduka nego svoje vlastite. A to je da se dobrim postavljanjem, punom koncentracijom, disciplinom, trkom i srcem može odolijevati napadima dominantnog protivnika – Dinamo je to bio protiv Hajduka zbog igrača više, Real će protiv Dinama to biti jer je puno kvalitetniji.

Ovo posljednje je vrlo važno u medijskoj pripremi utakmice. Jasno da Krunoslav Jurčić treba pripremati momčad na način da Dinamo iznenadi i otkine bod Realu – događala su se i veća iznenađenja – ali nitko na tribinama ne smije smesti s uma da u goste dolazi najveći svjetski klub i jedna od najboljih svjetskih momčadi, i to ne u prijateljskoj utakmici, već u prvoj utakmici Lige prvaka. Stoga se protiv Reala treba guštati jer je to nagrada za sve europske posrtaje i uspjehe, a na igračima je da jednostavno – daju sve od sebe, ostave srce na terenu za Dinamo i pokažu što mogu i znaju protiv Reala iz Madrida. Reala iz Madrida. Još uvijek zvuči nestvarno.... Zarađen bod

Kad 70 od 90 minuta igrate s igračem manje, a ne izgubite, u pravilu morate biti zadovoljno. "Jeftin" karton Marija Brkljače u 10. minuti pokazao je koliko su nogometno planiranje i strategija "krhki" i koliko toga u sportu zapravo ovisi samo o jednom trenutku inspiracije ili gluposti. Možete se tjednima pripremati za nešto i složiti sve do savršenstva, a onda vam zadnji vezni u prvih 20 minuta zaradi dva žuta kartona na sredini igrališta...

Hajduk nije pobijedio Dinamo u Splitu i bez obzira kakvo stanje na ljestvici ili kakva kvalitativna razlika među momčadima bila, ta činjenica Hajdukovog navijača nikad neće zadovoljiti. No, ovog puta doista postoje "olakotne okolnosti". Mario Brkljača imao je sve predispozicije za postati tragičar derbija, a da je Dinamo pobijedio to bi ga i čekalo. Makar je i ovako teško bilo kakvom borbenošću ili motivom opravdati činjenicu da je zaradio dva žuta kartona (oba opravdano) u prvih 20 minuta, za igrača njegove pozicije (zadnji vezni, dakle igrač koji je svih 90 minuta "nadomak kartona" i zbog toga mora biti dodatno oprezan) i njegovih godina (26). Bila je to čista - nepromišljenost.

Ovako je već u 20. minuti palo u vodu svo planiranje, pripremanje i treniranje na koje je trener Balakov potrošio minula dva tjedna. Hajduk s 10 igrača više nije mogao računati na terensku ravnopravnost, jer negdje je taj jedan igrač morao "zafaliti". Bio je to, logično, napad. Hajduk je u tih 70 minuta s igračem manje izgledao prilično solidno, na kraju je čak mogao i pobijediti, a Dinamovi su pokušaji uglavnom bili iz velike udaljenosti. Nitko se, osim mladog Kovačića odmah po ulasku, nije približio "na centimetar" od Hajdukove mreže.

Balakov u konačnici može biti zadovoljan jer je njegova momčad zaradila bod i izgledala čvrsto i prilično disciplinirano. No, izbornička ponuda iz bugarskog saveza koja je došla pred njega donijela je iznenadnu neizvjesnost u Hajdukove redove i bojazan da će i drugog dobrog inozemnog trenera (Reja i Lazio), "bili" izgubiti zbog "ponude koja se ne odbija". Balakov se u ova tri mjeseca upoznao i s Hajdukom i sa Splitom i s hrvatskim nogometom i s Dinamom i sa Zdravkom Mamićem i sa sudačkim "kriterijem". Upoznao se i s beskrajnom odanošću i ljubavlju Hajdukovih navijača, a jučer i s onom drugom stranom te "ljubavi". Navijačkim prekidima koji u pravilu u svim važnim utakmicama ruše ritam Hajdukove momčadi i tjeraju je u dugačke periode sučevih nadoknada u kojima nerijetko primaju pogotke. Kao što su ga primili i jučer.

Utakmica protiv Dinama Balakovu je mogla pomoći da odluči. Zovu domovine je teško odoljeti i očekviati od bugarskog stratega da odbije izborničku poziciju u svojoj zemlji, koja je objektivno ultimativni cilj svakog nogometnog trenera, vrlo je teško. Pitanje nije je li Balakov zainteresiran za bugarsku reprezentaciju. Pitanje je da li ga je tromjesečni boravak u Hajduku i hrvatskom nogometu uopće natjerao da barem razmisli o ostanku.