Gdje su Međimurci?

Drago Vabec, Srećko Bogdan, Dražen Ladić, Robert Jarni, to su imena koja čak i onima koji ne prate nogomet znače nešto, a ti veliki nogometaši imaju jednu stvar zajedničku: "lahku međimursku zemljicu". No, danas Međimuraca u dresu Međimurja nema, ili se pojavljuju u epizodnim ulogama, kad zagusti, pa su i oni dovoljno dobri. Tako je od 26 igrača na platnome spisku Međimurja ravnih tri Međimurca, Pintarić, koji je odigrao tek jedan cijeli susret ove polusezone (a u tri utakmice 209 minuta), Levačić, koji uopće nije igrao, te Bratković, kojeg također nije bilo. To što nema Međimuraca iznenadilo je čak i predsjednika, Zagrepčana Darka Turopoljca, kad je stigao u klub.

Misterij je to kojeg je iznimno teško razmrsiti. Jer, Međimuraca na nogometnoj sceni ima, samo što su u drugim klubovima. Od Kresingera, preko Glavine, pa Šafarića, Golika, Pokrivača, Lesjaka do A. Vuka. Svi redom igraju za neke druge klubove, i nisu baš napeti vratiti se u rodni kraj.

Zbog čega je to tako upitali smo sportskog direktora Miljenka Dovečera, koji je rekao: "Većina njih je otišla iz našeg kluba kad su bili još jako mladi, jer mi nismo znali zadržati igrače. Nismo radili dobre selekcije, nismo im imali što ponuditi, jer za nogomet, na kraju krajeva treba – ravna podloga."

Dakle, na stranu slabo plaćeni treneri, pa često u prošlosti i neadekvatan broj osoblja, ali ravna podloga? "Tereni koje mi imamo za treniranje nisu ravne. Karikiram, ali ni jedan naš teren za trening ne udovoljava najosnovnijim uvjetima, pa kad klinci vide umjetnu travu i besprijekorne terene u drugim sredinama, jasno da odu. K tome, mlade se može vezati samo ugovorima, za što treba novca, kojeg nije uvijek bilo", kaže Dovečer.

No, još je jedna velika istina posrijedi – nema u Čakovcu strpljenja da se mladež, kao u obližnjim gradovima, kali u prvoj ligi. Svi su treneri u Međimurju vrlo ovisni o rezultatu, neki čak i o običnoj simpatičnosti raznim članovima Uprave, pa se u stvari nitko ni ne usudi u igru stavljati mlade igrače koji osciliraju. Zahvaljujući pak "dobrim odnosima" između dva kluba na stadionu Mladosti, mnogi su mladi nogometaši u prošlosti radije otišli bilo kamo nego se uplitali između dvije vatre. Tim više što ozbiljnijeg kluba, s redovitim treninzima, u hrvatskim rangovima natjecanja u Međimurju nema.

Svoja je vrata otvorila nedavno Škola nogometa Međimurje-Čakovec, i uredila sjajne nove prostorije. Postoji velika nada da će se gore napisano kroz vrijeme promijeniti, no bez ozbiljnog ulaganja, i to ne u sjedalice na stadionu i rasvjetu, već u pristojne travnjake za trening, neće biti. "Ima novih Bogdana i Vabeca, to odgovorno tvrdim. U ovoj sad mladoj generaciji imamo Bobičanca, Kukovca, Antonovića, Balenta, da spomenem samo neke, dok primjerice u Varteksu dva najbolja juniora, Glavina i F. Škvorc, dolaze iz našeg kraja. Samo treba konačno početi raditi i prestati se baviti mrtvim slovima na papiru", kaže Dovečer.

No, ako ih nema na travnjaku, barem ih sad ima na klupi, jer je Međimurje uspješno promijenilo još jednog trenera, i dovelo legendu Srećka Bogdana. Uvjerenja smo da je on svojim imenom dao dozu vjerodostojnosti čakovečkom prvoligašu, premda do sad nije posebno briljirao što se bodova tiče. 15. po redu trener u šest-godišnjoj povijest NK Međimurja u sedam je kola upisao samo četiri boda. Porazi na gostovanju od Varteksa, Cibalije, Šibenika i Karlovca, te doma od Dinama, uz jedan remi kod kuće (Hajduk) i pobjeda nad Zagrebom. Mario Ćutuk, njegov prethodnik, je upisao 13 bodova u 10 kola, dakle, nešto je uspješniji, no sve to skupa ne izgleda ni malo dobro, jer ni jedan jedini bod nije osvojen na strani.

Još jedan misterij kojeg je pomogao razriješiti Dovečer, no bez pravog uspjeha: "To da na gostovanjima ne osvojimo ni jedan jedini bod nisam još doživio. Nemam drugi odgovor osim psihologije. Na domaćem travnjaku svi uvijek pokazuju više hrabrosti, a gosti više straha ili grča. Naš je grč najbolniji u obrani, koja je katastrofalna, samo korak do najslabije u ligi i koja je primila najviše golova. Nedostaje nam tu igračke inteligencije, koja nogometašu signalizira da cijela ekipa prelazi u obranu čim izgubi loptu", rekao je Dovečer, uz napomenu da će pitanje slabe obrane sigurno riješiti preko zimske stanke.

Nada se klub prodati jednog od igrala za kojima vlada interes i za taj novac kupiti "pravog" defanzivnog veznog igrača i stopera. Proslavili se nikako nisu ni vratari, koji su primili 38 golova, mada njima nije lako kad je obrana propusna kao sito. No, jedan od trojice (Banović, Vuljanko, Jurin) sigurno će otići iz kluba, a bit će priključen mladi Božak, juniorski vratar, koji je do sad trenirao s ekipom.

Posljednja stvar koja je privukla pažnju javnosti bila je i ona spomenuta promjena trenera. U prosjeku se u NK Međimurju promijene po tri trenera u sezoni, pa zbilja ni jedan od njih ne može biti siguran da će na istoj poziciji biti i na kraju sezone, pa čak ni idućeg mjeseca. Nije u Čakovcu kao u Zagrebu, gdje su spremni čekati da treneru samom bude neugodno zbog poraza, da prizna da više ne može, pa da odstupi.

Zadnja u nizu u Čakovec je stigao Čeči Bogdan, koji je osim velikog imena donio i ono standardno što se očekuje od prvoligaškog trenera: znanje, te dodatni bonus posebne medijske pozornosti. Ukoliko su pametni, Međimurci će ime i pažnju iskoristiti za privlačenje sponzora, a na kraju se mogu podičiti zbiljskom legendom na svojoj klupi. Nadajmo se da će za Bogdana biti ipak malo više strpljenja, premda mu ostatak sezone nikako neće biti lak. No, on ima svoje zamisli kako da od onog čime raspolaže složi ekipu koja će izbjeći borbu za ostanak, pa bi bilo lijepo vidjeti da i u tome uspije.

Nakon svega napisanog, uistinu ne zvuči kao jesen iz snova. Slabi rezultati, katastrofe na gostujućim terenima, razjedinjenost Uprave… No, ipak ima jedna dobra i pozitivna stvar, baš za zaključak osvrta: publika. Međimurci, koji su se naučili izbjegavati čakovečki stadion, s novom su sezonom u 1. HNL počeli dolaziti na utakmice, i začuđujuće, nastavili dolaziti iz kola u kolo. Pa su počeli i navijati, nešto što se na Mladosti za vrijeme utakmica Međimurja nije moglo baš čuti. Upravo je to onaj najvažniji razlog zbog čega bi svi u NK Međimurju trebali poteći iz sve snage. Da zadrže publiku, koja je konačno ponovno počela voljeti nogomet.