Ja znam da sutra odlaziš

Dobro, naslov je možda kriv. Već je otišao. Igor Tudor je postao trenerom Hajduka, iskazao je emociju po dolasku, kazao da je Hajduk ono što najviše voli, obećao krvavi rad i napredak. Imao nešto turbulencija, zakleose u kontinuitet i vjeru u predani rad i viziju.

A onda kad je sve to trebalo pretočiti u djelo je spakirao kofere i otišao. Po drugi put. I to opet u najdelikatnijem trenutku, tik na početku sezone ili polusezone, kako god hoćete. U veljači 2015. je napravio istu stvar, otišao je vikend prije početka prvenstva i ostavio momčad Hariju Vukasu.

Ovaj put je odradio barem prvo kolo i Istru, nije izgledalo dobro, ali je rekao da Hajduk ide rasti i raspravljao o pojačanjima. I onda je "diga tunju". Kad je prvi put odlazio, bio je to zbog tadašnjeg stopera Krke Nikole Žižića i odštete od 15 tisuća eura.

Imao je tad jako dobro objašnjenje, a to je da nema potporu struktura kluba da radi što misli da je najbolje. E pa ovaj put je imao sve. Došao je sa svojim ljudima, Mario Stanić i Ivan Kepčija su više puta kazali kako je Tudor zvao njih i kako dolaze kao ekipa (iako bi mu trebali biti nadređeni), dok je Tudor govorio kako "neće sam otići, već samo ako mu daju otkaz."

Gore navedeni dvojac se uhvatio kontinuiteta, Nadzorni odbor također. Iako su navijači glasno negodovali protiv načina na koji Tudor vodi ekipu, forsiranja sustava s tri natrag, rušenja vrijednosti najvećih eksponata i, najvažnije, pretvaranja drugog mjesta na polusezoni u peto, svi su lupili šakom o stol i rekli da je kontinuitet nužan.

I taman se činilo kao da se i on prilagođava. Na konferencijama prije sezone je bio mirniji i staloženiji, nije se svađao i činio tvrdoglav, čak je i najavio nastavak u sustavu koji je očito ekipi dobro odgovarao, čekala su se pojačanja, i opet je otišao.

No, kako to obično oko Hajduka biva, puk se podijelio i po običaju su obje strane u pravu, ili u krivu. Što se Tudora i njegove karijere tiče, pojavila se prilika života koju nitko pri zdravoj pameti ne bi odbio.

Povratak u velikana gdje si ime, pa makar i na poziciju pomoćnog trenera je san snova, pogotovo ako te zove osobno veličina kao Andrea Pirlo kojoj treba podrška, iskustvo, pa čak i svojevrsni mentor na novoj poziciji. Što god itko mislio o zadnjem Tudorovom mandatu u Hajduku ili o epizodi u Galatasarayu, Tudor je u Italiji provjereno trenersko ime.

Posao odrađen s Udineseom je pečat kvalitete u taktički najzahtjevnijoj i najpotkovanijoj ligi svijeta, a Tudor se tu dokazao kao glavni trener i nosi ogroman kapital na poziciju u sjeni. Tu se može u tišini i bez reflektora i pritiska javnost baviti onim što najbolje zna, nogometom i taktikom u obrambenim postavkama.

Jer Tudorov problem u Hajduku nije bio taktičke prirode. Što god koji navijač Hajduka mislio i na sljedeću se misao uvrijedio, Igor Tudor je o nogometu više zaboravio nego što o nogometu zna cijela istočna poljudska tribina. Tudorov problem je što se uklopio u "ludilo" kluba i atmosfere oko njega i što je tvrdoglavo lupao glavom o zid s idejama za koje nije imao kadar ni vremena za implementaciju, pogotovo u delikatnoj situaciji kad je Hajduk s već posloženom ekipom hvatao rezultat.

Zato je ova sezona trebala biti "ta", kad su se svi već pomirili da Tudor ostaje, da mu trebaju još dva igrača da uredi sve po svom guštu i napokon krene u misiju podizanja kluba. Jer u takvu je ulogu i stigao, pompozno najavljivan kao čovjek s europskim renomeom koji dolazi kao spasitelj, ili kako je sam više puta ponavljao: "Došao pomoći Hajduku i zbog Hajduka."

Baš zbog ovog i navijači Hajduka imaju isto toliko prava biti bijesni na Tudora zbog novog odlaska na isti način, koliko i Tudor ima prava za reći da je njegova odluka najlogičnija i najopravdanija moguća. Došao si pomoći i spasiti, prodavao si priče o emociji, mentalitetu i ljubavi prema klubu, a drugi put zaredom si izabrao sebe ispred kluba.

I zato Tudor gubi svako pravo da u nekom trećem dolasku u Hajduk priča o dječačkom snu i preuzimanju onog što voli. Neki ga više neće htjeti vidjeti na 200 metara od Poljuda, neki mu spominju rodoslovno stablo, a neki bi ga i primili natrag, ako dođe hladne glave i kao pravi profesionalac trener, a ne spasitelj i "vojnik kluba".

A što se Hajduka tiče, kao i obično nakon Vele Gospe, ostaje spaljena zemlja. Klub je obezglavljen jer predsjednika nema i otvoren je natječaj, nema ni trenera koji je praktički uspostavio liniju upravljanja. Stanić i Kepčija su ostali sami. Doduše, Kepčija u definiranoj poziciji, a Stanić kao savjetnik predsjednika kojeg nema i kao čovjek koji je stigao u paketu s trenerom kojeg nema.

Što dalje ide za Hajduk, to nitko živ na svijetu ne zna. Osijek će odraditi Hari Vukas za kojeg se ne moramo pretvarati da je dugoročno rješenje kakvo Hajduk želi i treba, ali se prvenstvo zahuktava, stiže i Europa, a treba i kompletirati kadar, dovesti ta dva pojačanja u veznom redu i napadu i odraditi mirno ljeto i prijelazni rok.

Da se ne dogodi neka nova situacija Samuela Eduoka koji je doveden kao "zvir" po želji jednog trenera, debitirao kod drugog i sezonu završio kod trećeg, a sad je u izlogu. Hajduku uistinu treba kontinuitet kojim se svi tako lako prosipaju, ali kontinuitet rada i sustava.

A Tudoru sve najbolje misli uz jednu malu želju: da barem na trenutak i jednu utakmicu ostvari svoj san i postane Juventusov Hansi Flick ili Roberto di Matteo, pa i pod cijenu Pirlovog posla, rado bi ga mijenjali. Jer odlazak u Juventus nije mala stvar i ne dolazi tek tako, na "lijepe oči". A što god mislili o "Tuši", ipak je on uvijek jednim dijelom uno di noi. 

FOTO: Milan Šabić/PIXSELL