Kazna je morala stići

Istra je već treći protivnik u nizu koji je nadigrao Hajduk usred Poljuda. Varaždin i Slaven Belupo nisu svoju bolju igru materijalizirali bodovima, no Puležani su na njihovom poučku temeljili svoj optimizam uoči dolaska u Poljud, bez obzira što su u prvenstvu jedna od najlošijih momčadi, a u svom prvom ovosezonskom izletu u Split "fasovali" šest komada.

Upravo u toj razlici između 24. srpnja, kad je Hajduk Istru pregazio sa 6:1 i 27. listopada kad je Istra na istom mjestu, praktično s istim snagama, pobijedila Hajduk s 1:0, a mogla je mirno i s 3:0, najbolje se odražava razlika između onog lepršavog, ljetnog Hajduka i trenutnog tmurnog jesenskog. Hajdukovu krivulju forme u ova tri mjeseca može se opisati čistom matematikom. Hajduk je u tri mjeseca oslabio za šest pogodaka.

Stanko Poklepović na izlaznim je vratima, od ranog jutra Joško Svaguša i njegovi suradnici vijećaju, a mediji čekaju "bijeli dim" koji će vjerojatno već danas dati ime novog "smetlara" čija bi "nova metla" trebala bolje i temeljitije "pomesti". Iluzorno je očekivati da će Svaguša propustiti napraviti ono što su radili svi njegovi prethodnici, jer smjena trenera uvijek je najlakši i najbrži način da gnjev navijača i opravdanje za loše predstave prebacite na nekoga "tko više nije tu".

Koliko je zapravo Poklepović kriv za rupu u koju je njegova momčad upala u zadnjih mjesec dana? Otprilike jednako onoliko koliko je zaslužan i za veličanstveno ljeto i vraćanje prefiksa "europski" ispred Hajdukovog imena. Naravno da kao trener snosi temeljnu odgovornost za ono što njegova momčad pokazuje i naravno da će se i sad još jedna trenerska smjena objasniti onom vječnom "lakše je smijeniti jednog čovjeka, nego cijelu momčad".

Poklepovićev grijeh zapravo izvire iz njegovog najvećeg aduta. Europe i rezultata. Dok se gazilo bukureštanski Dinamo i Unireu javnost je bila zadovoljna zbog činjenice da je Hajduk napokon u sezonu krenuo bez dramatičnih promjena u igračkom kadru, što je rezultiralo boljom uigranošću i kvalitetnijim izdanjima momčadi već na samom otvaranju sezone, koje je "bilima" već godinama najteže i najbolnije razdoblje sezone.

Poklepović je ovog puta odabrao 11, 12, 13 igrača kojima je vjerovao, silovito ih gurajući preko svake prepreke stvarajući od njih uigran i automatiziran stroj kojemu ne trebaju "rezervni dijelovi". Rezultata je bilo, u domaćim natjecanjima se nije gubilo, u Europi se pobjeđivalo u Rumunje i Anderlecht, neloše izgledalo u Ateni - no svakome tko je malo detaljnije pratio Hajduk bilo je jasno da taj sustav nema šanse izdržati na duge staze. Pitanje je samo bilo kad će "puknuti", a Hajdukovi navijači tek su se nadali da će to biti što kasnije i da će kazna biti što bezbolnija.

No, dogodilo se vrlo brzo, puno brže nego što se očekivalo, pa su "bili" s tri poraza u tri različita natjecanja u razmaku od tjedan dana kompromitirali puno onoga što su dobrim izvedbama i rezultatima gradili tijekom srpnja, kolovoza i rujna.

"Špacina" je odgovornost što nije predvidio ovakvu situaciju i malo više "šarao" sa sastavom kad se to moglo. No, je li se to uopće i moglo? Hajduk ne raspolaže širokim dijapazonom kvalitetnih rješenja i neki dijelovi momčadi mu nisu nudili puno opcija. Odgovornost igrača je u tome što neki od njih djeluju nezainteresirano i još gore - nezabrinuto zbog svega što se s njima dogodilo u posljednjih mjesec dana.

U trenucima dok čekamo da Stanko Poklepović plati za loša izdanja Hajduka u posljednjih mjesec dana, pošteno je prema njegovoj zapovjednoj odgovornosti izlistati da je Anas Sharbini najveće ovosezonsko razočaranje, da je Marin Tomasov igrač s vjerojatno najviše poklonjenih prigoda i povjerenja u odnosu na ono što (ne) daje i da efektni pogoci bukureštanskom Dinamu i Unirei ne mogu zamaskirati činjenicu da osim toga gotovo da ništa više ove sezone nije dao.

Da je Senijad Ibričić očigledno pao u formi, da li zbog premorenosti, "pročitanosti", neraspoloženosti suigrača ili nekog četvrtog razloga - manje je važno. Da su Hajdukovi reprezentativci Strinić i Subašić totalno pali i moraju se itekao zabrinuti za svoj status kod Slavena Bilića. Da Jurica Buljat i Maloča ne izgledaju kao neprijelazni zid kakav su fomirali u završnici prošle sezone, da je najstariji među njima Hrvoje Vejić još nesigurniji od obojice, a da Brkljača i Oremuš već neko vrijeme "nit' smrde, nit' mirišu". Borbenost Marina Ljubičića i pogoci Ante Vukušića nisu dovoljni ni za puno lakše protivnike i natjecanja od onih kojima brode Hajdukovci ove sezone.

Hajduk je prošlog ljeta krenuo u novu i drugačiju priču koja bi dugoročno mogla dati rezultate kakvi se od Hajduka očekuju. No, Hajduk ima jedan veliki problem. Nije blagoslovljen darom vremena. Rezultat treba - odmah. A izrazi "odmah" i "dugoročno" ne ljube se baš u istoj rečenici.