Koga mi to lažemo?

Hoće li Međimurje i Varteks na kraju dobiti licencu, hoće li se igrati Liga 16, 14 ili 12? Hoće li Croatia na kraju ostati u 1. HNL? Kako je moguće da nekima licencu priječi 10 kuna, drugima ni desetine milijuna neplaćenog poreza nisu prepreka? Hoće li Hrvatski dragovoljac na kraju biti peti, pa dva tjedna prije početka nove sezone prepustiti mjesto nekom drugom?

To su pitanja kojima se Hrvatska danas bavi, kao i svake godine u ovo vrijeme, a ona uopće nisu važna. Jedino pitanje koje bi trebalo postaviti jest: Kako je uopće moguće da razgovaramo o svemu tome? Jer, nemojmo se lagati, svima su dostupne i jasne propozicije natjecanja za ovu i iduću natjecateljsku sezonu. Zadnja tri kluba ispadaju, prva tri drugoligaša ulaze, ako licenca nema dovoljno, u 1. HNL ostaju 14. i 15. klub, a ako ni to nije dovoljno, idemo na Ligu 12. O licencama odlučuje Komisija, o žalbi Žalbeno tijelo, te je priča nakon toga gotova, a odluka konačna. Pa zbog čega onda svi zajedno i dalje raspravljamo o tome tko će igrati u najvišem razredu iduće sezone?

Zbog toga što bismo, da pogledamo u ogledalo i iskreno odgovorimo na postavljeno pitanje, morali reći da Hrvatska nema ni četiri kluba koja prema važećim propisima, donesenima od strane samog HNS-a, mogu dobiti licencu za Prvu HNL. Morali bismo priznati da su pravilnici i propisi, tako lijepo sročeni, zapravo vrijedni samo za potpalu vatre, jer ih svi ionako neštedimice gaze. Zbog toga smo prisiljeni na samozavaravanje, laganje i muljaže, kršenje propisa, gaženje po "manje važnima", pretvaranje da sve čime se prijetilo klubovima pred sezonu 2009/2010. sada više nije važno.

No, zbog čega smo uopće prisiljeni raditi takve stvari? Jer, blago rečeno, hrvatski nogomet nema jasan cilj i viziju razvoja, dapače, sustav je od vrha do dna truo. Kad se po stoti put postavi pitanje je li bolje imati 16 bolesnih prvoligaša ili osam zdravih, budimo iskreni i recimo da je bolja ova prva solucija, jer u protivnom nema lova u mutnom i neće se moći ispunjavati megalomanski, ponekad kratkoročni, ciljevi pojedinaca.

Kad bismo zbilja krenuli na otklanjanje uzroka, a ne posljedica, prvo što bismo vidjeli jest da Prva HNL nikako ne može biti profesionalna. Nema naime u cijeloj državi dovoljno novca da se zadovolje apetiti nogometaša i njihovih menadžera, i posrednika, i klubova, jer se svi pretvaramo da je normalno da netko dobiva plaću od 30 tisuća kuna (ili bolje rečeno, dobiva svaku drugu, treću), za "natjeravanje lopte", a s druge strane, proračune gradova i općina pune ljudi s minimalcem.

Drugo, vidjeli bismo da nema nikakvog smisla imati stadione za 10 tisuća gledatelja, kad ih dolazi, u najboljem slučaju, četiri, a njima rasvjeta od 10 milijuna kuna ne treba. Pogledali bismo popise namještenika i zgrozili se koliko na njima ima ljudi s kriminalnom prošlosti. Vidjeli bismo isto tako, da se u većini klubova s mladima radi loše, ne zbog nedostatka znanja trenera, već zbog interesnih skupina. Spazili bismo da se dresovi peru bez deterdženta, jer se jedva ima za toplu vodu. Pročitali bismo zapisnike pred utakmice i zapitali se zašto je od 18 imena hrvatskih svega dva. I još tisuću drugih manjih ili većih sramota.

No, da s druge strane, Hrvati imaju želju zbilja okrenuti stvari na bolje, prihvatili bismo logične i zdrave smjernice i držali ih se baš kao pijani plota. Rekli bismo da želimo hrvatske nogometaše na hrvatskim igralištima, da želimo pojedinačnu odgovornost, a ne kolektivnu neodgovornost. Blagajnu bismo povjerili ekonomistima, promidžbu stručnjacima, vođenje ekipe trenerima. One s novcem toplo bismo pozdravljali i pozivali u VIP ložu, ali im ne bismo davali trenerov broj mobitela.

Dakle, imamo dva izbora. Proglasiti jednu grupicu ljudi direktorima nogometnog svemira i prihvatiti njenu apsolutističku vlast nad sudbinama svih klubova i igrača, pa se prestati zamarati glupostima poput prava i pravde, ili pak krenuti otpočetka, ovaj put s planom i ciljem, kojeg ćemo se i držati. Trećeg nema.