Kramarić kao simbol "rata" kojeg gubi - Dinamo

Roman Kienast je u utorak navečer uništio snove Dinama i njegovih navijača, barem što se tiče snova o Ligi prvaka. Nekoliko dana ranije Zdravko Mamić uništio je još jedan mali djelić Dinama i onih njegovih navijača koji snivaju "purgerski" Dinamo. Bez Andreja Kramarića ti snovi su još malo udaljeniji, bez Kramarića, bez kojeg je neigranje u Ligi prvaka još malo "bolnije".

Da su kojim slučajem Zagrepčani u utorak u Beču naplatili konačno dobru, pravu europsku izvedbu i izborili treću godinu uzastopce najelitnije europsko klupsko natjecanje, priča oko "plave devetke", sad već bivše, pala bi vjerojatno u sasvim drugi plan. I ovdje treba reći da su momci u modrim dresovima konačno zaigrali bez ograničenja nekih Jurčićevih zamisli, u neopterećenoj igri na sve ili ništa pokazali su kvalitetu, ali, još bitnije, da imaju "krvi", da su momčad. Austrijanci su manje vrijedan skup igrača, ali su u 180 minuta ipak bili još veća momčad i neki nogometni bog ih je za to nagradio. Dobro, i Pivarić, izvedbom u svojoj polovici daleko od reprezentativne razine kojom se diči.

Međutim, pričali smo o padanju odlaska Kramarića u drugi plan, mada će biti mrlja, mada će izazivati tugu sigurno još neko vrijeme kod svih modrih "kibica", valjda i kod samih Mamića. Nije ovdje toliko riječ o talentu samog nogometaša, iako su u Maksimir za velike novce i dolazili i prodavali se oni s mnogo manjim znanjem, nije riječ niti o nezamjenjivosti Kramarića u momčadi. Dapače, mjesto nije niti imao. Riječ je, više-manje, o svojevrsnoj simbolici, događaju koji ponajviše posljednjih godina podsjeća na famozni prelazak Nike Kranjčara u Hajduk sad već daleke 2005. godine. Da bi potpuno podsjetio, nedostaje financijska moć splitskog velikana i holivudski rasplet po kojem bi on završio na Poljudu, a ne u Rijeci, kako se može očekivati, a osim što bi došao kao melem na ranu i "vatrogasno sredstvo" za Tudorove žalopojke, postao bi sasvim sigurno simbol borbe juga protiv sjevera, nogometne borbe, naravno. Neki bi rekli i simbol borbe protiv Mamića.

Andrej Kramarić već je desetak godina predodređen da bude legenda Dinama, svojim talentom zasigurno, mada ovdje možete prigovoriti da je riječ o subjektivnom stavu, ali i mnogo čime popratnim. Klasična "plava devetka", sličan status kao onomad Kranjčarov, između ostalog školovanje u MIOC-u i simbol purgerštine, tihi nogometaš koji "galami" na terenu, a ako ponekad i doslovno zagalami onda je to samo i isključivo zbog nogometa. Pogled izvana sugerirao je kako drugačiji put od onog da postane novi Cico teško ostvariv, ali izgleda da jest.

Već godinama Andrej je na vratima Dinama, ulaznim, izlaznim, više ili manje sporednim, ali uglavnom ne glavnim. Dok se nekim igračima s mnogo manje igračkih mogućnosti, ali možda s mnogo boljim menadžerima, reći bi mogao poneki zlobnik, otvarao mnogo veći prostor, Andreja se kumilo i molilo da zabija negdje drugdje. Pa je, nerado, ali shvaćajući nužnost toga, nakon više stotina pogodaka u mlađim kategorijama Dinama otišao malo zabijati u "filijalu". 15 golova, deset asistencija, još pet izborenih kaznenih udaraca i mnogo dobrih, velikih poteza vratili su ga u matično jato, a kad se očekivala konačna afirmacija dogodio se - konačni razlaz.

"Jedna kriva rič" izgovorena na koprivničkom parkingu, možda krivo tempirana i pred krivim ljudima servirana, na način na koji se to ne radi u uređenim klubovima, ali dječački i nevino iskrena, pomalo purgerski drska, i potpuno razumljiva, zaključila je jednu priču. Jer su maksimirski čelnici očito tako željeli, teško je vjerovati da ga nisu mogli pomilovati, opomenuti nekom kaznom, kao što već oni znaju, teško je vjerovati ga se nisu htjeli riješiti.

Teško je, doduše, vjerovati i da su ga se htjeli riješiti, teško je to nekom zagrebačkom "kibicu" koji sniva purgerski Dinamo. Zlobnici bi u šali spomenuli da je ovo neki švercerski Dinamo, da možda ugovor Andreja ne nudi priliku za zaradu menadžerima pa ga se ne isplati toliko gurati, ali realno, to valjda nikad nećemo znati. Na momku čiju karijeru vodi otac i koji mu je očito više breme nego podrška je jedini mogući put, nogometni i ispravan, jedini preostao. Odlazak pod skute Rijeke ili skute nekog drugog kluba prilika je za konačnu potvrdu vrijednosti igrača ili njezin izostanak, a valjda i konačna potvrda politike Dinama, ako je uopće potvrda bila potrebna.

Simbol "rata" današnjeg Dinama, točnije Mamića, ako baš hoćete, i purgerštine, očito neprofitabilne. Purgerštine koja se u igri "dotepenaca" pojavi svako toliko, kao jučer recimo, koja sačinjava klub kojeg bi poneki zlobnik nazvao "Tržnice Maksimir", a za kojeg, znam nekolicinu takvih pojedinaca, veliki Dinamovci ne znaju s kolikim žarom navijati. Koji je, ni kriv ni dužan, talac jednog čovjeka, a kojeg je, tako se čini s distance, talac cijeli hrvatski nogomet.

Klub koji će ostankom na kolosijeku Europske lige, koji je kad se oduzme profitabilnost Lige prvaka, nogometno realno i bolje rješenje, doživjeti poneku promjenu, možda ne tektonsku kao što mediji željni velikih najava poručuju, ali ovakav igrači pogon možda nije potreban u ovom trenutku. Ipak, klub je to koji će teško tako skoro vratiti identitet. Onaj kojim se, i ne može im se puno prigovoriti, diče oni Hajdukovci s juga. Istovremeno dok naslovi izbjegavaju Poljud.

Naslovi ili identitet, dakle. U ovoj državi očito se trenutno ne može imati oboje.