Lokomotiva vuče na dva kolosijeka

Zbog svog statusa Dinamove filijale, Lokomotiva je prije početka nove sezone bila najosporavaniji član prvoligaškog društva. Ostavi li se to pitanje sa strane, Lokosi su u zadnjih par mjeseci pojedinačnom kvalitetom i prikazanom igrom dokazali da zaslužuju mjesto u prvom nogometnom razredu unutar državnih granica.

Cilj prvi: razvoj

Uz tek trojicu iskusnijih u udarnoj jedanaestorici, koji su svojim trudom i vještinama postali pravi vođe ove momčadi, neki su mladići - premda se podrazumijeva da ih prije uspješne karijere čeka još golem posao - uspjeli odigrati itekako zapažene uloge. Među spomenutim trojcem Tomislav Puljić dirigira obranom, Nino Bule daje nužnu mirnoću u prednjoj liniji, a Željko Sopić iz sredine koordinira cijelu ekipu. S 35 godina na leđima ne prestaje trčati od prve do zadnje minute i odličan je uzor svojim suigračima.

Za beka Josipa Pivarića znalo se i prije ove sezone, no ozljeda ga je spriječila da preraste u jednu od prvih zvijezda. Srećom, pred njim je cijelo proljeće. Manje je poznat bio Mario Musa, koji je svojim igrama također istaknuo kandidaturu za bočni dio Dinamove obrane, premda će mu svaka utakmica dodatnog kaljenja u Lokomotivi biti od velike koristi. Matej Bagarić je povremeno neprelazan, a ne smije se zaboraviti ni sasvim solidnog Ivana Hercega.

Ipak, pažnju javnosti najviše su privlačili ofenzivno orijentirani nogometaši. Šime Vrsaljko još nije ni punoljetan, a već je dokazao da je itekako svestran igrač koji može igrati na više pozicija, uglavnom na desnoj strani. Hitri Tomislav Havojić često je predstavljao pravu napast za suparničke braniče, čak i kada bi ulazio s klupe. No, natrag u Dinamo prvi bi mogao biti proslijeđen razigrani Domagoj Antolić, 19-godišnjak koji pokazuje odlike kvalitetnog materijala za aktualnog prvaka Hrvatske.

Spretni Tomislav Martinac također je standardni prvotimac, a zaigrani Ivan Peko igrač je odličnih poteza koji uistinu znaju oduševiti malobrojne prisutne na Lokomotivinim utakmicama. Matej Jelić željet će se nastaviti dokazivati, dok upitnici ostaju nad zvučnijim imenima Mate Maleša, Emiljana Vile i Dalibora Pandže, pred kojima je teška bitka s oštrom, raspoloženom konkurencijom za mjesto u sastavu.

Cilj drugi: rezultat

Imperativ rezultata nije stanovao u svlačionici Lokomotive, no bilo je jasno da će uspjesi podizati moral ove neiskusne momčadi te joj tako omogućiti da zasja punim sjajem, umjesto da tone u grčevitoj borbi pri dnu. Start je bio iznimno težak - sezona je otvorena s tri uvodna poraza na četiri gostovanja, pri čemu je obrana puštala na sve strane, a napadači Rijeke, Istre i Varteksa to su nemilosrdno iskorištavali. No, vjerojatno najveća ovosezonska pobjeda Lokomotive je pokazivanje čvrstog karaktera mladića u ekipi trenera Roya Ferenčine. Početne ih slabosti nisu izbacile iz takta.

Protiv tada neprepoznatljivog Zagreba stigla je i prva pobjeda (4:2), a zatim je počeo igrački i rezultatski uspon. Obrana se konsolidirala i ne računajući put u Osijek - gdje je Ferenčina poveo desetkovani sastav, a Lokomotiva pala bez smislene akcije - svaki se protivnik plavo-bijelih morao pošteno oznojiti da bi mladom reprezentativcu Ivanu Kelavi uopće postigao pogodak, a kamoli se radovao po završetku dvoboja.

Na mahove iznenađujuće zrela igra Lokomotive očitavala se u rutinskom čuvanju vodstva protiv vrlo dobre Cibalije, u ne posebno lijepoj, ali učinkovitoj predstavi protiv isto takvog Karlovca, besprijekornom "gaženju" uspavanih suparnika poput Međimurja i Rijeke, pa čak i čupanju tijesnih pobjeda kada je utakmica naposljetku mogla otići na bilo koju stranu (Croatia Sesvete, Istra).

Danak neiskustvu - nakon prvih 270 minuta - plaćen je zapravo samo primljenim pogotkom u posljednjim minutama utakmice protiv Intera i jedino se to može smatrati pravim kiksom. Lokomotiva je protiv tri apsolutna favorita poražena samo s po jednom loptom u mreži. U Splitu i Koprivnici borbenost je nadoknadila neke druge nedostatke, a protiv Dinama je izostala i mrvica sreće jer su Lokosi u završnici bili vrlo blizu izjednačujućem golu.

Stoga se može reći da je jesenska polusezona (osmo mjesto s 25 bodova) bila itekako uspješna, a Ferenčinin je pothvat tim veći što se pretendenti na plavi dres pritom profiliraju u ugledna imena prvog razreda hrvatskog nogometa, ne zanemarujući momčadsku igru uz vidljiv trenerov rukopis. Bilo bi nepravedno ne spomenuti da Lokomotiva zna igrati vrlo lijepo, čak i atraktivno, te da je ponekad velika šteta što Dinamovu mladost ne dolazi pratiti veći broj gledatelja. Ali to je već početak neke druge priče.