Pršti hajdučka mladost

Naravno da je dva dana nakon remija Dinama u Varaždinu prva vijest odlazak trenera Velimira Zajeca, no pokušali smo, kao što je to ovdje običaj, analizirati igru Dinama i donijeti neke zaključke...

Dinamo nije uspio odnijeti sva tri boda iz Varaždina iako su to, prema igri na početku utakmice, lako trebali osigurati već nakon pola sata. Ante Rukavina je pokazao kvalitetu, zabio prvu priliku u ranoj fazi utakmice i tako otvorio put ka pobjedi, no Sivonjić, Slepička i Sammir ponovno nisu mogli zabiti, sada već često, za Dinamo nedostižni drugi pogodak i tako riješiti utakmicu.

Zašto Modri ne mogu zabiti? Reći će mnogi kako nemaju sreće, golmani baš protiv njih dobro brane i slično, no realno - gol se treba znati zabiti. Kada gledamo kako Raul jednostavno prebaci golmana, Messi pukne pored njega ili Trezeguet glavom baš uvijek pogodi kut - mislimo si "a zašto naši igrači ne mogu tako?" Vrlo jednostavno - jer ne znaju. Naravno da uvijek treba malo sreće i ponekad zaista Božica Fortuna odluči hoće li lopta od stative u mrežu ili van, no činjenica jest da ako od 25 (polu)šansi, a toliko ih je Dinamo imao protiv Rijeke, Šerifa i Varteksa, zabijete tri gola - onda nema govora o sreći.

Paradoksalno, ali Dinamo stvara čak i više prilike nego prošle sezone, no tada su Morales i Mandžukić trpali golove i to one najbitnije - prvog i drugog; lako je zabiti za 5:0. Dinamo ove sezone, barem ne zasada, nema igrača koji će zabiti bitan pogodak, skinuti pritisak s leđa suigrača i donijeti pobjedu. Posebno loša vijest za navijače Dinama jest što takav igrač ove sezone itekako trebao jer obrana plavih djeluje - grozno.

Kako komentirati igru Tomislava Barbarića? Dečko je zaista potpuno van forme, no zašto onda igra? Crveni karton i(li) gol po utakmici - njegov je saldo; realno, katastrofalno. Nevjerojatno je da u takvoj situaciji, sada već bivši, trener Zajec na klupi "odmara" Bišćana dok Šimić "nije spreman"; koliko god da (ni)je spreman - mora igrati prije Barbarića. Naravno da bi svi u Maksimiru voljeli kada bi mladi branič Dinama igrao bolje od Šimića i Bišćana, no on je toliko daleko od toga da je sve jasnije kako nedostatak forme zaista nije jedini problem.

Da kojim slučajem Dinamo nema Cufrea, čovjeka koji bi po svim nogometnim i ljudskim zakonima trebao nositi kapetansku traku Dinama, tko zna gdje bi danas bili Modri. Argentinac je već svojim dolaskom u Dinamo pokazao o kakvom se čovjeku radi kada je ispunio usmeni dogovor i potpisao za hrvatskog prvaka, svoje ljudske osobine je potvrdio kada je prepolovio ugovor, a svakoga dana na treningu i utakmicama pokazuje kako je pravi lider, vođa i trebao bi biti "gazda" ovog Dinama.

Prvenstvo je tek počelo, no četiri boda iz tri utakmice u Maksimiru nisu očekivali kako će biti konto Lokomotive, a kamoli Dinama, no "na muci se poznaju junaci". Sezona je na početku, ulaskom u Europsku ligu se sve može popraviti, a toliko je još prvenstvenih kola do kraja da zaista nema smisla dizati paniku. S druge strane, neke se stvari ipak ne mogu gurati "pod tepih"... Pršti hajdučka mladost

Dosta je vremena prošlo otkako je Hajduk u ovom dijelu sezone bio zadovoljan i sretan. U tri prvenstvena kola osvojeno je sedam bodova, Europa još uvijek živi na poljudskom stadionu, a ne može se reći ni da navijači splitske momčadi ne uživaju barem malo i u problemima koji muče njihove glavne izazivače - zagrebački Dinamo i rumunjsku Unireu. Dva velika cilja, naslov prvaka i što dulji europski život, ovog kolovoza ne izgledaju toliko nestvarno...

Prije tri mjeseca Šibenik je u Split stigao u borbu za svoj prvi trofej. Kup je ipak ostao u Splitu, no Šibenčani su svojim prvim finalom okrunili dvije dobre sezone koje su ostavili iza sebe. Tri mjeseca kasnije Šibenik je u Split stigao puno tiše i skromnije, a tako je iz njega i otišao. Bez velikog umaranja i zahtjevnih poteza "bili" su ubilježili pobjedu u uvijek teškoj utakmici koja slijedi nakon europskog pražnjenja.

Nema se puno toga za reći nakon solidnog, nimalo veličanstvenog izgleda splitske momčadi protiv dalmatinskih susjeda, jer smo zajedno s 8.000 nazočnih stekli dojam da su Hajdukovci slavili dodirujući gas taman toliko koliko je trebalo. Na suprotnoj strani nisu imali protivnika koji je tražio više, iako su vižljasti Jakoliš i sebični Alispahić složili ponešto problema pred Hajdukovim vratima.

Tamo je stajao Božidar Radošević i sasvim solidno zamijenio reprezentativca Subašića. Poklepović je ispravno (pr)ocijenio da bi Radoševiću trebalo uliti nešto sigurnosti i samopouzdanja uoči prvog susreta dogravanja za ulazak u Europsku ligu protiv rumunjske Uniree, kad će opet Radošević među vratnice zbog Subašićevih kartona.

Ono što impresionira puno više od igre Hajdukovih igrača je podatak o njihovim godinama. U utakmicu protiv Šibenika Hajdukov je trener poslao momčad koja je u prosjeku tek nešto starija od 22 godine. Uz trenutno dobro stanje i na ljestvici i u Europi, to je činjenica koja Hajdukove navijače tjera na poseban optimizam, ali i ponos. Dugo su Hajdukovi navijači željeli i sanjali mladu momčad sastavljenu od domaćih klinaca zaljubljenih u bilu boju, uz dodatak pravih majstora dovedenih da oplemene ono što uzgoji Hajdukova škola. Senijad Ibričić i Anas Sharbini su upravo to.

Iako ovakav Hajduk zaslužuje pljesak i podršku, a i jedno i drugo i dobiva, ipak se treba zapitati je li igrači kadar ipak malo preneiskusan, pa čak i tanak. Posebno sad kad su ozljede udaljile M.Ljubičića i M.Buljata s terena na nekoliko mjeseci, a Andrić još uvijek nije onaj pravi. Je li dobar potez bio poslati i Tičinovića na posudbu u Karlovac i tko će zamijeniti Ibru ili Anasa kad dođu kartoni ili ozljede?

Protiv Šibenika splitski klub nije imao dovoljno igrača za popuniti kvotu od 18 za zapisnik, a sezona je duga i zahtjevna. Dosanjaju li "bili" Europsku ligu, Svaguša će morati dovesti barem trojicu igrača u svim linijama. No, to će već biti slatke brige...