Tanka je granica

Treći domaći neuspjeh zaredom (Varaždin, PAOK) potvrdio je teoriju kako je Vahid Halilhodžić još uvijek daleko od implementacije ideje da Maksimir postane "neosvojiva bašta" za protivnike. Iz kola u kolo, Dinamo se muči razbiti bunker bilo kojeg gosta i iako još uvijek ima finu prednost pred Hajdukom, Modre mora brinuti što protivnici više ne skidaju gaće na naplatnim kućicama...

Tanka je granica između "rutinske pobjede", "važna tri boda kakva velike momčadi osvajaju i kada ne igraju dobro" i neuspjeha poput ovog sa Slaven Belupom. Ta je granica toliko tanka da nekad iznosi nekoliko centimetara, koliko je recimo nedostajalo Moralesovim loptama da uđu u gol umjesto da poljube njegov okvir. I nedvojbeno jest da bismo danas pisali o još jednom pokazatelju kako Dinamo ne može izgubiti prvenstvo da su Modri iskoristili neku od 4-5 prigoda koje su uspjeli složiti po lošem terenu protiv zatvorenog Belupa.

No, takva se opravdanja i objašnjenja mogu koristiti kada Dinamo dobije utakmicu s 1:0, kao što je to kod kuće činio protiv Zagreba, Zadra ili Šibenika, u podjednako neuvjerljivim predstavama. No, ako plavi ne pobjeđuju, onda ono što je loše dolazi pod povećalo.

Dok se pobjeđuje, onda se Dinamova gol-razlika od 10:1 iz sedam domaćih utakmica pod Vahom može gledati kroz prizmu "momci stvarno igraju odličnu obranu", no nakon Belupa će se pogledati i druga strana te medalje - Dinamo zabija neobično malo pogodaka kod kuće. A taj podatak samo potvrđuje ono što se lako može vidjeti na terenu, a to je da Dinamo prema naprijed ne igra lako, da nema željenu kombinatoriku niti realizaciju, da nema prodornost po krilima, da nema moćnog napadača, da nema pravog zadnjeg pasa niti takve individualne kvalitete koja bi otvorila zatvorenog suparnika. Bez Sammira ti su problemi dodatno potencirani, pa su prva dva proljetna nastupa zorno posvjedočila o njegovoj važnosti u ovom Dinamu.

Dakako, u svakom od navedenih segmenata igre Dinamo je bolji od većine HNL klubova, a kako uz to ima i daleko najkvalitetniju obranu i najveću širinu klupe, s pet bodova prednosti ulazi u završnicu kao veliki favorit. No, Dinamo će ipak morati češće ostajati na pozitivnoj strani ove tanke granice ako ne želi splitskom rivalu dati šansu za povratak, a da bi tako bilo, morat će zaboraviti isprike, koliko god opravdane bile, poput one o lošem terenu, zaigrati koncentiranije u završnici, kreativnije u sredini i jednostavno - bolje kao momčad. (Pre)Važni Andrić i prst na čelo Anasa i Tomasova

Još se jednom pokazalo da u sportu postoji samo jedan bog. Rezultat. Hajduk je u Zadru odigrao lošijih 90 minuta u odnosu na vikend prije protiv Intera, ali je ovog puta pobijedio. I odmah su se u Poljudu "primirili duhovi", bodovi su donijeli mir uoči gradskog derbija sa zahuktalim Splitom...

U Zadru je za još 47 minuta produžena Hajdukova jalovost, koja je počela nulom u Dugopolju, nastavila nulom protiv Slavije i produžila nulom protiv Intera. Srđan Andrić tada je pogotkom iz slobodnog udarca još jednom pokazao koliko je važan splitskoj momčadi, kao vođa, autoritet, pa i strijelac u ovako teškim situacijama.

Goran Vučević istaknuo je nakon utakmice kako je svjestan značaja kojeg kapetan ima na ostatak momčadi i ispravno prosudio kako ni najtalentiranija mladost ne može biti uspješna bez iskusnih i autoritativnih vođa kakav je 31-godišnji Piđo. Protiv Intera je Hajdukovih početnih 11 bilo u prosjeku staro 23,6 godina, u Zadru je prva momčad bila više od dvije godine starija (25,7). Iako su protiv Zaprešićana "bili" izgledali raspoloženije, stvorili više prigoda, pogodili tri vratnice - Zadar su dobili upravo onim oružjem koje je istaknuo Vučević. Iskustvom. Nisu Splićani stvorili neke velike prigode pred zadarskim vratarem, ali nisu ni Zadrani pred splitskim. Činilo se da bez većih teškoća "bili" čuvaju prednost stečenu Andrićevim slobodnim udarcem.

Andrić je još jednom dokazao svoj kapetanski autoritet i natjerao navijače da još jednom zažale zbog silnih ozljeda koje ga prate. Nemjeriljva je razlika između Hajduka s Andrićem i bez njega, a baš je ta "vaga" u sredini terena, koju su prošle sezone jako dobro držali Andrić i Skoko, jedan od ključnih problema u praktično svim izgubljenim utakmicama ove sezone. Marin Ljubičić prva je opcija za tu ulogu u paru s Andrićem do kraja sezone, iako bi vjerojatno i drugi kandidati (Brkljača, K. Ljubičić, Andrijašević) pružali puno kvalitetnije partije kad bi igrali u paru s Andrićem, nego međusobno.

Minuli je vikend još jednom pokazao da Anas Sharbini i Marin Tomasov moraju vrlo ozbiljno staviti prst na svoje čelo i promisliti kakva im je budućnost u bilom dresu. Tičinović i Oremuš iskazuju neusporedivo više srčanosti i strasti na terenu i moglo bi se obojici prvospomenutih dogoditi da izgube trenerovo strpljenje i završe na klupi. Vučevićeva situacija je delikatna utoliko što je u obojicu uložen velik novac kojeg klub želi barem djelomično vratiti njihovom prodajom, a vratiti ga neće ako ne budu igrali. A ne igraju već odavno, bez obzira što jesu na terenu.