Perspektiva profesora: Je li Eurovizija sport? Više nego što mislite

Kad to čujete, prva reakcija je smijeh. Druga je zgražanje. Treća – ako ste poput mene, profesionalni filozof sporta – jest da zastanete i zapitate se: a zapravo, zašto ne?

Ne brinite. Neću vas uvjeravati da trebamo gledati Euroviziju između tenisa, košarke i nogometa. Ali hoću vas uvjeriti u nešto mnogo neugodnije: naš pojam sporta je toliko rastresit da u njega, ako smo dosljedni, stane i Eurovizija – ili ne stane ni pola onoga što danas bez pogovora zovemo sportom.

I zato ću vas provesti kroz malu intelektualnu vježbu. Bez ljutnje. Ali bez popuštanja.

Kako sam ja, zaljubljenik u šah, shvatio da sam cijeli život bio u krivu

Odrastao sam s uvjerenjem da je šah sport. Fascinirale su me priče o sestrama Polgar i Bobbyju Fischeru. Grozničavo sam pratio Garija Kasparova, čitao njegove intervjue o pripremama u Hrvatskoj za mečeve za naslov svjetskog prvaka. U Sportskim novostima tražio bih stranicu sa šahovskim vijestima – tamo negdje na predzadnjoj stranici.

Kad sam s braćom sjedao za šahovsku ploču, osjećao sam isto ono nadmetanje koje smo osjećali na teniskom i nogometnom terenu ili košarkaškom igralištu. Šah je za mene bio sport. Neupitno.

Sve dok nisam počeo čitati literaturu filozofije sporta. I suočio se s činjenicama. A činjenice su, kako to već biva, neukrotive i nemilosrdne. Šah nije i nikako ne može biti sport. Ni po jednoj ozbiljnoj znanstvenoj definiciji. Mislim, može se šahiste oblačiti u trenirke s logom reprezentacije, mogu pričati o šahovskim olimpijadama, mogu se pozivati na stoljetnu tradiciju – to ne mijenja ništa.

Ako govorimo znanstveno, ozbiljno i precizno – šah nije sport. Točka.

Naravno, može ga zvati tko god hoće kako god hoće. Ako ljude veseli i ako im je lijepo busati se u prsa i nazivati se sportašima – meni je to simpatično. Koga briga? Ali ako govorimo znanstveno, onda se moramo držati znanstvenih uzusa. A oni su jasni.

Što zapravo čini sport sportom?

U filozofiji sporta, koja se kao disciplina razvila 1970-ih u Sjedinjenim Državama, prvo je pitanje bilo – kako precizno i nedvosmisleno definirati sport? Pokazalo se da savršena definicija ne postoji, ali da svakako postoje barem četiri esencijalne odrednice oko kojih se slažu gotovo svi:

1. Sport je natjecanje ili kompeticija.
2. Sport mora imati pravila – jasna, strogo definirana i obvezatna.
3. Ljudska tjelesnost i tjelesne vještine moraju biti centralne i dominantne.
4. Institucionaliziranost odnosno mora postojati krovna organizacija koja vodi natjecanje i proglašava pobjednike natjecanja.

Ovo nije izmišljotina. To je konsenzus desetljeća rada najuglednijih svjetskih filozofa sporta – od Bernarda Suitsa i njegova remek-djela Skakavac – Igre, život i utopija (Grasshopper – Games, Life and Utopia), do Jima Parryja i njegova slavnog rada 'E-sport nije sport'.

Primijenimo li ova četiri kriterija na šah – on apsolutno pada na trećem. Za igranje šaha esencijalna je mentalna aktivnost, ne iskazivanje tjelesnih vještina. Argument da se šahisti moraju fizički pripremati da bi izdržali naporne mečeve je nedovoljan – jer ako bi to bio presudan kriterij, onda bismo sportom morali proglasiti i profesionalno igranje pokera i bridža, ili natjecanje u mentalnoj aritmetici i debati.

No ovakva određenja imaju i svoju veliku manjkavost – nedovoljno su precizna i specifična, pa onda pod sportom može proći stvarno svašta.

Na uvodnom predavanju iz kolegija Filozofije sporta, studentima kineziologije svake godine kažem: "Prvo i najvažnije pitanje ove discipline jest – kako definirati sport? Kako ga jasno odrediti?" I oni me svaki puta gledaju kao da sam rekao nešto samorazumljivo. Ali ne u smislu da je važno – nego u smislu da je već riješeno. "Kaj nam treba definicija?", pitali su me ove godine. "Pa imamo već definiciju. Nije to nikakvo pitanje ni problem."

"Okej", kažem ja. "Ajde mi vi recite definiciju sporta." I oni kažu, onako samouvjereno, onako kako su bili podučavani: "Sport je organizirana i institucionalizirana tjelesna aktivnost usmjerena prema postizanju sportskih rezultata kroz natjecanje i razvoj motoričkih sposobnosti."

"Super", kažem ja. "Shvaćate li koliko je loša ova definicija?" Oni me u čudu gledaju. Pa uopće nije loša. Baš je dobra. Radi. Kako to mislite, prof?

"Ako je tako dobra", kažem, "kako to da natjecanje u sviranju klavira spada u tu definiciju? I Masterchef? I Supertalent? A znamo da nitko u Glazbenim školama i akademijama ne smatra sviranje klavira sportom. A ovi iz reality showa – molim vas."

Nakon suočavanja s ovim dokazima, nastala je tišina. I onda je jedan student, onako pozadi s desne strane predavaone, ispod glasa rekao ono što su svi mislili: "Uh, jebote!"

Pa da. Stvar uopće nije jasna.

I možda su nam upravo zato potrebni filozofi sporta. Ne da kompliciraju tamo gdje nema problema – nego da pokažu da je problem cijelo vrijeme bio tu, samo smo ga zanemarivali. I da nam pomognu u iznalaženja izlaza i rješenja.

I dok igrači kompjutorskih igrica glasno zahtijevaju da e-sport napokon dobije status sporta, a drugi s oduševljenjem promoviraju robotske sportove – robote koji međusobno igraju nogomet, bacaju kuglu ili trče stotku – pitamo se, zapravo, o čemu pričamo? Što je točno sport? Jer to pitanje nije apstraktno. Ono odmah povlači niz drugih, vrlo konkretnih i gorućih: Tko prema zakonima treba dobiti financiranje? Tko ima pravo na proračunski novac, sportske dvorane, porezne olakšice? Tko treba dobiti status sportaša – s pripadajućim pravima na zdravstveno, mirovinsko i stipendije? Što ćemo učiti djecu u školama? I što društvo uopće smatra sportom – a što samo zabavom ili rekreacijom? Naposljetku, koji sportovi trebaju postati olimpijski i prema kojim kriterijima?

To nisu pitanja za suhoparne akademske rasprave. To su ozbiljna politička, pravna i odgojna pitanja. I na njih ne možemo odgovoriti osjećajima ili tradicijom. Trebamo dosljedne kriterije. Trebamo znati što je sport – prije nego što nekome damo lovu, status i prava.

A gdje je onda Eurovizija?

Ako milijuni ljudi svake godine gledaju međunarodno natjecanje s pravilima, bodovanjem, reprezentacijama, nacionalnim ponosom, profesionalnim treninzima, psihološkim pritiskom i spektaklom – zar to ne priziva automatski Svjetsko prvenstvo u nogometu ili Olimpijske igre?

No, promotrimo Pjesmu Eurovizije kroz ista četiri kriterija.

Natjecanje? Dakako. Četrdesetak zemalja, polufinala, finale, pobjednik, titula, porazi, trijumfi. Ako išta, Eurovizija je čisti oblik kompeticije. Svaka država šalje svog predstavnika, boduje se, prolazi se dalje ili ispada.

Pravila? Eurovizija ima jedno od najdetaljnijih pravila u svijetu zabave. Točno je propisano koliko pjesma smije trajati (tri minute), koliko izvođača smije biti na pozornici (maksimalno šest), kakav mora biti omjer vokala i instrumentacije, kako se boduje, što se smije, a što ne smije na pozornici. Pravilnik EBU-a (Europske radiodifuzijske unije) deblji je od mnogih sportskih pravilnika.

Institucionaliziranost? Euroviziju vodi EBU – organizacija s jasnim članstvom, hijerarhijom, referentnim skupinama, godišnjim sastancima, financijskim izvještajima. To nije amaterska zabava. To je institucija.

Tjelesnost i tjelesne vještine? Tu dolazimo do osjetljive točke. Jer, pjevanje bi doista moglo proći pod tjelesnu aktivnost kakvu nalazimo u sportu. Dijafragma, pluća, glasnice, kontrola disanja, držanje tijela – sve su to tjelesne vještine koje se godinama uvježbavaju. Osim toga, izvođači na pozornici često rade kardiovaskularni napor ravan onome u nekim sportovima – istraživanja pokazuju da operni pjevači dosežu i do 95% maksimalnog broja otkucaja srca. S druge strane, plesne koreografije koje prate nastupe na Euroviziji zahtijevaju mjesece fizičkog treninga, koordinacije, izdržljivosti, a otkucaji srca tijekom nastupa znaju prelaziti 150 u minuti. Kontrola pokreta i disanja, golem tjelesni napor dok istovremeno pjevate i plešete – to su istinske tjelesne vještine.

Naravno, nisu iste kao sprint na 100 metara, plivanje leđnim stilom ili biciklistička utrka. Ali zato nije ni daleko od onoga što nazivamo estetskim sportovima poput umjetničkog klizanja, ritmičke gimnastike ili sinkroniziranog plivanja – ti sportovi su upravo spoj tjelesne vještine i umjetničkog izraza. Ako su oni sport, logično je pitanje zar ne bi Eurovizija mogla proći pod estetski sport?

Jer na Euroviziji se ne ocjenjuje (samo) pjesma, nego i scenski nastup, tehnička izvedba, koreografija, kontrola tijela, vizualni identitet i izazvani emocionalni efekt. Zapravo, kriteriji po kojima se dodjeljuju bodovi na Euroviziji vrlo su slični onima u estetskim sportovima. Ako probate zamijeniti riječ "pjesma" s "program" – lako je uočiti da su razlike među njima mnogo manje nego što bi mogli pomisliti.

Ali čekajte – što kaže naš zakon? (Evo gdje postaje stvarno neugodno) Hrvatski Zakon o sportu u članku 3. kaže: "Sport su sve tjelesne aktivnosti i igre koje se organizirano ili neorganizirano provode radi unapređenja zdravlja, tjelesne sposobnosti, postizanja sportskih rezultata, psihofizičkog razvoja, razvoja socijalnih odnosa ili ostvarivanja rezultata na natjecanjima svih razina."

Unapređenja zdravlja? Pa visoko profesionalni sport nikako ne unapređuje zdravlje. Biciklisti i maratonci nakon utrka padaju u nesvijest od dehidracije, nogometaši igraju s injekcijama protiv bolova dok jedva mogu normalno hodati, a granica boli se uopće ne respektira. To nije unapređenje zdravlja – to je sustavno razaranje zdravlja u ime rezultata.

Prema toj definiciji, neki od najinspirativnijih momenata hrvatske sportske povijesti – Janičine i Ivičine pobjede u skijanju, žrtve Slavena Bilića i Šime Vrsaljka na SP-ima, Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona ne bi se klasificirali kao sport jer su se dogodili na granici ljudskih mogućnosti, a ne u zoni unapređenja zdravlja.

I još bolje: prema istoj definiciji, joga je u Hrvatskoj zakonski zavedena kao sport! Joga – aktivnost koja nema natjecateljski moment, nema pobjednika, nema organizirano natjecanje – proglašena je sportom. Objašnjenje? Joga se koristi u svrhu oporavka sportaša. Dakle, nešto što pomaže sportu proglašava se sportom. To je kao da čekić proglasite kućom jer pomaže u gradnji kuća. Moj kolega koji je ozbiljan praktičar joge i ja nedavno smo pisali o tome. Joga je, kaže on, baš suprotna sportu – ne radi se o natjecanju, nego o unutarnjoj ravnoteži. I opet – naš zakon to proglašava sportom.

S druge strane, ako je šah – čista mentalna aktivnost – u Hrvatskoj zakonski priznat kao sport (a jest, nažalost), onda je Eurovizija prema istom tom zakonu definitivno sport – u svakom slučaju mnogo više nego šah. U šahu ishod određuje um. U Euroviziji ishod određuje kombinacija – umjetnička izvedba (pjesma), tjelesna izvedba (pjevanje, ples) i prezentacija. To nije dominantno tjelesno, ali je djelomično tjelesno. Znam da ovo može sablazniti ljubitelje šaha. Ali činjenice su tvrd orah.

Vidite koliko je ovo sklisko? A trenutno u zakonskom stolcu sjedi i joga – koja nema nikakve veze s natjecanjem. I šah – koji nema nikakve veze s tijelom. Zakon koji jogu proglašava sportom, a profesionalne sportove možda i ne bi – taj zakon ne valja. Treba ga mijenjati. Kad su ga pisali, sigurno nisu kontaktirali one koji su za to najpozvaniji – filozofe sporta. Dobro, tada još nije bilo filozofa sporta u Hrvatskoj, ali to baš i nije isprika. Ako smo naslijedili nešto pogrešno, to nije razlog da tako i ostane.

Pa što je konačni odgovor?

U konačnici, ne želim dokaz(iv)ati da je Eurovizija sport. Nije. Eurovizija je šareno, kičasto, nepredvidivo, provokativno i često apsurdno natjecanje. Ali, ako se zainatimo, možemo prilično uspješno braniti tezu da je sport. S druge strane, iako mi se sviđa i volim šah – ne želim ga zvati sportom, jer time radim nasilje i nad šahom i nad sportom. Šah je divna intelektualna igra koja naprosto nije sport.

Ako želimo imati jasne kriterije što jest, a što nije sport – a kao znanstvenik i stručnjak pozvan u rasprave o ovim pitanjima, smatram da bismo ih trebali imati – onda moramo biti spremni na neugodne zaključke.

Jedan od njih je: Eurovizija je, prema standardnim kriterijima sporta, više sport nego šah.

Drugi je: Hrvatski zakon o sportu treba hitno mijenjati, jer trenutno dopušta da se joga i šah nazivaju sportom, dok istovremeno profesionalni nogomet – koji to očito jest – možda ne bi prošao test "unapređenja zdravlja".

I treći, najvažniji: Možda ne trebamo širiti pojam sporta na sve strane. Možda je u redu da neke stvari – drage nam, vrijedne, uzbudljive – jednostavno nisu sport. Kad i ako previše toga proglasimo sportom, sport gubi svoj smisao. Sport je poseban upravo zato što nije sve. Zato što ima jasne granice – ili bi ih trebao imati.

I upravo zato ova tema toliko provocira. Jer nas prisiljava da se zapitamo: Znamo li uopće što sport jest? Ili smo samo navikli određene stvari zvati sportom zato što smo tako odrasli?