Buđenje "razjarenog bika"

"The raging bull" (razjareni bik) jedan je od brojnih nadimaka Rafaela Nadala. Bik kao da je u prvih deset dana Roland Garrosa spavao, no zato se protiv Robina Söderlinga na vrijeme probudio i odigrao daleko najkonzistentniji meč. Da se razumijemo, nije to bio onaj "vintage" Nadal, ali danas je bio i više nego dovoljno dobar. Očekivao se mnogo veći otpor švedskog tenisača, no već od samog početka on nikako nije uspijevao ući u ritam preciznih udaraca s osnovne linije. Dvaput je na startu izgubio servis i kao da se do kraja meča više nije uspio oporaviti. Imao je neke poluprilike, no u pravim trenucima Nadal je znao zadržati mirnoću.

Španjolac nije kroz cijeli meč baš uvijek igrao duge lopte, no za razliku od 2009., ovaj put nije bio kažnjen. Tada je Söderling bio zaista raspoložen i jednom kada je ušao u svoj ritam, Nadal se našao u golemim problemima. Danas to, međutim, nije bio slučaj. Petom tenisaču svijeta gotovo ništa nije polazilo za rukom, a tek je tu i tamo pokazao djelić repertoara s kojim je prije dvije godine nanio Nadalu prvi i zasad jedini poraz u Parizu. Kao da ga je slab uvod obeshrabrio pa je, svjesno ili nesvjesno, sve češće boravio metar-dva iza osnovne linije, što protiv Nadala nikako nije preporučljivo.

Pokušao je Söderling sve. Čak i u trećem setu pokušao je dati Nadalu do znanja da se ne misli predati. Poskakivao bi nakon osvojenog poena, stiskao bi šaku, hrabrio se, ali sve to na kraju ipak mu nije donijelo željeni preokret ili barem četvrti set. Nadal je bio jednostavno presolidan i siguran s osnovne linije i poklanjao mu je vrlo malo ili gotovo ništa. Imao je svega 13 neprisiljenih pogrešaka (od čega osam u prvom setu), Söderling čak 41. Šveđanin nije imao ni adekvatnu podršku prvog servisa (57% ubačaja), a dovoljno je reći kako je odservirao tek jedan as više od svog suparnika (5-4).

Očekivao sam da će Söderling biti puno teži i zahtjevniji ispit za svjetski broj jedan, no pokazalo se suprotno. Nadal je rutinski odradio posao i mislim da je napravio golemi korak prema finalu jer ne vidim na koji način ga Andy Murray može zaustaviti. Škot je po prvi put među četiri u Parizu, no moramo priznati da je imao puno sreće sa ždrijebom. Gledajući jedan dio njegova meča s Juanom Ignacijom Chelom zapitao sam se "Pa zar je moguće da će jedan od ova dva tenisača igrati u polufinalu?". Eto, toliko su ponekad i jedan i drugi igrali defenzivno...

Ipak, valja odati priznanje četvrtom tenisaču svijeta. Očito je kako igra pod bolovima zbog gležnja, ali je unatoč tome uspio upisati dvije pobjede i plasirati se u polufinale. Protiv Chele je ipak igrao nešto odvažnije nego u prijašnjim mečevima, ali pripazite na riječ "nešto". I dalje je to prilično daleko od stila igre nekog tenisača koji bi jednog dana mogao osvojiti Grand Slam. I dalje u većini slučajeva Murray započinje poene u defenzivnom gardu, a u ofenzivu prelazi uglavnom samo onda kada je u rezultatskom zaostatku. Pretpostavljam da je u ovom meču i sam shvatio da je Chela još defenzivniji od njega te da će se morati malo odvažiti ukoliko želi izbjeći duge i iscrpljujuće izmjene s iskusnim Argentincem, koji može žaliti za propuštenim prilikama u prvom setu.

Što se djevojaka tiče, Kineskinja Na Li sve češće ruši rekorde u svojoj zemlji. Nakon što je u siječnju u Melbourneu postala prva kineska predstavnica u Grand Slam finalu, na Roland Garrosu je postala prva predstavnica svoje zemlje u četvrtfinalu, a sada i u polufinalu poslije pobjede nad blagom favoritkinjom Viktorijom Azarenkom. Napisao sam jučer da je Azarenka uz Schiavone sada vrlo vjerojatno glavna favoritkinja za naslov, no vidjeli smo da kako takve prognoze brzo padnu u vodu. Tako se po prvi put poslije šest godina dogodilo da niti jedna od prve četiri nositeljice nije stigla do polufinala.

Marija Šarapova je, pak, poslije tri i pol godine ponovno u polufinalu Grand Slama. Posljednji put kada se našla u toj fazi otišla je do kraja (Australian Open 2008.), a sada joj na putu do finala stoji upravo Li. Teško je danas u ženskom tenisu bilo što predvidjeti, pa tako i ishode tog meča i onog između Marion Bartoli i Francesce Schiavone.

Svaka od četiri preostale tenisačice ima svoje adute, prednosti i nedostatke i, što je za neutralne promatrače još važnije, njihovi stilovi su prilično suprotni i garantiraju neizvjesnost. Ovaj put se ustručavam od bilo kakvih prognoza jer ženski tenis zaista je - nepredvidljiv. Pa, sad vi se odlučite da li je to pozitivno ili negativno...