Chivas i prostitutke

Gdje smo jučer završili, na Peleovoj anegdoti s gljivicama, po obećanju danas nastavljamo. Mnogo se toga zbilo od kada smo se posljednji put čuli. Rijeka je u šestome kolu Prve HNL pobijedila Slaven Belupo i zasjela na čelo prvenstvene ljestvice; Amerika je za večeru košarkaški smazala Hrvatsku, a Lokomotiva u samo 45 minuta protiv Intera, kako - ne pitajte - uspjela zaraditi čak tri izravna isključenja. No, kako je ovaj blog ipak predviđen za druge teme, lamentiranje o HNL-u i "loptanju pod obručima" ovoga ću puta prepustiti kolegama. Mene čeka nastavak priče o Peleu i Steveu Rossu, uključivanje u kolotečinu kontroverznog Giorgia Chinaglie te konačni odlazak jedne legende u povijest.

U sezoni Peleova dolaska Cosmosi nisu dohvatili doigravanje, ali cilj Brazilčeva pojavljivanja na terenu itekako je ispunjen - južnoamerički je maestro nezaustavljivo punio tribine diljem Amerike (jednom ga je prigodom 20 tisuća ljudi došlo vidjeti samo kako u odijelu izvodi početni udarac; tada je, naime, istegnuo stražnju ložu) te izazivao ogroman interes pripadnika medija, makar ga je veliki dio samo htio otjerati iz "obećane zemlje", ljut što im kvari "baseballsku" idilu.

Jedan takav gorljivi protivnik i rušitelj Pelea bio je i Dick Young, uobraženi mladi novinar NY Daily Newsa. No, i on se ubrzo morao "ohladiti". Misleći da će Brazilca dotući i konačno mu pokazati da američki navijači ne vole "njegovu igru", izazvao ga je pozvavši ga na baseball utakmicu NY Metsa na Shea stadionu. No, učinak koji je time izazvao bio je upravo suprotan. Čim je Pele pomolio glavu na vidno polje na stadionu je nastao kaos, a sudac je zbog nemogućnosti održavanja reda na tribinama morao nakratko i zaustaviti utakmicu. San Dicka Younga da građane SAD-a izvijesti o Peleovoj nevažnosti neslavno je propao, dapače, kao objektivni je novinar na koncu morao pisati - o "Pelepandemiji".

Sljedeće je sezone nogomet u Americi, pak, otišao i korak dalje. Cosmosi su sjedište preselili na stadion Yankeeja, a s time i gotovo utrostručili posjetu, dok su Peleov put prekoračivanja oceana odlučile slijediti i ostale zvijezde europskog i svjetskog nogometa - Gordon Banks, George Best, Geoff Hurst, Rodney Marsh... I Ross je nastavio kupovati strance pa je iz Lazija, kao njegov najbolji strijelac, doveden Giorgio Chinaglia, tada najplaćeniji nogometaš na Čizmi.

Chinaglia je zov Amerike vrlo brzo prihvatio (i prva i druga žena bile su mu Amerikanke), ali prihvaćen - nije bio on. Na glasu kao problematičan, ubrzo se na travnjaku dokazao vrlo sebičnom osobom; nikada nije mislio da mu suigrači dovoljno asistiraju, stalno je upadao u beznačajne svađe i malo je koga istinski poštovao. "Puno priča, ali polovica toga što kaže uopće nije vrijedno slušanja. Drugu polovicu - također radije ne bih slušao", jednom je prigodom kazao tadašnji trener Cosmosa Gordon Bradley. Chinaglia je bio toliko uspjeha gladan da je ubrzo osvojio i srce samoga šefa; Ross je sve češće viđan u trenirci s njegovim brojem na prsima, a zajedno su i igrali golf te se družili na terenima izvan stadionskog kompleksa.

Ja sam Chinaglia! Ja pucam!

Čak je i Chinaglia navijače privlačio na tribine, ali iz potpuno drukčijeg razloga no Pele - ili biste bili u manjini i bodrili ga, ili u većini koja je Cosmose gledala samo kako bi na njega bacala sitne predmete, upaljače, boce. No Chinagli je bilo svejedno sve dokle je god - zabijao. Često bi se znao ražestiti ako tokom utakmice ne bi dobio dovoljan broj lopti, a jednom je u svlačionici gotovo u plač natjerao Pelea. Bio je bijesan jer je smatrao da mu Brazilac dovoljno ne asistira, a nakon što mu je Pele odbrusio da "puca iz nemogućih pozicija", Chinaglia je kao vrućom parom ofuren skočio i kazao: "Ja sam Chinaglia! Ako pucam s određenog mjesta, pucam zato jer Chinaglia s tog mjesta može zabiti!"

Međutim, svim različitostima usprkos, jedna zajednička karakteristika koju su svesrdno i neprekinuto dijelili u danima provedenim u Cosmosu, skupo ih je koštala 1976. Pele i Chinaglia voljeli su, naime, živjeti punim plućima; poslije svake su utakmice "vodili kolo" u Studiju 54 - mjestu gdje se ljubav vodila javno - ali i gdje se zabavljala čitava garnitura Cosmosa. Jedne im je noći prije odlučujuće utakmice prvenstva s Tampom Rodney Marsh sa suigračima priredio psinu koju su oni - svojski prihvatili. Pred aeredromom je samo na njih čekala raskošna limuzina, a u njoj dvije boce Chivasa i - dvije prostitutke. Dvadeset i četiri sata kasnije, na terenu su bili neprepoznatljivi, a NYC je izgubio naslov.

U to je vrijeme "soccer" već potpuno zavladao državom, a Ameri kao Ameri, da bi i u njemu bili posebni i "sami svoji" ponešto su doradili i promijenili pravila. Neriješen rezultat nije držao vodu, utakmica bi uvijek poslije remija odlazila u produžetke, a ako se rezultat ni nakon njih ne bi promijenio, pristupalo se izvođenju neke vrste hokejskog penala. Vratar i igrač susreli bi se "jedan na jedan", a igrač je kretao s 35 jardi te imao samo pet sekundi da pogodi mrežu. U slučaju promašaja pobjedu bi odnijela suparnička ekipa.

Ulazak u 1977. godinu Steve Ross uljepšao je još jednim preseljenjem. Ovoga je puta Cosmosv dom postao stadion Giantsa, oformljena je grupa atraktivnih cheerleadersica, Bigs Bunny imenovan službenom maskotom, organizirani razni zabavni programi u poluvremenu. Sve kako bi se igra potpuno amerikanizirala. No, Ross je s druge strane - momčad sve više internacionalizirao. U jednom se trenutku u prvoj ekipi "žutih" našlo igrača iz čak sedam država, a postali su i prva kompletno "strana" momčad na svijetu. Pele je ubrzo najavio svoju posljednju aktivnu igračku sezonu, ali nakon prilično lošeg starta nešto je trebalo popravljati - nije se moglo dopustiti da legenda u povijest ode praznih ruku.

Ross je zato poslao po Franza Beckenbauera, a iako je tada bio na vrhuncu moći, Kaiser je poziv u novu avanturu prihvatio s oduševljenjem. Krenulo je novo razdoblje, period bolje igre i pobjeđivanja, ali Rossu niti to nije bilo dovoljno - ponovno se otisnuo u Sao Paolo i doveo negdašnjeg brazilskog kapetana, ministra obrane Carlosa Alberta.

Nedugo prije toga, negativan Chinaglijev utjecaj na Rossa počeo je davati svoje prve plodove. Poziciju generalnog menadžera po naređenju je morao napustiti Clive Toy, a slijedio ga je trener Bradley, koji je vrlo brzo (na Chinagliovu preporuku) zamijenjen Eddijem Firmanom iz Tampa Baya. Chinaglia je tjedan prije toga izgubio mjesto u početnom sastavu, ali Firmani ga je, naravno, ekspresno vratio i na zid svlačionice Cosmosa zalijepio naredbu: "lopte dodajte samo njemu. U for, ne voli ih iza".

I tako su Cosmosi polako počeli dobivati konture osobne "prćije" Giorgia Chinaglie, ako se izrazimo bogatim rječnikom Zdravka Mamića. Međutim, još se ipak sve događalo unutra. Stadioni su i dalje bili puni, dapače, protiv Fort Lauderdalea u play-offu gledao ih je rekordan broj promatrača bilo kojeg američkog ili kanadskog sportskog natjecanja (77.000). Nogometaši su igrali s nikad većim motivom, finale je trebalo dobiti - za Pelea.

Spektakl naručen, spektakl dobiven. Steve Hunt postigao je jedan od najspektakularnijih golova u povijesti Soccer Bowla - vrataru se Seattla prišuljao s leđa i ukrao mu loptu koju je ovaj baš namjeravao ispucati. Soundersi su nekako uspjeli poravnati rezultat, ali potom je pobjednički zgoditak u 81. minuti zabio čovjek koji Pelea najviše nije volio - Chienaglia. Slavlje je moglo početi, Pele je završio na rukama mnogih znanih i neznanih, a pilo se i zabavljalo do duboko u noć. Pogađate - u Studiju 54. Nekoliko dana kasnije u revijalnoj se utakmici definitivno oprostio; jedno je poluvrijeme odigrao za Cosmose, a jedno za Santos, postigavši i gol za potonje, iz slobodnjaka uspjevši tek smanjiti na 2:1.

Draga moja nekolicina čitatelja, ako i takvih uopće ima (povijest, ne zavaravam se, nije čitana tema), vjerujte da mi je namjera uistinu bila Cosmosov put već u ovome postu otkriti do kraja. No, sva mi se ova neizvjesnost, rađanje trilogije i slava koja s time dolazi, jako svidjelo, a i tko bi gomilu teksta na hrpi uopće pročitao? Nemojte mi stoga uzeti za zlo što ćete kraj ove neobične priče ipak dočekati - sutra. No, na kraju krajeva - i nemate se pravo žaliti - ovo je ipak moj blog ;) Do sljedećeg čitanja, budite mi pozdravljeni.