U ringu sa smrtonosnim protivnikom

Ester Schouten rođena je u Hoornu u Nizozemskoj 28. kolovoza 1977. Uz stariju je braću od malih nogu počela igrati nogomet, pecati i dobrano koristiti šake u međusobnim obračunavanjima, a kada joj se ukazala prilika - upisala se u školu kickboxinga.

No, kako su se pripadnice ljepšega spola u tome sportu tada uistinu mogle prebrojati na prste jedne ruke, nakon nekoliko godina počela se baviti boksom, profesionalnu karijeru započevši 22. ožujka 1997. u ringu s Darinom Tsokolaevom. Pobjeda nokautom nakon tri runde nagovijestila je da će Esther za nekoliko godina ispuniti svoj puni potencijal te igrati važnu ulogu u svijetu ženskoga boksanja. To se i dogodilo.

Prve titule, ali i prvi problemi

Poslije poraza od Austrijanke Ulrike Stanglu u lipnju iste godine, odlučila je uzeti dvogodišnju natjecateljsku stanku, premda je nastavila marljivo trenirati i sparirati tadašnjoj juniorskoj prvakinji u lakoj kategoriji Regini Halmich. Ranije je već odustala od školovanja i dala otkaz u zaštitarskoj firmi, a 2002. konačno ispunila životni san i okrunila se titulom europske prvakinje. Samo godinu kasnije stala je i na najvišu stepenicu svjetskoga trona, no nakon toga - zapala u ozbiljne probleme.

Na treninzima i tijekom mečeva osjećala je veliki umor, a ni rutinski pregledi koje su sportaši obavezni često obavljati nisu producirali nimalo dobre rezultate. Prije odlaska u Australiju, gdje je trebala napasti još jedan naslov protiv domaće Sharon Anyos, u rujnu 2006. suočila se s vrlo lošom krvnom slikom. Posljednje zvono za uzbunu oglasilo se, pak, kada je u tome meču poražena nakon što je u prvoj rundi imala potpunu inicijativu i kada je sve ukazivalo na poraz koji će braniteljica naslova doživjeti od junakinje ove priče.

"Počela sam sumnjati u svoje mogućnosti, misliti da sam prestara za boks", komentirala je. "Bila sam svjesna da nešto nije u redu. To jednostavno nisam bila ja. Duboko u meni odzvanjalo je goruće pitanje: 'Želim li još boksati? Jesam li se zasitila? No, odgovor je bio kategoričan - nisam. Boks je moj život, moja najveća ljubav."

Estherin trener, primijetivši njezinu sve veću nemoć, pojačao je intenzitet treninga, posebno vježbi snage, no mlada boksačica svakim je danom bivala sve umornija i umornija. Liječnik joj je savjetovao dodatni unos željeza u krv, ali ni to nije davalo pozitivne rezultate. Dodatne pretrage, pače, donijele su joj još jednu brigu više: manjak hemoglobina, koji prenosi kisik u krvi i sportašima je od vitalne važnosti. Ali i ovoga je puta prevladala tvrdoglavost i Nizozemka je potpisala novi ugovor s Universumom, najvećom promocijskom boksačkom kućom u Njemačkoj, dogovorivši još novih mečeva.

Nije dobro...

Međutim, već je u tim trenucima počela najozbiljnije sumnjati da razlog njezinu umoru nije samo nedostatak željeza ili hemoglobina. Kada je blizu ključne kosti otkrila kvržicu koja se postupno povećavala i otjecala, konačno se osvijestila i u ožujku 2007. pristala na PET snimanje. Prisjetila se oca i njegove (uspješne) borbe s rakom debelog crijeva i, kada je ubrzo poslije snimanja primila poziv svoje liječnice, shvatila. Ima tumor limfnih čvorova.

Nastupio je šok. Nevjerica, tuga, strah. "Plakala sam", prisjeća se. "Sve oko mene i u meni bilo je nestvarno. Bila sam bijesna, ali na neki čudan način i olakšana jer sam konačno saznala što se s mojim tijelom događa. Nisam mogla spavati, neki glas u glavi zapitkivao me kako se to baš meni moglo dogoditi. Nisam li ja uvijek bila najzdravija i najsnažnija?"

No, sportaši su poznati kao veliki borci, u suprotnom u poslu kojim se bave ne bi imali što tražiti. Esther je pak među njima bila zaista posebna. Znala je da je jutro pametnije od noći i odmah sljedeći dan potražila pomoć. Raspitala se među prijašnjim bolesnicima, na internetu našla grupe potpore i kontaktirala liječnicu. "Moraš biti odlučna, nepokolebana i nikako ne odustaj. Inače ćeš postati samo broj", savjetovali su je.

Da se tumor brzo ne raširi na ostale dijelove tijela, podvrgnula se kemoterapiji. Bilo joj je teško izgubiti ženstvenost. "To je bio moj identitet! U jednom sam trenutku s prijateljicom malo plačući, a malo se smijući, odrezala svu kosu. Čak nije izgledalo loše, premda sam ipak stavila periku. Otpale su mi trepavice, lice mi je postalo blijedo i pretvorila sam se u sablast. Čak je i moja majka, u želji da mi olakša muke, odrezala svu kosu!" Postalo je sasvim očito da se u zrcalu ogledala žena koja je bolovala od raka.

Evo je, vratila se!

Ali, nakon manje od godine dana čudo je ugledalo svjetlo dana. U Maritim hotelu u Magdeburgu Esther Schouten ušla je u ring i u šest rundi pobijedila Mađaricu Zsofiju Bedo; mjesec dana kasnije pala je i Galina Giumliiska, a uslijedili su trijumfi protiv Kenijke Damaris Muthoni i Dominikanke Maribel Santane. Fantastičan povratnički niz zabilježili su svi mediji, a Esther je postala simbolom volje, snage, borbenosti.

U siječnju 2009. ponovno se borila za naslov najbolje na svijetu. Poraz protiv Ine Menzer pao je u drugi plan, sreća poslije mukotrpnog oporavka izašla je na vidjelo. "Bila sam potpuno euforična. Sam ulazak u ring, navijači koji su me došli bodriti iz Nizozemske, deset rundi koje sam izdržala na visokoj razini. Moj se borbeni duh vratio", kazala je, zaboravivši da je on čitavo vrijeme zapravo bio glavni pokretač njezina puta prema oporavku. 32-godišnja Nizozemka postala je uzorom svim bolesnicima. Primjer da su pravo razmišljanje i ubijanje riječi "odustajem" jači od svih bolesti.

U Langehagenu u Njemačkoj 3. srpnja dobila je još jednu prigodu vratiti svjetski naslov. Protivnica u Soccio centru ovoga puta bila joj je Njemica Bettina Völker. "Sad ili nikad, rekla sam i pojurila u ring." Već i prije početka bilo je jasno tko će na koncu slavljenički podignuti ruke u zrak. Esther je dominirala, izgledalo je kao da će Bettinu silovitim udarcima izbaciti iz ringa. Sudac je, konačno, susret prekinuo u 10. rundi i deliričnoj publici objavio pobjednika. Esther Schouthen pobijedila je tumor, skeptike, Bettinu Völker. Svjetski naslov ponovno je bio u njezinim vitrinama, vrjedniji no ikad.

Nakon povratka u Nizozemsku, na stadionu Spartanveldu u njezinu rodnom gradu okupilo se mnoštvo gledatelja, pisanih i radijskih medija te televizijskih ekipa. "Iz svega je ipak proizašlo nešto dobro. Sada mogu pomoći ljudima koji prolaze isto što sam i sama doživjela, uvjeriti ih da su jači od bilo kojeg raka i da postoji nada da će ponovno živjeti kao prije. Ako pomognem i jednoj ili dvjema osobama, bit ću presretna", zborila je pred okupljenima.

Svi koji se bore s istim problemima, neka stoga pronađu uzor u ovoj nevjerojatnoj sportašici. Ništa u životu nije lagano, ali ako se s problemom suočimo u koštac i jasno mu damo do znanja da smo jači, on iz toga ringa neće otići kao pobjednik. Esther Schouten ni u jednom se trenutku nije predala, premda prognoze njezine bolesti nisu bile dobre. Dapače, vratila se profesionalnom sportu, ponovno osvojila svjetski naslov i pokazala da ništa u životu nije nemoguće. Samo ako to jako želimo.

FOTO: www.esterschouten.com