Noć kad sam preplivao Dunav

Iz Beograda: Lovro Štrbinić

Nikad neću znati, samim tim ni vi koji ovo čitate, zašto je jedan obični izlazak jednog običnog petka završio tek u nedjeljnim jutarnjim satima. Međutim, sudbina, i pokoja neshvatljiva odluka koja se u mojim godinama još uvijek može tolerirati, doveli su me do jednog od zanimljivijih iskustava mog dosadašnjeg boravka na ovom planetu. 14 sati puta za deset sati boravka u srpskoj prijestolnici, trenuci agonije i oduševljenja, gozba u jednom od čuvenih beogradskih restorana, hram jugoslavenskog nogometa i jedan Večiti derbi. Da, to je bila moja subota, posljednja u studenom 2011. godine.

Počela je sasvim nevino, ako je moguće tako nazvati, s posljednjim pićem nakon "fajrunta" po nekolicini ugostiteljskih objekata. Međutim, "problem" je bio što se uz mene našao čovjek kojem putovanja u sitne sate, u susjedne države, nisu nimalo strana. "Problem" je, ako ga mogu tako zvati, bio i što sam u tom trenutku, i stanju u kakvom već svatko povremeno bude, bio spreman na štošta. Pogotovo na odlazak "preko grane", preko one granice, mnogima strane, a meni eto, nažalost ili nasreću, uvijek jednake svim ostalima.

Zbog Večitog derbija, jer taj datum je uvijek obilježen u kalendaru vlastitog mi uma, zbog crveno-belih, koje simpatiziram bez objašnjenja, i zbog Žutog, koji je postao dio objašnjenja za ranije navedenu simpatiju. Zbog razloga nedovoljnih razumu, ali dovoljnih onom drugom dijelu čovjeka. Onom dijelu koji je nakon kratkog, ali znakovitog pogleda s kolegom mi te večeri vrlo brzo pomislio: "Idemo! Kad je vlak?"

Vlak je, a vrijedi napomenuti da je sat otkucao već četiri puta te subote, polazio u šest. Nažalost ili nasreću, ostalo nam je dovoljno vremena da stignemo po putovnice, jedino što nam je na tom putu, uz te neizostavne novce, bilo potrebno. I tako, kad su mnogi koji su u petak navečer izliječili frustracije više ili manje radnog tjedna pronašli utjehu i zadovoljstvo u snu, mi smo se ukrcali u "Voz za Beograd", tada još ne sluteći da ćemo par sati poslije proklinjati trenutak kad smo pronašli željeni peron.

Par sati poslije

Zora je već rudila nepreglednim ravnicama, putovnice su već bile pregledana, a nekolicina momaka vruće srpske krvi je čekala željeni voz. Nekim čudnim, ali i tako logičnim, slijedom događaja vagon u koji su oni ušli bio je jednak onome u kojem smo se mi budili. I shvaćali gdje smo krenuli. I dalje ne shvaćajući zašto. Na sljedećim stanicama društvo se povećavalo, a na prvi pogled se dalo zaključiti da im je crvena, uz bijelu, boja dresa koji zauzima posebno mjesto u njihovim ormarima.

Skupina Delija, dovoljna da napuni cijeli vagon, našla se u njemu. Uz nas. Shvatili su, jer samo ljudi s amputiranom funkcijom shvaćanja ne bi, tko smo i odakle dolazimo. Ipak, dalje od verbalnih prijetnji zavidne glasnoće, pokoju ruku na licu i prijetnju dekapitiranjem ovi momci u godinama sličnim mojim nisu poduzeli ništa više.

Tada još nisam znao da neće ništa poduzeti, a misli koje su mi prolazile kroz glavu sad su samo ugodne uspomene. I dokaz da su neugodna iskustva ono što se najlakše i najbolje pamti. No, njih je jednostavno bilo previše, nas premalo, a zna se čija je bi to sramota bila.

Iako, Balkan sramote često nisu zaobilazile.

Kako bilo, dolazak na željenu lokaciju prisilio nas je na aktiviranje razuma, a on nam je u početku savjetovao lutanje onim manje frekventnim ulicama. Nakon posjeta nekim obrazovnim ustanovama i dolaska sebi, u glavi mi se polako počela stvarati karta Beograda. Lokacije poznate od prijašnjeg posjeta spajao sam s novim informacijama, uz poneku pomoć ljubaznih prolaznika, oduševljenih i toplih nakon saznanja odakle stižemo, te pronašao sami centar spomenutog grada.

Što sad?

No, još uvijek nismo znali gdje je Marakana. Ni kako bi mogli doći do karte. Ni želimo li, poučeni iskustvom iz ranijeg dijela dana, još jednom staviti "glavu u torbu". Nasreću, sad se već mogu tako izraziti, ni ovaj put razum nije presudio. Kako u svim državama uvijek postoje ljudi koji znaju ljude, tako smo mi ipak, relativno ubrzo, uklonili dilemu saznavši poneke detalje vezane uz ulaznice te dogovorivši pritom aranžman odlaska na derbi. Večiti derbi.

Značilo je to samo jedno, da se u nekoliko sljedećih sati možemo prepustiti onoj ljepšoj strani Beograda. Koja definitivno postoji. Posjetom tamošnjim vjerskim građevinama zadovoljili smo vlastitu "žeđ" za drugačijim viđenjem božanstava i pokazali poštovanje nekim drugim religijama istog naroda. Potom je, pak, uslijedilo zadovoljavanje gladi. One istinske.

Brzo hodanje centrom grada, jer sporo je dodatno "kralo" dragocjeno nam vrijeme, dovelo nas je do ulice dobro znane svim ljubiteljima dobrog jela. Ali, kako je ovo portal neke druge tematike, neke stvari ćemo zaobići, a naglasiti da samo središte grada nije u potpunosti bilo ispunjeno derbijem. Obilježja nekih od dvaju najvećih rivala bila su vidljiva samo u izlozima i uličnim štandovima, a oni najvatreniji hrabrili su se i spremali za svoju "bitku" u svojim dijelovima grada.

Ipak, na svakom koraku se moglo osjetiti koja je to subota. Svaka naša interakcija s ponekim domaćim žiteljom završavala je razgovorom o derbiju. Od uličnih prodavača koječega, preko konobara pa sve do slučajnih "znanaca" iz nekog od beogradskih toaleta. Na sjever Marakane moglo se, prema onome što smo čuli, samo nekim čudom bez ranije osigurane ulaznice, pa je zato, ali i zbog konačnog proboja razuma u naše odluke, izbor pao na - zapad.

Večiti derbi

Dobro, pao je i zato što su nam "šverceri" to prvo ponudili. Uglavnom, punog želuca i ugrijani pjesmom lokalnih svirača, koji su bez pogovora ispunjavali naše želje potiskujući tako ponovno onaj razum u zapećak naših bića, krenuli smo prema mjestu na kojem se Žuti vjerojatno osjeća najugodnije na cijelom svijetu. Uz poveće probleme s promjenom valute prikupili smo dovoljno dinara da spuštanjem cijene kod jednog od preprodavača nabavimo taj dragocjeni papirić.

Kasnili smo, ali srećom, po starom dobrom balkanskom običaju, pirotehnička kulisa je pomaknula zakazani početak dvoboja. Kroz dim, uz pjesmu Severa kojeg nismo mogli zaobići, došli smo do svog sektora. Tik uz novinarsku ložu, nešto bliži strani koju su okupirali Grobari, ali na mjestu s kojeg se pjesma Delija nije mogla ignorirati. Uostalom, nije se mogla ni na jednom dijelu ovog mitskog zdanja.

Uz nužnu osudu svega što u svom navijačkom zanosu koriste, a čega se ne bi posramio ni oružani sukob manjih razmjera, moram priznati da je uz brojne domaće derbije osjećaj doživljen na ovom "gostujućem" jedan od onih koji se pamte cijeli život. Barem se nadam, jer premlad san da znam blijede li ikad takva sjećanja.

Međutim, trenuci kojih se u javnosti zgražamo, a koji, nažalost, mnoge od nas strašno privlače gledajući ih s distance, i ovaj put su nogomet bacili u drugi plan. Priznajem da sva ta pirotehnika izgleda veoma privlačno s određene udaljenosti, ali ne znam koliko je obradovala igrače Partizana koji su predah između dva poluvremena proveli na travnjaku, uz klupu. Ulaz u svlačionicu bio je, za njih, nepremostiva "ratna zona".

S druge strane, odvojene frakcije Grobara nisu mogle poremetiti jedinstvo među igračima Partizana. Dva kasna pogotka uljepšali su noć njihovim navijačima, a nas natjerale da zbog bijesa onih drugih pametnije pristupimo strategiji povratka u matičnu nam državu. Možda bi sve drugačija završilo da je Evandro zabio onaj jedanaesterac u prvom dijelu, nakon kojeg sam se mogao uvjeriti da oko mene ima simpatizera oba suprotstavljena sastava.

No, spomenuti nogometaš to nije zabio, kao što mi nismo znali kako će izgledati put prema prijestolnici države u kojoj plaćamo porez. Mimohod sa stadiona, nešto šutljiviji s naše strane nego što bi bio u nekoj drugoj situaciji, i ona manje privlačna strana Beograda, ljudska i infrastrukturna, dodatno su sledili naše ionako promrzle kosti.

Zagrebe, vraćam se tebi...

Sa sve manje dinara u džepu i bez sunca na horizontu odjednom je sve izgledalo mnogo manje atraktivno. Ali tako to ponekad biva, kad se ugase svjetla. Srećom, nisu se gasila u vagonu vlaka koji nas je vraćao s one strane, u kupeu taktički izabranom, u društvu sredovječnih dama koje su poslužile kao "protuotrov" mogućnosti da nam suputnici budu neki kojima ne bi bili toliko simpatični.

Nekoliko sati do granice trajalo je mnogo duže nego što je realnost sugerirala, ali na koncu smo u terminu koje u nekim dijelovima godine krasi izlazak sunca stigli u Zagreb. U Zagreb koji je, nakon svega, čak i u taj sitni sat, djelovao veoma simpatično. Kao i krevet koji me dvije noći čeznutljivo čekao. I dočekao, baš kao i nekolicina poruka: "Jesi živ?"

Sve u svemu, "Vrijednost" ovog izleta bila je vidljiva tek u danima koji su uslijedili. Pogledi puni nevjerice, pohvale i pokude, oboje za smjelost, ako se tako to može nazvati. Bezbrojna prepričavanja svim zainteresiranima, mnogo detaljnija od ovog jer tipkovnica ne može podnijeti toliko informacija, dovela su me do brojnih zaključaka. Ipak, jedan je možda najkorisniji. Nemojte u sate spomenute na početku pričati o sutrašnjim derbijima u susjedstvu. Neće uvijek suputnici biti dobre volje.