Il Grande Zambija - povratak šampiona!

Piše: Damir Žbulj

Vjerovali ili ne u neku Višu silu s nebesa, koja je vodila igrače Zambije prema pobjedi i naslovu najbolje afričke nogometne reprezentacije, izjava Hervea Renarda, malo poznatog nogometnog stratega, sigurno vas ne može ostaviti ravnodušnim. Naravno, ako ste upoznati sa čitavom pričom, tužnom sudbinom, i tragedijom koja je pogodila njihovu nacionalnu nogometnu selekciju prije 19 godina.

Ako niste, ovo je prilika da se kroz ovih nekoliko redaka zamislite postoji li neki veliki plan i nije li nam svima sudbina zapisana negdje u zvijezdama? Kao što je, čini se, bila zapisana nogometnim reprezentativcima Zambije i njihovoj siromašnoj naciji.

Sudbina Zambije ne razlikuje se od ostalih afričkih zemalja. Godinama ugnjetavana od kolonijalnih osvajača, neovisnost je od Velike Britanije stekla 1964. godine. Geografski položaj, bez izlaza na more, nije joj pomogao u razvoju, a bogata nalazišta bakra i ostalih ruda, nisu bila od neke velike koristi za lokalno stanovništvo. No, bez obzira na reforme i zapaženi gospodarski rast posljednjih godina, još uvijek je Zambija zemlja u kojoj polovica stanovništva živi ispod granice siromaštva, a prema BDP-u po glavi stanovnika, nalazi se ispod 100. mjesta na svijetu.

U takvim uvjetima života, kao i u mnogim drugim zemljama slične sudbine, sport je jedina prilika za zaborav teške svakodnevice. Sport je jedina prilika za barem zrno životne radosti.

Teško je onda i zamisliti kakva je to bila nacionalna tragedija, kada je 27. travnja 1993. godine u strašnoj zrakoplovnoj nesreći život izgubilo svih 30 putnika i članova posade.

U tom zrakoplovu bila je zambijska nogometna reprezentacija! Nedaleko od glavnog grada Gabona, Librevillea, u Atlantskom oceanu čitava nacija izgubila je svoje tadašnje sportske heroje, koji su putovali na kvalifikacijski susret protiv Senegala za nastup na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u SAD-u. Nesreća je pripisana pogrešci pilota, koji je prilikom požara na jednom od motora, ugasio pogrešni, što je uzrokovalo strmoglavi pad. Ljudski faktor, jedna pogreška jednog čovjeka, uzrokovala je tragediju čitave nacije.

Zambija nije imala puno vremena za oplakivanje. Ponosno su oformili novu reprezentaciju, koja je kroz idućih nekoliko mjeseci nakon tragedije dovršila dotične kvalifikacije, ostavši bez plasmana na Svjetsko prvenstvo samo za jedan bod, porazom u posljednjem kolu od Maroka, koji je osigurao put u SAD.

Veći iduće godine u Tunisu, na Afričkom kupu nacija, Zambija je ponovila svoj povijesni uspjeh iz 1974. godine. Nakon nevjerojatno odigranog turnira, plasirali su se u finale, gdje ih je čekala tada izuzetno snažna Nigerija. Nisu osvojili naslov, ali su bez obzira postali heroji svoje nacije, ali i čitavog afričkog kontinenta.

Nažalost, tragedija afričkih nogometaša nije bila jedina zrakoplovna nesreća u kojoj su život gubile čitave generacije fantastičnih nogometaša.

Il Grande Torino i Busbyjeve bebe

U blizini Torina, na povratku iz Lisabona s prijateljske utakmice protiv Benfice, 4. svibnja 1949. godine dogodila se tragedija koja je šokirala Apeninski poluotok, ali i čitav tadašnji nogometni svijet. Zlatna generacija Torina, poznata i kao Il Grande Torino, koja je tih godina dominirala u talijanskom nogometu, osvajajući uzastopne naslove prvaka, čineći okosnicu, većinu tadašnje talijanske nogometne reprezentacije, izgubila je život u nesreći zrakoplova, koji se uslijed lošeg vremena i slabe vidljivosti zabio u podnožje bazilike na brdu Superga, u neposrednoj blizini samog grada i njihove povratne destinacije. Poginuli su gotovo svi igrači, među kojima i Valentino Mazzola, otac kasnije zvijezde Intera Sandra. Torino je svoj idući naslov u Serie A osvojio tek nakon 27 godina, u sezoni 1975./76.!

Još jedna tužna priča ona je legendarne generacije Manchester Uniteda, u kojoj je život izgubilo osam igrača Uniteda, na povratku s utakmice Kupa prvaka u Beogradu protiv Crvene zvezde. Na putu prema Engleskoj, 6. veljače 1958. godine, u Münchenu su morali nadopuniti spremnike s gorivom, a prilikom polijetanja, zbog lošeg vremena i snijega koji je napadao na pistu, zrakoplov je izgubio brzinu, nije se uspio odlijepiti od tla te je probio ogradu na kraju uzletne staze i završio u obližnjoj nenaseljenoj kući.

Poginula je 21 osoba, od toga osam igrača Uniteda (Geoff Bent, Roger Byrne, Eddie Colman, Duncan Edwards, Mark Jones, David Pegg, Tommy Taylor i Liam Whelan). Trener Matt Busby, kao i mladi Bobby Charlton nekako su preživjeli tragičnu nesreću, a oko dvojca je stvoren novi United, koji je zajedno s Georgeom Bestom deset godina kasnije stigao na krov Europe, osvojivši kao prvi engleski klub naslov u Kupu prvaka. Svladali su tada 'strašnu' Benficu 4:1, koju je predvodio Eusebio, u hramu njihova nogometa, na Wembleyju.

Povratak na mjesto nesreće

No, ovaj put doslovno. Reprezentativci Zambije stigli su na ovogodišnji Kup nacija, kojemu su domaćini bili Ekvatorijalna Gvineja i Gabon, kao redoviti sudionici završnog turnira, ali ih nitko nije svrstavao u krug nekih velikih favorita za visoki plasman. Međutim, već su na otvaranju natjecanja šokirali snažni Senegal, a kako je prvenstvo odmicalo igrali su sve bolje. U četvrtini finala lagano su se obračunali sa Sudanom, dok ih u polufinalu nije uspjela zaustaviti niti reprezentacija Crnih zvijezda, izuzetno jaka Gana.

Ostvarenje sna bilo je na dohvat ruke, a finale u gabonskom Librevilleu postalo je simbol nade, vjere i upornosti ove siromašne afričke zemlje. Završna prepreka bila je Obala Bjelokosti, predvođena Drogbom, no, ono što je prethodilo finalnom obračunu možda je bio i presudni moment, onaj motiv više, koji ih je vodio do konačnog uspjeha.

Od kobne nesreće prošlo je gotovo 19 godina, a nevjerojatan splet okolnosti, sudbina, ili nešto treće, što se ne može opisati riječima, doveo je zambijsku nogometnu reprezentaciju na obale Atlantskog oceana. Na mjesto gdje su njihovi sunarodnjaci položili živote u slavu njihove sportske nacije. Samo nekoliko kilometara od stadiona gdje će u finalu, kao potpuni autsajderi, nakon drame produžetaka i trilera, lutrije jedanaesteraca, svladati velike favorite za osvajanje naslova.

"Nije slučajno što smo danas ovdje, radili smo naporno kao momčad, trenirali te smo zato u prilici osvojiti naslov. Ipak, vjerujem kako će nam naša preminula braća, koja je izgubila svoje živote ovdje, prije 19 godina, pružiti ruku podrške. Molim se za pokoj njihovim dušama te kako će nam Bog dati snage i hrabrosti da ispunimo svoje, ali i njihove snove," dirljivo je na komemoraciji kazao Kalusha Bwalya, predsjednik Zambijskog nogometnog saveza. No, niti Bwalya se nije slučajno našao ondje. On je bio dio te zlatne generacije nogometaša. Najbolji afrički nogometaš proglašen 1988. godine, zbog klupskih je obveza s PSV-om propustio kobni let te se suigračima trebao priključiti u Senegalu. Nikada više nije vidio svoje prijatelje i kolege!

Anonimus Renard

Najveći sportski uspjeh Zambije vezan je i uz čudotvorca na klupi, stratega koji ih je, kako bi naš legendarni Ćiro rekao, galvanizirao, u nepobjedivu ekipu. Uvjerio ih je kako na terenu igra samo 11 protiv 11 te kako imaju šanse baš protiv svakog protivnika, bio to Senegal, Gana ili Obala Bjelokosti.

Svojim metodama i emotivnim načinom vođenja ekipe podsjeća malo na Mourinha, no, zbog svog osebujnog stila, pokupio je simpatije čitave zambijske nacije.

Renard se nije proslavio u igračkoj karijeri, proveo je sedam godina kao obrambeni igrač Cannesa, dok je ostatak karijere proveo po francuskim malo poznatim niželigašima. Trenersku avanturu započeo je 1999. u Draguignanu, francuskom amaterskom niželigašu, gdje je i privodio kraju svoju aktivnu igračku karijeru. Nakon što je godinu dana bio pomoćnik Claudeu Le Royju u Šangaju, a nakon godinu dana provedenih na klupi engleskog Cambridge Uniteda i dvije u Cherbourgu, Le Roy mu je ponovno ponudio suradnju, ovaj put kao pomoćniku na izborničkom mjestu Gane, što mu je bila odskočna daska za 'pravu' karijeru. Samostalnu izborničku funkciju dobio je 2008. godine, kada je prvi puta stigao u Zambiju te je s njima prije dvije godine na Kupu nacija stigao do četvrtine finala.

Bio je kratko izbornik Angole, no, sudbina ga je u studenom prošle godine ponovno spojila sa Zambijom, koja je samo nekoliko mjeseci prije početka velikog natjecanja otkazala suradnju Talijanu Bonettiju te je posao ponuđen stručnjaku koji se već dokazao na njihovoj klupi i koji je donekle upoznat s igračima i stanjem u reprezentaciji.

Kako se to obično kaže, "Sve ostalo je povijest," povijest koja će ostati zauvijek zapisana u srcima svih ljubitelja nogometa, bez obzira iz kojeg kraja svijeta su pratili ovu nevjerojatnu zambijsku priču.

Renard po završetku finalne utakmice u rukama nosi nosi svog ozlijeđenog kapetana Josepha Musondu

Slavlje izbornika i igrača

Odgojne metode i trenerska pojašnjenja u zambijskoj reprezentaciji

Povratak zambijskih nogometnih nacionalnih junaka u Lusaku i doček desetaka tisuća navijača: