Ima li još puno, Papa Štrumpf?

Čak ni njima koji bili kao jedan, složni i organizirani, vrijedni i moralni, nije bilo lako doći do njihovog vrha. A kako i bi kada uvijek tamo negdje čeka jedan Gargamel, nekoliko Azriela i tko zna koliko zločestih čarobnica koji suživot i dijalog te različita mišljenja i prava, jednostavno ne priznaju i jasno su se opredijelili teoriji kako u toj šumi nema mjesta za sve.

Baš kao što njihov glavni negativac ima svoj crni i prljavi zamak u kojem neumorno smišlja nove načine da pojede simpatične male plave Štrumpfove, tako su se i naši HNL junaci zatvorili iza debelih zidina u Rusanovoj i jednako su uporni i neumorni u jedenju svih onih koji ne misle kao i oni.

"Mislim da je krajnje vrijeme da se Mamić, Marković i Srebrić pogledaju u ogledalo i pljunu u to što vide" - riječi su to koje je hrvatski ministar Željko Jovanović ispalio proteklog tjedna, razdijelivši tako HNL na dvije strane, baš kao što je prije dvije tisuće i kusur godina učinio Mojsije s Crvenim morem, a jednako onim filmskim predlošcima sada sve vrije i čeka da se sruči na one koji ostanu "nigdje", ni tamo i ovamo.

Naime, vjerojatno nema nikog tko prati HNL i zbivanja oko njega da nije komentirao, na ovaj ili onaj način, taj zaista (ne)potreban i ružno složen niz od točno 20 riječi koje su digle poveću prašinu i tako potaknule mnoge rasprave. I to do te mjere, da je čak je i HHO Čičak izišao iz topline jedne guzice i pohitao se uvući u toplinu one druge, doduše malo veće, bogatije, ali i s puno više sranja. Dovoljno da se zasmrdi do kraja života.

Sigurno se pitate što mi sad taj ........... (umetnuti po volji, ali za sada neka bude Mišo) ima za reći nakon što sam pročitao gotovo sve tekstove svih relevantnih novinara, političara, dušobrižnika svih vrsta, istomišljenika i neistomišljenika, pametnih i još "pametnijih". Pisali su zaista svi, i kolumnisti satiričari, dramaturzi, realisti, provokatori, dakle svi koji su osjetili potrebu da se nahrane budalaštinama vezanima uz hrvatski sport, od čega je, opet, zagarantiran proljev pa sve to skupa pomalo djeluje i mazohistički.

Kome je u interesu uništiti sve i biti kralj groblja? Tko je taj Gargamel?

Pitam se, onako naivno, nije li vrijeme da to sve to promotrimo i iz nekog drugog kuta, barem sada kada smo lišeni nekih nepotrebnih emocija i djelovanja u afektu, s određenim vremenskim odmakom i pritom se upitamo - "Papa Štrumpf, watafak?"

Svi smo se proteklih godina prilično upoznali s "radnim" navikama Zdravka Mamića ili u nešto blažoj, a možda i opasnijoj varijanti, Vlatka Markovića, ljudi koji su oko sebe stvorili mrežu lojalnih dupelizaca i beskičmenjaka, spremnih na blud svih vrsta, bez njima nepoznatog osjećaja srama, samokritike, ili čak najobičnijeg grizodušja.

No, mene osobno još najviše iritira pojava Zorislava Srebrića (a.k.a Azriel), čovjeka koji godinama (since 1998.) šuti i djeluje iz drugog plana, odobrava, potpisuje, kima glavom, naoko čist kao suza, čak bih rekao vrlo finih manira spram svih svojih sugovornika. Kažem ja - licemjer na kvadrat.

E sad, ono što se da zaključiti iz svega ovoga je da su se oni duboko ukopali na okupiranom HNL teritoriju (prljavom i ružnom dvorcu), osvojili su sve što vrijedi, metodom "ako nisi sa mnom, protiv mene si" ratuju protiv neistomišljenika i lukavo ne žele van ograđenih debelih zidina, jer tamo im ionako više nema ništa zanimljivo, a izlaze samo kada je to njima u interesu.

Sad bih se ponovno volio vratiti na izjavu ministra Željka "Papa Štrumfa" Jovanovića i protumačiti je kroz prizmu svih tih neospornih činjenica. Bilo je mnogo onih koji su u isti taj rat ušli s manirima "Bečkih dječaka", furali neke "zeka-peka" spike, veselo skakutali oko njih i poput Štrumfete pjevušili "ti dam ti dam ti dam", dok i sami nisu dobili, znate već što. Rezultat: Gargamel zadovoljen - Štrumfeta naje... (čitaj: najebala).

Kako se onda obračunati s nekim tko ne želi izići van iz svoje utvrde, na neutralan teren, osim ako nećete poći prsa o prsa k njemu samom, pa tko živ, tko mrtav i riješiti to jednom za sva vremena.

A što ako je ministar Jovanović zaista skužio da spomenuta trojka uistinu ne govori, a samim time i ne razumije, nikakav drugi jezik osim onog koji je svakom od nas uistinu vulgaran, primitivan, uvredljiv i naposljetku nerazumljiv.

Znate, nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego obrnuto!

A što ako je dolazak na njihov teritorij zapravo jedino moguće rješenje, pa makar i takvo kakvo jest, bez manira, bez garda i bez rukavica. Može li se takav njegov nastup možda svrstati pod element iznenađenja, može li se sve to čak protumačiti kao dobar taktički potez i kasnije biti "iznimka koja potvrđuje pravilo"?

A što ako se pokaže da je imao pravo? A što ako isto tako i ne uspije? Tko će mu moći reći da je pogriješio zato što je pokušao? Tko ga to ima pravo osuđivati za metode rada? Tko se to ima pravo zgražati na jednu neprimjerenu rečenicu, među tolikim sličnima i gorima? Tko se to baš sad usudi biti vertikala moralnosti? Tko se sad usudi puhnuti u vuvuzelu? Tko se sad usudi igrati prljavo, na kraju krajeva?

Ljudi, smatram da smo se dovoljno nagledali blaženika i mučenika, svetaca i lijepih riječi. Vrijeme je da netko pokuša i prljavo, vrijeme je Štrumpfete ostanu po strani i batinu daju Papa Štrumpfu, ma koliko to bogo(nogo)hulno zvučalo u ovom trenutku, pa da vidimo tko će onda biti jeb.... stranka. Ako će ovo barem za milimetar pomaknuti stvari prema boljem, što se mene tiče, keep it rocking i deriiiiiiiiiiiiii i, što je vrlo važno ministre Papa Štrumf, ne birajte, jer znate kako se kaže - od birača, nema jeb...!

Zvuči glupo? Možda i je, ali ako smo već trpjeli sve ove godine kaosa, nije li fer istrpjeti i ovo. Pa kud puklo. Đava nit' ore, nit' kopa, reklo bi se.

Kolo nogometa ili pak nogometno kolo, kako vam drago, došlo je do svoje 25. stanice. Dinamo je i matematički postao prvak, sedmi put zaredom, a Hajduk se mučio s Karlovcem, šesti put zaredom. Zadrani su preokretom udaljili Splitovce od Europe, Istra je nakon šokova u prošlom kolu svladala Inter, Cibalia je prekinula negativnu seriju u gostima protiv Lokomotive, Rijeka je nastavila "oduševljavati" svog novog gazdu, dok su Lučko i Osijek jedini remizirali. Slaven je tako ovo kolo bez kapi znoja došao do bodova protiv nepostojećeg Varaždina, koji je i kao takav najavio žalbu na utakmicu koja, jel' te, nije ni odigrana. Eto, nije da je bilo nezanimljivo.

Koga je Papa Štrumpf odveo do vrha, a koga se pak dočepao Gargamel, kome dala Štrumpfeta, a tko je ostao na suhom, otkrit će nova power-rankings ljestvica: 14. naslov ukupno te sedmi za redom i službeno je spremljen u vitrinu, zasluženo, dominantno, stoga je prava šteta što ga nemaju s kim proslaviti. S druge strane, Bili imaju s kim slaviti, međutim, oni nemaju što slaviti, osim ako je razlog formacija s dva napadača, kao što je to bio slučaj protiv Karlovca. Možda je Torcida zato od sreće zapalila onih desetak bengalki i pobacala ih na tartan stazu. Došao je red i na njih da se oslade mukte bodovima, ali oni su barem, za razliku od nekih, bili tihi i nisu prodavali priču kako im je baš žao što nisu uprljali dresove na putu do tog cilja. Konačno je svanulo i Cibaliji, tri boda iz Maksimira protiv Lokomotive, gdje su i jači padali, u svakom je slučaju dobra stvar. No, bez obzira na sve, u vinkovačkim glavama još uvijek zvoni poraz u polufinalu Kupa i nikako da prestane. U iščekivanju ponovljenog dvoboja s Rijekom, Istra je ugostila Inter, upisala teška tri boda, ponovno je Pamić razvukao osmjeh od uha do uha, bilo je tu i nekih taktičkih iznenađenja, a sve u svemu očekivano kad je Paminjo u pitanju. Lokomotiva je na sablasno praznom Maksimiru, pred nekih 100-tinjak gledatelja, uspjela prosuti rano stečenu prednost i tako upisati drugi poraz u nizu koji, ponavljam, srećom nitko nije vidio. Loše izdanje iz Kranjčevićeve, Zadrani su brzo zamijenili vrlo dobrim domaćim protiv Splita, a kad se sve zbroji i oduzme, sumnjam da bi se žalili da do kraja prvenstva nastave u istom ritmu. Nakon što su u tjednu na zemlju spustili nove/stare prvake, Zagrebaši su otputovali u Rijeku i kući se vratili s još većim osmjehom. Hrvoje Štrok je tako ponovno dokazao da je najbolji protiv svojih bivših klubova, što je u svakom slučaju zanimljiv podatak onima koje još čeka obračun sa Zagrebom. Korak naprijed, nazad dva. Nikako da se Crveni vrate u formu, na svaki dobar potez odmah im se zalijepe dva loša, a jedino što ih može tješiti je velika zaliha bodova i premalo kola da i to prokockaju. Jednu dobru obavezno slijedi i jedna loša vijest. Otkada su se financijski konsolidirali, od tada su krenuli katastrofalne predstave na terenu. Pa nisu valjda pomislili da će talijanski euri umjesto njih trčati po terenu i pritom zabijati golove. A najgore im tek predstoji. Sedma u nizu. Kako ih je krenulo mogli bi Europu u narednoj sezoni igrati iz Druge lige, primjerice nakon slavonskog derbija s Marsonijom. Žuta podmornica iz Zaprešića. Malo proviri iznad površine i onda brzo zarone nazad te nezaustavljivo ponire i zaista ne zna stati. Bit će zanimljivo do kraja vidjeti hoće li ti rijetki trenutci lucidnosti ipak biti dovoljni za spas. Šibenčanima je pripala ta čast da okrune nove/stare prvake, ali iz nekog čudnog razloga se nisu osjećali počašćenima zbog toga. Hm, nije ni čudo da nisu pozvani na after party. Lučko je zbilja zanimljiv klub. Jedini u ligi imaju bolji skor na gostujućim terenima nego na onom domaćem u Ulici pjesnika, što i nije za čuditi, jer Kranjčevića je kao bermudski trokut za momčadi koje je vole iz nekog čudnog razloga zvati svojim stadionom. Karlovac se izgleda specijalizirao za Hajduk i ponovno odigrao sjajnu utakmicu u Splitu. Rijetko kad sam imao priliku svjedočiti tako hrabrom nastupu gostiju na Poljudu, a pogotovo ako se u obzir uzme stanje u kakvom se klub nalazi. Samo, kasno su se sjetili igrati. Varaždinci možda više ne igraju na zelenom travnjaku, ali zato su sve snage upregli u pravne bitke. Valjda im to ide bolje od nogometa.