Dok nas interes ne rastavi...

Zato vas pred poljudskim svodovima pitam o vašoj namisli.

Jeste li ovamo došli bez prisile, da slobodno i posve svjesno sklopite ženidbu?
- Jesmo

Jeste li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poštovati?
- Jesmo

Nakon nekoliko minuta ide i najsvečaniji trenutak...

Ženik (Igrač) veli:
- Ja, Igrač, uzimam tebe, Hajduče, za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

Mladenka (Hajduk) veli:
- Ja, Hajduk, uzimam tebe, Igraču, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

Neka Gospodin dobrostivo potvrdi ovu vašu privolu što je pred Crkvom očitovaste i neka se udostoji ispuniti vas svojim blagoslovom. Amen. No, ...

Tako je to izgledalo nekada u splitskom velikanu, tako su se vezale obje strane, dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, a odjednom je netko jednostrano odlučio opasno testirati vječnu ljubav u koju su se kleli i do neprepoznatljivosti razvlačiti pojam bračnih dužnosti i svega onoga što je taj savez činilo velikim i vrijednim, čvrstim i poštenim.

Tko je prvi krenuo s nevjerom? Tko je odlučio pronaći sreću nečijem tuđem krevetu? Tko je znoj prolijevao na krivim mjestima? Kome je ispod časti biti u toj priči? Tko je, na kraju krajeva, kriv, najmanje je važno (ne i nevažno), ali ono što se ponovno događa s Hajdukom danas definitivno ne sluti na dobro i ponovna nas tjera da se pitamo - tko je ovdje lud. Mi ili Vi? Zar ćemo i naredne sezone ponovno gledati nove vizije novih ljudi u novim funkcijama, ali sa starim navikama. Dozvolit ćete, lošim navikama.

O Hajdukovoj budućnosti ili pak budućnosti u Hajduku, kako Vam drago, zaista je čak i meni postalo bespredmetno raspravljati, jer dozvolit ću im da me jednom iznenade, dozvolit ću i sebi da nemam očekivanja, dozvolit ću i drugima da sami potraže svoje razloge, a dozvolit ću čak i oportunistima da nas ponovno ogrebu s kakvom duhovitom opaskom, istina, zasluženom.

Čak i površan pogled na zbivanja u i oko Hajduka koja nas zapljuskuju u posljednje vrijeme pobudit će popriličnu sumnju na motive jednog od dva bračna druga kojem sve ono otprije sveto više nije sveto, a sve dobro što im je upućeno pojedinci s druge strane uzimaju zdravo za gotovo. Tako prokleto jednostavno.

"Nije u tebi problem, ja sam kriv(a)", jedna je od onih ponižavajućih izlika od koje vam se diže kosa na glavi, smišljenih i izrečenih točno onog trenutka kada su prvi praljudi umjesto toljagama, probleme počeli rješavati razgovorom, niti ne sluteći što su učinili i kakve će to posljedice imati za ljudski rod. No, iako sam sumnjao da postoji nešto gore od tog - priznajem, prevario sam se.

Ono što je svakog posebno zasmetalo ove sezone nisu ni promašene investicije, upitan rad Uprave, zakašnjele reakcije, minus na računu, porazi, kriva dodavanja, loše postavljena zaleđa, promašene stopostotne prilike, prašina u vitrini za trofeje, ma ništa ni blizu koliko ravnodušnost na zbivanja i situaciju onih koji tu već jesu ili pak onih koji dolaze.

Izgubljeno prvenstvo nije ništa nova, čak štoviše, najmanja je to stavka koja boli (nas) navijače splitskog kluba, jer realnost je jedno, a snovi nešto sasvim drugo. Sve u Splitu, ali i one šire kojima je "Bila boja najbolja na svitu", najviše boli indolentnost dijela igrača koji svake sezone, redovito poput smjene noći i dana i u trenutcima kada više nema natjecateljske draži, barem ne one za prvu poziciju, počnu obolijevati od misterioznih bolesti, igrati se pokvarenih telefona, naivnosti, žaliti se na dugu sezonu i tko zna na što ne, a samim time izbjegavati i svoje (bračne) dužnosti.

Koliko to još Hajduk mora pretrpjeti samovolje i inata kod dijela igrača koji su se odjednom počeli skrivati iza debelih korica ugovora kojeg sada gledaju kao sveto pismo i ne priznaju ništa doli ispunjavanja svih i najmanjih stavki i to baš u zadanom roku, sam Bog zna.

Pitam se, gdje su im takvi pravednički stavovi i iste te stavke ugovora, koje obje strane obvezuju na obavljanje svog dijela posla, bile kada se na dobar dio njih čekalo sezonama da spoje dva točna dodavanja, da se istrpi njihova "zaigranost", da se konačno dočeka taj "talent", da se u tim (prečestim) trenutcima njihove indisponiranosti niti slučajno ne ugrozi krhka im duša ili pak ne povrijede osjećaji.

Kako to da tada nisu pohitali do svojih omiljenih tekstopisaca u dnevnim novinama, kao što je to bio slučaj proteklih tjedana, i požale se kako sami ne izvršavaju ugovornu obvezu i kako svojim predstavama ne opravdavaju silan novac uložen u njih i da se sukladno svemu navedenom odriču primanja za taj dan, tjedan, mjesec ili godinu.

I dok je Klub s njima bio i u dobru i u zlu, trpeći zbog toga i negodovanja navijača, pružajući im tako potporu i vjerujući da će im oni to vratiti, s duge strane prevladao je interes, taština, egoizam, samovolja i bahatost. Hajduk im odjednom nije vrijedan strpljenja, nije dovoljno velik, ne nudi im napredak, ne nudi im unosan transfer, dok u zadnje vrijeme čak nije vrijedan niti dva sata treninga.

Trenutna situacija kaže kako Hajduk ima tri poraza u nizu i to od Osijeka, Lučkog i Intera, redom momčadi koje su, blago rečeno, limitirane kvalitetom, što će jasno dati sliku i onoga što Bili nude "svjetskom" tržištu. Tko je tim momcima utuvio u glavu da su bogomdani, da su nogometne veličine, da si mogu dozvoliti neborbenost, da si mogu dozvoliti da "ne stisnu zube", i ono najnovije što spada u rubriku vjerovali ili ne, da se žale da na intenzitet treninga. Kakva šamarčina za Bijele i to od onih koje su odgojili, čekali ili spasili od zaborava.

Odakle im pravo varati više od 10 tisuća ljudi koji prosječno pohode poljudske tribine i dijelom ih, na ovaj ili onaj način, financiraju te se na taj način još i više distancirati od ljudi, onog što u osnovi i sami jesu.

Izlike više ne prolaze, ne nakon nove runde poniženja i razočaranja. Navijači su siti onih koji se ne udostoje niti "šporkati" dres, koji nogomet vole svojim debelim novčanikom, a ne srcem, koji očito nisu svjesni važnosti sebe kao javne osobe koja ima nemjerljiv utjecaj na one koji tek dolaze, na one koji se tek spremaju postati igračima, navijačima ili barem simpatizerima.

Siti su također i vječitih talenata koji valjda samo u Hrvatskoj egzistiraju i u kasnim dvadesetima, a ništa manje ih ne vrijeđaju niti godine uvjeravanja kako je upravo naredna generacija "The One", kako se napokon dobro radi, kako je napokon sve čisto, kako napokon nema utjecaja sa strane, kako baš sljedeća sezona donosi novi uzlet, kako je potrebno strpljenje, kako su svi drugi krivi, ali samo ne mi, kako im je baš Dinamo zabio gol u Zaprešiću i kako ih je baš Dinamo spriječio da ne ugroze Lučko na Poljudu i kako im je baš Dinamo kriv za godine nerada na svim razinama.

Naime, postoji jedna stara kineska poslovica koja kaže: "Kada zapušu vjetrovi promjena, neki ljudi grade zidove, a neki vjetrenjače"

U Splitu su već poodavno zapuhali vjetrovi promjena, pionirski, hrabro i pohvalno, ali nažalost umjesto vjetrenjača neki su odlučili graditi zidove koji ih nisu skrili samo od onih kojima bježe, već i od samih sebe te realnosti u kojoj žive. Tok je pak, uvidjet će skoro, mnogo veći problem od onog u kojem se nalaze.

S obzirom da razvod nije opcija, možda je krajnje vrijeme za posjet bračnom psihoterapeutu, jer kako ono ide na kraju obreda - Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Tko se nakon 28. prvenstvenog kola rastao od sam od sebe i od nade u bolje sutra pogledati ćemo u novoj power-rankings ljestvici: Dinamo prema kraju prvenstva bilježi sve bolje i bolje predstave, taman da požale što je veselju brzo kraj. Čak je i prilično organizirana Istra dobila svoju porciju golova i to dok je njihovom obranom dirigirao Barbarić, Dinamov trojanski konj. Tri boda Slavena ostvarena protiv Zadra bila su dovoljna za bod iza Hajduka i dva mjesta više u mono važnijem power-rankings poretku. Nije na odmet spomenuti kako je i Vugrinec postigao novi gol, 128., a da nije bio gdje je bio, niti Messi ne bi mirno spavao. Vinkovčani su ponovno uhvatili kontinuitet pobjeda, čime su svoje navijače nagnali da prije utakmice s Rijekom više pažnje posvete pjesmi, a manje g..... kao što je to bio slučaj prije nekog vremena kad su gostovali Osječani. Hajduk klizi na sve strane, a prava je sreća da naredni susret igraju protiv Var.... Ups, bolje da šutim, jer ipak je Hajduk u pitanju i tu nema sigurne oklade. Najzanimljiviji detalj s utakmice Splita i Zagreba dogodio se i prije samog početka susreta kada je Romano Obilinović za jubilarni 50. ligaški nastup od predsjednika Splita Slavena Žužula na poklon dobio buket cvijeća. E to je bila scena, kršni Romano i nježni Slaven... Serija Zagreba svoj kraj doživjela je u Splitu, četiri pobjede sada su prošlost, a jedan poraz stvarnost. No, nije to nužno ni loše, dobro je da svako nekog vremena prisjete gdje su bili i što su radili veći dio sezone. Zadranima su u Koprivnici presudila dvojica, od kojih je jedan (Vugrinec) podebljao svoj rekord po broju zgoditaka, dok je drugi (Šaban) tek započeo svoj niz. Ako su već pali, barem će ih se sjećati, i jedan i drugi. Poraz od Dinama zasigurno neće zasjeniti sve dobro što su Puljani napravili u proljetnom dijelu sezone, a svoj prvi pravi brodolom doživjeli su na Maksimiru s kojeg su znali otići u puno boljem raspoloženju. Osječani su nakon pobjede nad Hajdukom izgleda ostatak prvenstva odlučili živjeti na lovorikama i nastaviti s ustaljenom praksom dijeljenja bodova na sve moguće načine. Proljetna rasprodaja u Gradskom vrtu se nastavlja... Letargija je izgleda zahvatila i nogometaše Lokomotive koji doslovno odrađuju preostali dio prvenstva, a i ovaj put spašavali su se u samoj završnici i nekako uspjeli iščupati bod, ovaj put čak i zaslužen. Pišem tri pamtim šest. Ovosezonska je to računica Zaprešićana u ogledima s Hajdukom, a uz preskakanje Rijeke, razlog za zadovoljstvo je i činjenica su prvi put u povijesti na svom stadionu svladali Majstora s mora. Hm, a i kad bi da nisu ove sezone. Lučko se nakon povijesne pobjede protiv Hajduka, ovaj put može pohvaliti s također premijernom serijom od dvije pobjede, bez obzira što je riječ o Varaždinu. Ma tko će za 50 godina kada se budu listali almanasi pitati je li Varaždin igrao ili sjedio ili kopao krumpire. Dva puta je dva puta, ma tko što o tome mislio. Next trainer please. Naime, nakon novog poraza nema više ni Skočića koji je nestao brže nego se i pojavio. No, teško da će za njim itko žaliti, možda čak i manje nego za Ištukom. Tko će bili Vol. 4... Ne računamo li pobjedu ostvarenu za "zelenim" stolom, Karlovčanima je ovo prva proljetna pobjeda i nakon niza loših vijesti, konačno je i njima svanulo pobjedničko jutro. A sada, povratak u stvarnost... Šibenčani su svoj brod zaboravili vezati za obalu, "cima" je odavno pukla, stoga se njihovo putovanje i dalje nastavlja od hridi do hridi. S ponistre se vidi pučina, a onda kud koji mili moji... Iz Varaždina ovaj tjedan niti "a". Volio bih nekako da se ovaj put radi o "zatišju pred buru". No, bojim se ipak da će biti jugo i novi red kostobolje, zubobolje, razdražljivosti, nesanice...