Što bi bilo, kad bi bilo...

Borba BBB-a i vrha Dinama nije od jučer, nije niti od prošlog tjedna, niti od prošlog mjeseca, prošle godine, a čak niti nekoliko njih unazad. Raspravljati o tome tko je kriv, tko se kome mora ispričati, tko se mora maknuti sa strane, a tko zauvijek nestati iz modrih odaja ili tribina, to je već tema za jednu drugu i mnogo složeniju analizu kojoj sada, ili bolje rečeno u subotu, nikako nije (bilo) mjesto. No, za neke činjenice nikad nije "krivo" vrijeme.

Sedmi osvojen naslov za redom, 14. ukupno, osvojen Kup, najbolji strijelac prvenstva (Fatos Beqiraj), najbolji napad, najbolja obrana, dosezi su zbog kojih se moralo, bez iznimke, nadvladati sve međusobne netrpeljivosti, doći na Maksimir i zapljeskati igračima na ostvarenom. Oni su zaslužili mjesto na kojem se nalaze, oni su zaslužili pune tribine, oni su zaslužili počast od onih koji navodno za njih navijaju. Barem taj jedan dan, barem tu jednu subotu.

Poruka punog stadiona, 40000 ljudi, da su navijači još uvijek tu, da ih još uvijek vole, da im nogomet nikada nije izišao iz vena, da nisu zaboravili cijeniti trud i vrijednosti, da nisu zaboravili ljubiti pehare i medalje, da im se nisu zaboravili veseliti, da nisu zaboravili sanjati kakav suvenir izravno s terena iz ruku igrača, bila bi kudikamo veća i snažnija poruka vrhuški Kluba, od razbijanja, ružnih riječi ili svakog oblika devijantnog ponašanja, poruka da nije problem u navijačima, čak niti igri i prikazanom na travnjaku, bodovima ili pak (ne)udobnosti na tribinama, nego da su siti prostakluka, šerifovanja i rušenja ugleda onog koji je nekad bio građanski, a danas je .... Barem taj jedan dan, barem tu jednu subotu.

Poruka je nažalost izostala, propuštena je još jedna velika prigoda, još jedna gem i set lopta. Ovaj put zakazala je ljubav, zakazali su modri drukeri, zakazali su pravi Purgeri, oni koji znaju kako je nekada bilo, oni koji znaju što uopće žele i što trebaju željeti, oni koji to imaju u sebi, a čime bi povukli i one koji Dinamo vole, koji nisu rasli ispod Sljemena, ali koji poštuju svu veličinu i sjaj kluba koji polako postaje sam sebi svrha.

Klub bez duše, bez srca, bez navijača, prožet tek privatnim interesom, bez obzira na sve Lige prvaka ovog svijeta, bez obzira na milijunske transfere, ništa ne vrijedi ukoliko nema onih zbog kojih u krajnjem slučaju i postoji. Klub postoji zbog navijača, navijači postoje zbog kluba. Sinergija dvije strane mora postojati, ma koliko puta se našla na kušnji zbog različitih poimanja naoko jednostavnih stvari. I jedni i drugi naprosto moraju shvatiti da različita mišljenja i stavovi nužno ne znače i nemogućnost suradnje i nepoštivanje, da put u bolje sutra ima više pravaca i da ne moraju nužno svi ići istim.

Kome je u interesu prazan Maksimir? Tko od toga ima koristi?

Dinamo zasigurno nije nestao iz navijača, složit ćemo se, to je nemoguće, međutim, Dinamo u njima treba probuditi, Dinamo s njima treba saživjeti, Dinamo mora biti pristupačniji, što nikako ne znači da ga "ulica" mora voditi, jer određen nivo ipak mora postojati.

Smisao navijača jest da navijaju i bodre, a ne da upravljaju, no pogrešno bi bilo iz toga izvući poruku da samim time ne smiju kritizirati, da se ne smiju oglasiti, a čak je i poželjno u određenoj mjeri da imaju i "moć" koja bi se reflektirala kroz konstruktivnu kritiku i koja bi bila glasna, ne mjerena u decibelima, nego glasna u smislu poruke koju šalje.

U cijeloj ovoj priči oko Dinama i nove titulama bogate sezone te dijametralno suprotne proslave, sukoba, bojkota i previranja, pogrešno bi od odgovornosti bilo amnestirati bilo koju stranu, što dakako ne znači da ne postoje oni koji moraju potegnuti više i koji moraju znati odšutjeti na upućenu im kritiku. Jer Dinamo je više od nogometnog kluba, više od bilo kojeg osvojenog trofeja, Dinamo je brend, klub koji ima povijest, koji ima težinu i koji je nekada bio - pokret, dok sada od toga nema niti "p".

Spomenuti Dinamo u današnje vrijeme, a ne spomenuti Zdravka Mamića, jednako je kao otvoriti usta, a ne udahnuti zrak. To je realnost i od toga ne treba bježati. Silna energija maksimirskog bossa ove je godine urodila Ligom prvaka, nakon dugih 13 godina čekanja i "preko nekoliko" bezuspješnih pokušaja i jednako "toliko" nevjerojatnih spletova okolnosti. Govorili su neki o navodnom lakom ždrijebu, statusu nositelja bez kojeg to ni u snu ne bi bilo moguće, a zaboravljaju da je to trebalo zaslužiti radom i igrama u ranijim sezonama, a ne ispraznim lamentiranjem i busanjem u prsa.

Nisu se te stvari dogodile same od sebe, nije lako voditi klub kao što je Dinamo, stoga Zdravku Mamiću s te strane treba odati priznanje, stisnuti ruku i reći - svaka čast. Ali, i on je već morao shvatiti da je bilo dosta, da je dosegnuo vrh i ne dopustiti bolan pad, koji će doći prije ili kasnije. Ne dopustiti da si umisli da je veći i od samog kluba, a to je pak možda i najopasnija i najpogubnija misao koja mu zasigurno mota po glavi i poruka koju, svjesno ili ne, šalje javnosti.

Ne treba također bježati od istine kako je Dinamo uređen klub, s jasnom strukturom, financijski stabilan, trofejan, europski priznat, s kontinuitetom dobrih rezultata. Klub je to koji se diči bogatom prošlošću, velikim utakmicama i još većim imenima, koji zaista ima na što biti ponosan.

No, Dinamo je klub koji ima i ovo(g), nažalost:

1992. Josip Šoić, predsjednik HAŠK Građanskog, u bijegu preko ograde maksimirskog stadiona pronašao spas od batina.
1994. Auxerre - Zdravko Mamić davio delegata utakmice (Dinamo izbačen iz Europe).
1995. U središtu Zagreba, na križanju Tesline i Gajeve, zajedno s Vladom Kasalom napao policajca koji je pozvao "pauka".
2002. Novinaru Dubravku Sušecu obećao "da će ga pojesti mrak".
2003. Sukob s Olićevim menadžerom Draganom Marićem.
2003. "Incident štaka". Fizički obračun s Miljenkom Mesićem, pročelnikom gradskog Zavoda za planiranje, u kojem je Mamić završio okrvavljene glave.
2004. Raspad savezništva s Ćirom Blaževićem popraćen Mamićevom prijetnjom smrću upućenom na adresu trenera koji je uzeo novac unaprijed ne želeći ga vratiti. "Neka čuju i policija i javnost - po cijenu života ili smrti, taj moj novac opet će biti moj", rekao je Mamić.
2004. Samoinicijativno prekinuo finalnu utakmicu turnira u Širokom Brijegu.
2005. Ćiro istražitelje USKOK-a uputio na Mamića (vezano uz navodno plaćanja sudaca - "Ja im nažalost nisam mogao dati imena. To će im Mamić dati lakše ako ih je on plaćao".
2006. Mamićev napad na šefa riječke POA-e
2006. Jura Ozmec: "Tužit ću Mamića i tražim policijsku zaštitu"
2006. Fašističko salutiranje
2006. Gađanje soljenkom i prijetnje likvidacijom novinaru - "Napišete li ti i onaj tvoj debeli krmak laž o meni, obojicu ću vas ubiti kao pse."
2007. Zdravko Mamić pod istragom verbalnog napada na novinarku te prijetnji snimatelju.
2007. Skidanje u zagrebačkoj zračnoj luci i verbalni napad na navijače.
2007. HDZ u srcu
2007. Pučki pravobranitelj - "Zdravko Mamić je u sukobu interesa"
2008. Verbalni napad na novinarku Romanu Eibl - prekinuta emisija Nedjeljom u 2
2008. Zdravko Mamić: "Kunem se djecom da ću Svilokosu doći glave."
2009. Verbalni napad na Ivicu Blažička
2009. Mamić: "Jugoslavija je bila najljepša zemlja na svijetu"
2009. Mamić: "Znam sve pjesme Partizana i Zvezde"
2010. USKOK ispituje ugovor Eduarda da Silve i Mamića
2010. "J... ti Joca Amsterdam i oca i majku!" - verbalni napad na novinara.
2010. Zdravko Mamić prijavljen zbog vrijeđanja i prijetnje novinaru Tportala
2010. Verbalni napad na prof.dr.sc. Ivana Šibera.
2010. Verbalni napad na ministra Branka Vukelića.
2010. Zdravko Mamić prijavljen policiji zbog prijetnji novinaru Nacionala ("U pokušaju fizičkog nasrtaja na Jelinića, Mamića su spriječila dvojica zaštitara AKD zaštite")
2011. MZOŠ: Mamić je u sukobu interesa.
2011. Incidentni Zdravko Mamić izbačen iz sudnice - reagirali pravosudni policajci.
2011. "Svjedok Uskoku rekao da su i Mamić i Štimac kupovali glasove".
2011. Mamić: Igrači su jadnici koji mučki s leđa udaraju.
2011. Verbalno napao i potjerao trenera Vahida Halilhodžića
2011. Proveo noć u zatvoru zbog sprječavanja službene osobe u obavljanju dužnosti.
2011. Napad na policajca na Kantridi.
2011. Javno čitanje policijskih dosjea (U emisiji Nedjeljom u 2), što je inače strogo kažnjivo.

Dinamo ovo ne zaslužuje. Ovo nije Dinamo. Dinamo je više od samovolje i bahatosti. Dinamo nije vlasništvo pojedinca. Dinamo je građanski, a ne privatni. Dinamo je Modri, a ne "Crveni" (Bandić) ili "Plavi" (HDZ). Dinamo su navijači. Dinamo je brend. Dinamo je povijest. Dinamo je pokret. Dinamo je nogomet.

Vratite ljudima Dinamo koji će biti cijenjen i poštivan, bez obzira gdje došao, bez obzira na vruću atmosferu koja ga bude dočekivala. Vratite Dinamo narodu, vratite ga onima koji su ga stvorili. I ne, nisu to Bad Blue Boysi, nisu to političari, to je narod, isti onaj narod kojeg nema na tribinama, to su navijači - oni pravi Dinamovi navijači.

U protivnom, opet će te slaviti sami, pokisli i zaboravljeni...

Tko je još imao razloga za pjesmu i veselje u posljednjem kolu, koga je uhvatila tuga golema, a koga sreća neopisiva, tko će u Europu, a tko u Drugu ligu, ostaje da posljednji put u ovoj sezoni vidimo u novom izdanju power-rankings ljestvice Prve MaxTv lige: Najsvjetliji dio Dinamo proslave 14. naslova bili su konfeti, a najradosniji trenutak odlazak u svlačionicu na tuširanje i prestanak loše odglumljenog euforičnog slavlja na kraju. Remijem s Istrom 1961 Slaven Belupo ne samo da je potvrdio svoje sudjelovanje u Europskoj ligi, već je upisao još jednu crticu u klupskoj povijesti. Prvi je to puta naime da su Koprivničani treći na tablici na kraju sezone. Sreća pa im sezona nije bila uzaludna. Nakon lutanja i šetnje od mila do nedraga po power-rankings ljestvici, Split se na kraju dočepao podija i zauzeo treće mjesto. Eto ih tamo gdje su uvijek i željeli biti, ispred Hajduka. Visoko četvrto mjesto više je zasluga loše konkurencije, negoli li njihovih blistavih predstava. No, kako su "lijepo" počeli jesenas, mogu si slobodno kirurški ugradit doživotan osmjeh. Četvrti poraz u nizu nova je pljuska navijačima, ali vjeran prikaz kompletne sezone, svih lutanja i nestandardnosti. Reklo bi se novi/stari Hajduk. Da je bilo drugačije, tek onda bi bilo iznenađenje. Pjesnici su ukrali feštu Cibaliji na njihovom stadionu i sezoni stavili pozitivan predznak. Valjda su nešto naučili, iako, sa Zagrebom nikad čovjek nije na čistom. Baš se pitam zbog čega ili možda koga? Istarsko čudo uspješno se dokotrljalo do kraja prvenstva. Osiguran opstanak, briljantno proljeće, dovoljno da se barem prilaz Drosini preimenuje u Šetalište Igora Pamića. Wannabe Dinamovci svoj ovosezonski put zaključili su pobjedom na Poljudu, što bi i njihovim "starijim" kolegama bio dovoljno dobar razlog za reći - jupi jej. A sad juriš na Dinamo. Osječani su dosta glavinjali ove sezone, a prvo mjesto donjeg dijela poretka sasvim sigurno je dobar ulov pred odlazak na godišnji odmor. A s obzirom da ih isto čeka i naredne sezone, hm... Dobra sezona malčice je uprljana visokim porazom od Osijeka, no barem im za utjehu može biti podatak da su jedan od malobrojnih klubova uz koji se nisu (konstantno) lijepili negativni i crni naslovi, što je pak uspjeh samo po sebi. Najnenametljiviji klub koji je ikada sudjelovao u Prvoj ligi. Pojam standardnosti, biranja riječi, odgovornosti prema sportskoj zajednici, borba do zadnje minute i na kraju su sebe nagradili s nevjerojatnih osam utakmica bez poraza. Napokon "golijada" Intera. Otvorilo im eto baš u zadnjem kolu protiv Varaždina. Kad te neće, neće. Vjerovali ili ne i Rijeka se sjetila pobijedit nekog, a sad bi bio red da u koloni po jedan krenu put Dugopolja na hodočašće. Slavlje u Karlovcu nakon utakmice i poraza od Rijeke bilo je plod uspješnog preživljavanja još jedne sezone. Survivor ima ozbiljnu konkurenciju. Šibenik se od Prve lige oprostio remijem protiv Lučkog. Kraj agonije i prilika za novi početak. Druga liga kao komuna, svi na čišćenje. Napokon nešto dobro i iz Varaždina. Navodno su postali ponosni drugoligaši, a uzme li se obzir kakve su im se sve katastrofe smiješile, mora se priznati da su ulovili jackpot.