Antikorupcijska konferencija: "Nije sve tako sivo"?

Kažu da je sport zrcalo društva. U tom svjetlu, postavimo li ga pred ogledalo, što ćemo odista ugledati? Još prije sto godina Pierre de Coubertin sastavio je rečenicu koja ne samo da je još uvijek toliko istinita, već se posljednjih godina promovirala u sve teži kamen oko naših gležnjeva. "Novac je najveći neprijatelj sporta!"

Bez prevelike grižnje savjesti možemo danas kazati da profesionalni sport više nalikuje cirkuskoj areni u starome Rimu. Posljednjoj izjavi autor je crnogorski odbojkaš s inozemnom adresom Ivan Miljković, koji je ovako "podcrtao" na što pod tim misli: "...tada su imperatori davali siromašnima kruha i igara, a zauzvrat dobivali naklonost i slogu naroda. Sada se ljudima daje utakmica, a jedina je razlika što nema mrtvih, već pobijeđenih i poraženih, dok sponzori dobivaju medijsku pažnju i financijske olakšice."

Sport je zaista prešao trnovit put od igre i razonode do (pre)ozbiljnog biznisa te se žalosno malo pažnje poklanja njegovu društveno-socijalnom, zapravo primarnom aspektu (moralni, pedagoški). Toliko je komercijaliziran da se s pravom pitam gdje su nestali oni etički, sportski principi i vrijednosti. Uvijek iznova žrtvuje se za interes "sitnih moćnika" - možemo li to izustiti, a da nas ne proglase preradikalnima?

Svemu tome posljedično, sve se izraženije iznad sporta i sportaša ocrtava negativan oblak muljaža, korupcija, afera, namještanja utakmica, animoziteta... Prošla su vremena kada je nogomet, primjerice, bio istinska radost; neiskvaren, "bezazlen", stvarno "sporedna stvar na svijetu". Kako su se izmjenjivala godišnja doba, tako je i sve to otišlo u nepovrat. Prvo je svoje duge prste suptilno počela uplitati politika, vidjevši u sportu svoj interes; javne su tajne postajale korupcijske afere i skandali, koji su se počeli nizati kao na pokretnoj traci. Tako je sport (profesionalni, jer moramo razlučiti da svi spomenuti negativni odjeci zahvaćaju uglavnom najpopularniji i najgledaniji njegov dio) zapravo postao poligon za svojevrsnu "zloupotrebu vlasti i moći", bilo radi osobne ili pak grupne koristi.

Bila bi to crna strana priče. No, kako bi otpjevao Mile Kekin - "nije sve tako sivo" - druga je strana medalje mnogo ljepša i oku kudikamo ugodnija. Na dvanaestoj antikorupcijskoj konferenciji u Gvatemali 2006. godine iznesen je lijep zaključak: "Sport povezuje ljude. Nije sve u pobjedama i porazima, nego općem, zajedničkom interesu i ljubavi prema sportu. Sport nije ekskluzivno područje, on je za sve, pripada svima. S različitim 'pozadinama', različitim generacijama. Ljudima različitih sposobnosti daje pravi osjećaj pripadnosti i osobnog ispunjenja."

Mnogim državama predstavlja funkcionalan način učvršćivanja nacionalnog identiteta, ponosa... metoda privlačenja međunarodne pozornosti na globalnoj pozornici. Vijesti iz sportskoga svijeta imaju umijeće oblikovanja kulturnih normi na način na koji politika norme nikada neće moći.

Ne smijemo zaboraviti ni snažan odgojno-obrazovni utjecaj - formiranje osoba, njihovih stavova, razmišljanja, rješavanje loših navika. Povežimo to s čovječnim vrijednostima; ujedinjenje stotina tisuća ljudi na jednome mjestu, oko jednoga kluba, sportaša, sporta, načina života.

Međutim, sve to nekako pada u drugi plan pred činjenicom da je sport isto tako velika ekonomska "sila" (potkrijepit ću to jednostavnim primjerom reklamiranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 2006, na koje je potrošeno oko 2,5 bilijuna eura); i dok pozitivnim možemo označiti privlačenje novca, što dovodi do povećane mogućnosti razvoja, izgradnje novih arena, spajanja bilijuna gledatelja, pružanja prilike, "skloništa" mladima, ipak je nekako uvijek "aktivniji" (ili možda samo medijski popraćeniji?) onaj drugi dio - korupcija, koja je prisutna valjda svugdje gdje je i novac, dopinške afere, "trgovina sportašima", upletanje politike, sumnjivi ugovori, robovlasničko ponašanje prema igračima. U takvoj močvari počela su se oblikovati bića koja se u njoj najbolje snalaze...

Jeste li znali da sportska industrija generira otprilike od 2,5 do 3,5 posto od GDP-a država? A ta brojka i postepeno raste...

Zašto uopće o svemu ovome razglabam? Kamen pokretač bila je zapravo najnovija (kladioničarska) afera koja potresa talijansku nogometnu stvarnost, ali i iznova nagriza i ovako gotovo do temelja izgrizen integritet bavljenja sportom. Nakon afere Calciopoli, koja se razbuktala uoči SP-a u Njemačkoj 2006., a nakon koje je Juventus izbačen iz Serie A, prošle su nedjelje u kamp talijanske reprezentacije, u jeku priprema za Euro u Poljskoj i Ukrajini nenadano, naime, upali karabinjeri te pročešljali sobu Domenica Criscita, obznanivši mu kako je jedan od osumnjičenika u novom skandalu namještanja utakmica.

Kad bi barem bilo pameti, htijenja, snage i mogućnosti da se jednom za svagda riješi užareno pitanje nelegalnosti u sportu. Gori nam pod petama, gotovo da se više govori o nogometnoj mafiji, nego o akterima na terenima, sportskim rezultatima i potezima...

Reći će mnogi da je to nemoguće, barem u potpunosti i s time ću se složiti. No, valja podržati svaki, pa i najmanji pokušaj; stisnuti ruku onima koji se godinama, ma tjednima, mjesecima, makar jedan dan sustavno bore da sport prestane biti unosan posao raznim sumnjivim tipovima i menadžerima kojima sportska, radna etika i moral nisu jača strana (zanimljiv je podatak koji navodi "Bijela knjiga" Europske komisije da na konto nedozvoljenih radnji u džepovima sportskih djelatnika i menadžera godišnje završi najmanje 60 milijardi eura). Zašto bi bilo pogrešno podsjećati na to, pisati, diskutirati, nuditi rješenja, zajedno tražiti recept za "spas"?

Mnogo, zaista mnogo razgovora i djelovanja među sportskim dužnosnicima, sportašima i svima kojima čestitost sporta štogod predstavlja, potrebno je kako bi se bilo što po tom pitanju riješilo.

Namještanje susreta, magično "isparavanje" novca koji su sportu namijenjeni, prevare, korupcija pri dodjeljivanju natjecanja, sumnjivi transferi igrača, izbori u sportska tijela... samo su neki oblici ovoga akutnog problema, a kako bi se preventivno djelovalo potrebno je prije svega znati omjer korupcije i područja koje zahvaća.

Zašto se korupciji ne bi pristupilo na isti način na koji se već godinama ozbiljno tretiraju slučajevi dopingiranja? Zašto i ono malo organizacija, obrazovanih stručnjaka i raznih organa istraživanja ne djeluju djelotvorno, homogeno? Zašto se potencijalnim sudionicima afera ne nacrta da nije uvijek najbolje i poželjno "na svojim greškama učiti"? Zar je u tolikoj raširenosti, masovnosti tako nešto nemoguće?

Cijeli sportski sistem nužno je dovesti u koliki-toliki red. Gledajući iz hrvatskoga kuta, kroz naočale države koja stremi ulasku u europsku obitelj, lako je zaključiti kako je neophodno riješiti "sportsko poštenje i poštenje sporta", jer upravo bi on trebao predstavljati jednu od glavnih poluga u promociji naše kulture i civilizacijskih vrijednosti.

Hoćemo li ikada shvatiti kako sport valja povjeriti jedino i isključivo sportašima, a ne bivšim takozvanim "sportskim radnicima" koji su mijenjali boje kako je koja vlast dolazila na čelo države. Neugodna je činjenica da u ovom našem okruženju sport ne može od politike i bez politike, a to je nešto što se jednostavno mora promijeniti...