Kuda idu divlje svinje

Posljednji puta čuli smo se iz Poznana, uoči hrvatsko-talijanskog remija, od čega je prošlo dosta vremena, pa se i skupilo dosta događaja.

Pojavile su se i prve pukotine u inače odličnim odnosima ovog trojca, a to se događa kada ste a) gladni, b) stalno na cesti, c) umorni, d) daleko od boljih polovica, djece i svog kreveta. Prvi ispad nervoze imao je Sajko, idući dan "žutu minutu" imao je Tomo, a Benny je zaprijetio "organiziranjem parade" ako nastavi biti geografski diskriminiran tijekom neobaveznih razgovora.

Vratimo se na trenutak još u Poznan gdje smo nakon pisanja bloga otišli u grad ispuniti tri zadatka – pogledati grad, jesti i pronaći šalicu nogometnog kluba Lech.

Foto: Davor Sajko

Zašto? Zato jer Bernard skuplja šalice nogometnih klubova iz gradova koje posjećuje. Ili država koje posjećuje. Sustav mu je prilično netransparentan i nedosljedan, mogao bi raditi u komisiji za licenciranje HNS-a. Nešto u stilu da u Londonu može kupiti šalicu Manchester Uniteda, ali istu šalicu ne može kupiti preko e-baya ili na tržnici u Zagrebu.

Brzo smo saznali kako i sudbina želi da Benny skuplja šalice. Prvi letak koji je Tomi uručila neka mlada dama nije bio za neki noćni klub ili talijansku pizzeriju, već za – Fan Shop Lech!? I iako smo bili kratki s vremenom, sreća se opet osmjehnula Bennyju jer je dućan pola ulice dalje od mjesta gdje smo parkirali. Uglavnom, Bennyjev arsenal od 70-ak šalica pojačan je i Lechovom, a mi smo se uvjerili kako klub iz Poznana ima izvrstan asortiman proizvoda i očigledno dosta razvijenu navijačku kulturu.

U gradu smo sreli i Željka Velu koji je s navijačima popio pivo, a oni su mu zauzvrat skandirali ime. Vidjelo se već po gradu da će hrvatski navijači dominirati na tribinama, na jednog Talijana išla su petorica Hrvata.

Foto: Davor Sajko

A na jednu Talijanku čak i više od toga.

Ima nešto posebno u tim trenucima kada Hrvati okupiraju nečiji glavni trg i zapjevaju "Zovi, samo zovi"…

Foto: Davor Sajko

Zadovoljni remijem, uputili smo se kući, gdje smo jedva došli. Nakon što smo ispucali neke od prožvakanih igara poput nabrajanja afričkih ili američkih saveznih država, suočili smo se s problemom s kojim je svatko od vas barem jednom bio suočen – nedostatkom goriva.

Jedan od problema kada otvorite dijelove autoceste u zadnji tren jest da na tim dijelovima nema baš benzinskih stanica. Stali smo u jednom McDonald'su nešto gricnuti, a Sajko nije htio tankati jer će "u idućih 150 kilometara sigurno biti još jedna stanica". Nije bila.

Pobjegli smo tako s autoceste da nas Hloverka odvede do neke lokalne pumpe, koja je srećom radila usred noći, a Sajko je odbijao bilo kakvu odgovornost za kritičnu situaciju u koju nas je doveo. Tomo je konstatirao da će ga svakako preporučiti Milanoviću za ministra, dobro bi se uklopio.

Foto: Davor Sajko

Nekoliko kilometara ispred hotela, skoro smo poželjeli da i nismo tankali; naime, malo je nedostajalo da pokupimo 4-5 malih divljih svinja, zbog čega bi nas njihova majka, udaljena još koji metar, vjerojatno naganjala po cijeloj Poljskoj. Srećom, imali smo tada dosta goriva, valjda bi pobjegli.

Idućeg dana probudili smo se u paralelnom svemiru.

Dok smo mi bili na jednoj konferenciji za medije gdje je Slaven Bilić realno, u trenucima smireno, u trenucima vatreno, elokventno i pametno govorio o remiju s Italijom i predstojećem ogledu sa Španjolskom, ostali hrvatski mediji bili su na konferenciji za medije gdje je "Bilić rigao vatru" i "izgubio živce", zato jer je na pitanje "Hrvatska baš i nije u dobroj situaciji jer možda mora zabiti i dva gola" srčano odgovorio "kako se ne mora valjda ispričavati za 1:1 s Italijom". Naslovi nakon te konferencije za medije puno su pokazali u stanju hrvatskih medija.

Ali pamtit ćemo s te "pressice" i dobru foru spomenutog Željka Vele, koji se prijavio za pitanje, ali nakon Bilićevog prethodno opisanog odgovora drugom kolegi, predomislio se i dobacio "nemam više pitanja, strah me".

Bernarda je nakon dugačke noći i napornog dana uhvatila "mala snaga". Dodatno objašnjenje bilo je "uhvatila me fjaka", a ekstra dodatno objašnjenje "pogasili su mi se botuni". Pretpostavili smo da je htio reći kako je umoran.

Ne znamo više koji je koji dan, svi su isti, znamo da smo se 16. lipnja uputili na utakmicu Rusija – Grčka u Varšavu. Konačno smo bili i na stadionu, koji je lijep, uredan, ogroman, ali nekako nema duše, ni po čemu nije poseban. Policija je bila spremna za manji rat s ruskim navijačima, a Rusi izgleda nisu bili spremni za manji rat s Grcima koji su definitivno momčad s neobično jakim karakterom i duhom. Svaka čast.

Foto: Davor Sajko

Ni tog dana nismo stigli puno jesti, pa smo nakon utakmice grozničavo tražili kakav McDonald's ili KFC (ili bilo što), no kako smo odmicali od Varšave, toga je bilo sve manje, i sve je bilo zatvoreno. Konačno smo našli neki grill 0-24 gdje je Tomo odradio ulogu konobara, donio je menije i odnio narudžbu. Momci su mu zamjerili što je u posljednji čas u narudžbu ugurao i hot-dog dok čeka glavno jelo, samo za sebe.

Optužnica glasi: Morao je naručiti i za ostalu dvojicu kad se već sjetio te ideje, svi su bili gladni.

Obrana tvrdi: U tom trenutku nije mogao donositi odluku trošiti tuđi novac, da su dečki htjeli hot dog – naručili bi ga.

Bernard nije poštivao pravnu državu i pričekao presudu, već je u trenutku kada je došao Tomin hot-dog konstatirao "Sramota", i isto ponovio još 50-ak puta kroz istu večer.

Vratimo se zbog dvije stvari na trenutak u Varšavu.

Prvo, napali ste nas zbog neoduševljenosti Poljakinjama i Varšavom. Istina je da nas uži centar Varšave i stari grad nisu oduševili, a dopustite – vidjeli smo jako puno gradova. Daleko od toga da je ružno, ali ne bismo opet turistički dolazili ovdje. No, vidjeli smo i zgodnih dijelova Varšave, osjetilo se da ima dobrog noćnog života, a kako je Benny primijetio kod djevojaka, "čim je kraća suknja, i glava je ljepša". Tako da smo vidjeli i zgodnih cura, iako ostajemo kod tvrdnje da su Hrvatice čudo za Poljakinje – više drže do sebe, imaju više stila, prirodno su ljepše. Potvrdu toga smo dobili i u Poznanu gdje je od 20 najzgodnijih cura tog dana, 17 bilo u dresovima s kvadratićima. Znanstveno istraživanje.

Drugo, u press centru nas je zaskočio slovenski kolega Rok Plestenjak koji je Sajka i Tomu iznenadio s "eeee, trojica iz Warke"; molim? Tko? Što? Pokazalo se da je Rok stalni čitatelj, Bennyjev poznanik, a upozorio nas je da ideja da u Gdansk idemo vlakom nije briljantna iz više razloga, između ostalog zbog mogućnosti da 6 sati stojimo uspravno.

Odlučili smo se ipak za automobil i poljske autoceste. Ako je nešto ozbiljna zamjerka domaćinu, onda su to ceste jer toliko toga grade i rade, ali jednostavno nisu napravili na vrijeme. Za put do 400 kilometara trebalo nam je šest sati, s time da smo stali točno jednom, pišati na dvije minute.

Zato nam je tajming bio perfektan, jer smo na službenu konferenciju za medije u Gdansku, s početkom u 17.15, stigli u 17.14, dok je displej za gorivo pokazivao "remaining" 7 kilometara. Taman.

Svidio nam se stadion u Gdansku više od onog u Varšavi, iako su izvana donekle sličnog dizajna. No, zanimljiva boja jantara (Gdansk mu je svjetska prijestolnica, dakle danas nas čekaju obilni troškovi), dobar dizajn tribina i krova čine ga nekako zanimljivijim od varšavskog.

U Gdansku nam je domaćin Igor Miličić, Bennyjev prijatelj još iz juniora Splita, a danas košarkaška legenda u Poljskoj. Igor nam je sredio smještaj, odveo nas na odlični steak, pokazao nam krasan centar Sopota i poljske djevojke. Ukratko, u otprilike 24 minute postao nam je najdraži košarkaš na svijetu.

Ali i o Igoru i o Gdansku/Sopotu/Gdyniji u idućem blogu.

Prvo, Hrvatska mora odigrati 2:2 sa Španjolskom. Zbog prolaska dalje, ali još više da vidimo lica talijanskih novinara nakon utakmice.

Nakon što su toliko izgnjavili i Bilića i Del Bosquea i sve igrače proteklih dana pitanjem o tom rezultatu, baš nam je žao što netko od nogometaša nije ovako odgovorio:

Talijanski novinar Paolo: Što kažete na mogućnost odigravanja 2:2?

Hrvatski/španjolski igrač vulgaris: Da, probat ćemo svakako odigrati 2:2, to je rezultat koji odgovara objema momčadima.

Talijanska novinarka Francesca: Ali, ne možete tako! To nije u duhu fair-playa!

Hrvatski/španjolski igrač vulgaris: Već smo se čuli s nekim igračima iz protivničkog tabora, njima isto paše 2:2 pa sada opušteni i jedni i drugi već planiramo četvrtfinalne utakmice. Počnite pakirati kofere za doma…