NHL lockout - "vodič za idiote"

Tim je izrazom branič Detroit Red Wingsa Ian White nazvao povjerenika NHL-a, Garyja Bettmana. I jamačno, ne samo on. Povjerenika koji se toliko brine o svom sportu da je na rubu druge u cijelosti otkazane sezone u osam godina.

Tim izrazom mogli bi se nazvati i vlasnici klubova koji su barem svjesni da su svojevrsni idioti jer se kolektivnim ugovorom žele zaštiti od sebe samih. Kako drugačije objasniti da isti ljudi koji žele ograničavanje duljine ugovora na pet godina istodobno ljeto provode davajući 13-godišnje ugovore pojedincima.

Nisu najpametniji baš ni igrači koji se bore za svaki milijun u ovim pregovorima, a dok traju pregovori - gube te iste milijune koje više nikad neće vidjeti.

No, tko su najveći "idioti"? Navijači. Jer, oni će se vratiti u NHL dvorane zato što vole hokej, neovisno o pohlepi vlasnika ili igrača, neovisno o razočaranju i ljutnji koju je novi lockout među njima izazvao. I usprkos svim emotivnim i kreativnim youtube filmovima kao i svojevrsnim ultimatumima ("prekinite lockout ili nećemo dolaziti na utakmice"), na kraju će doći. Počela sezona u siječnju ili za godinu dana, neće gledatelji zaboraviti voljeti hokej. Dvorane u Torontu ili Detroitu bit će pune kao i do sada.

Naravno, dok je White za Bettmana zaista mislio da je idiot, nitko ovdje spomenut to zapravo nije. Svatko ima i bori se za svoj interes - vlasnici i igrači za novac, a navijači za hokej. I kada igrači i vlasnici postignu dogovor oko podjele novca, usput će zadovoljiti interes navijača - i svi sretni. Sve tri strane će još neko vrijeme "cendrati" - vlasnici da su previše dali igračima, igrači da su previše ustupili vlasnicima, navijači da vlasnike i igrače nije bilo dovoljno briga za njih, a oni im na kraju dana daju novac - ali će nastaviti tamo gdje su stali prije lockouta. Navijači će davati novac vlasnicima, vlasnici će dio tog novca davati igračima, a igrači će davati zabavu navijačima. Ironično, novac će jedino davati oni koji ga u ovom trokutu najmanje imaju, no takvo je vrijeme "kruha i igara" u kojem živimo.

Ako ste u manjini koja prati zbivanja oko NHL lockouta iz dana u dan, ovaj tekst dalje i nije za vas - informiram se koliko stignem, no nemam posebne detalje koje već niste vidjeli na američkim ili kanadskim siteovima. Ne znam gdje će se danas naći NHL i NHLPA, ne znam koliko su zaista blizu ili daleko od postizanja dogovora. Ne znam sitnice. Ali znam iz dosadašnjih primjera, i iz NBA i iz NFL-a i iz NHL-a, kako se jedan lockout razvija. I uloge i kronologija i razlozi i i demagogija i spinovi i "krivci", a na kraju dana i rasplet - uvijek su isti.

Ako vas, pak, zanima samo tko je kriv, oko čega se svađaju i kada će sve to završiti kako bi opet mogli pratiti svoje Red Wingse ili Kingse ili Avalanche, evo "vodiča za idiote" (samo stilska figura, sigurno ste čitali ili barem čuli za "idiot's guide") za NHL lockout.

Zašto je lockout počeo?

Kao i uvijek, zato što vlasnici nisu bili zadovoljni aktualnim kolektivnim ugovorom koji nije odgovarao novonastalom financijsko-gospodarskom okruženju.

Tako nešto.

Dakako, i prethodni su oni potpisali, baš kao i igrači. Tada su pristali na podjelu 57-43 od ukupnih hokejskih prihoda kako bi igrače nagovorili na uvođenje salary capa, no dakako da nisu razmišljali unaprijed i da nisu razmišljali kako će sami pronalaziti načine za zaobići pravila i u dugom roku se opet opteretiti lošim ugovorima.

Tada su se dogovorili i oko "salary floora", donje granice koju klubovi moraju potrošiti i odredili je na 16 milijuna dolara manje od salary capa. Dakako, tko bi među njima bio dovoljno pametan da predvidi rast ukupnih prihoda zbog kojih će salary cap narasti, a određeni klubovi neće biti sposobni pratiti takve zahtjeve.

Konkretno, klubovi poput Phoenixa ili Columbusa mogli su 2005. potrošiti 23 milijuna dolara, a sada su morali potrošiti barem 54 - iako njihovi prihodi nisu ni otprilike rasli na takav način. Ukupni prihodi lige lani su iznosili 3.3 milijarde dolara, no tri najvažnija razloga za to nisu od nikakve pomoći "Phoenixima i Columbusima" NHL-a: jačanje kanadskog dolara, vraćanje Chicago Blackhawksa u vrh lige (igraju u najvećoj dvorani) te preseljenje Atlante i Winnipeg. Samo su se kanadski klubovi i Chicago uistinu okoristili tim faktorima, pa danas oko osam NHL klubova zaista dobro zarađuje, njih 12-14 stoji solidno, a 8-10 se muče.

Naravno, nitko ni ne pomišlja na kontrakciju, na smanjivanje broja klubova - ligi bi to smanjilo ukupnu zaradu, a igračima broj poslova. To što bi se hokej opet igrao samo u onim gradovima gdje zaista nešto i predstavlja, što bi se povećala kvaliteta igre, to nije nikome važno. Iako je svima "najviše stalo do navijača".

Tko gubi u lockoutu?

Ukratko? Svi.

Preciznije? Najviše gube oni koje nitko ne spominje. Male tvrtke vezane za dvorane i klubove, zaposlenici na nekom "hot-dog" štandu, ugostiteljski objekti pored dvorana, zaposlenici klubova, vlasnici dućana s hokejskom opremom, honorarci u dvoranama, vlasnici parking prostora oko dvorana. Vlasnici klubova imaju svoje milijarde. Igrači imaju svoje milijune, a i ako nemaju, imaju gdje zarađivati za život. Navijači? Otići će na NBA, u kino, na pizzu ili će gledati neki drugi hokej. Puno više lockout osjeća neki zaposlenik Canadiensa koji ima 20 posto manju plaću i radi četiri umjesto pet dana u tjednu nego ove tri strane koje se najviše "bore za razrješenje lockouta".

No, istina je i da zaista svi gube. NHL se puno namučio kako bi vratio povjerenje navijača, sponzora i televizija nakon prošlog lockouta i cijele propuštene sezone, a novi debakl stvorit će još veći jaz između NHL-a i drugih profesionalnih liga, posebno NBA s kojom je najlakše i najbolje usporediv. Televizije, financijski najvažniji partner svake od tih liga, teško će se dugoročno vezati s ovako nestabilnim i loše vođenim partnerom, a već i do sada se NHL izdvajao manjim i lošijim TV ugovorima od svojih konkurentnih liga.

Suvišno je i govoriti koliko su novca već i liga i klubovi izgubili otkazivanjem 526 utakmica do sada, uključujući winter classic spektakl i All-Star utakmicu.

Iako je istina da među vlasnicima NHL klubova ima milijardera (prema Forbesu to je njih 11 od 30) kojima su ti klubovi "igračka", među njima je i puno pojedinaca i tvrtki koje žele ostvarivati profit kroz te klubove i kojima otkazivanje sezone predstavlja jasan financijski gubitak.

Dakako, gube i igrači. Ne samo novac kakav ne mogu zarađivati po Europi, već gube velik broj utakmica u svojoj karijeri. Mnogima bi ovo već mogla biti druga izgubljena sezona u karijeri.

Tko je kriv što lockout nije okončan?

Navijači su uvijek sklon(ij)i okriviti za sve Garyja Bettmana, a kako on nije ništa drugo nego predstavnik vlasnika, mnogima su krivci vlasnici klubova. U dvoboju protiv milijardera, i milijunaš je David, pa je lakše stati uz stranu igrača jer navijači, na kraju dana, "dolaze gledati igrače, a na vlasnike klubova".

No, to je demagoški pristup problemu. Ako navijači dolaze gledati igrače, igrači komotno mogu organizirati svoju ligu i igrati se. No, dobro znaju koliko bi ljudi privukli na takav način.

Vlasnici klubova su ti koji ulažu velik novac i koji snose financijski rizik. Oni su ti koji grade ili unajmljuju dvorane, koji ulažu u marketing i prodaju, koji donose razne poslovne i sportske odluke koje im mogu donijeti i profit, ali i gubitak, i naslov prvaka, ali i posljednje mjesto u ligi. Igrači "samo" igraju hokej i za to dobivaju siguran i velik novac, bez obzira kakav rezultat postigli ili koliko gledatelja privukli.

Vlasnici su ti koji ulažu novac, vlasnici su ti koji su od NHL-a napravili tako velik i moćan proizvod i vlasnici su ti koji omogućuju igračima ogroman novac. Da je to baš tako lako, zašto Europa ne bi imala svoju "NHL"? Da svi europski NHL-ovci igraju u Europi, ta liga bi bila barem podjednako jaka kao kanadsko-američka bez Europljana. No, Amerikanci su pokazali da bolje od drugih znaju od sporta napraviti biznis (blizu im je tek nogometna Liga prvaka), a iako to možda nije dobro za sport kakvog volimo i poznajemo - igrači su posljednji koji bi se na to trebali žaliti. Jer zbog takvog biznisa masno zarađuju.

Vlasnici klubova su ljudi koji su se poslovno već dokazali i sigurno ne žele promjenu poslovnog modela bez razloga. Igračima treba biti jasno da uspješan poslovni model za NHL ujedno znači i uspješan model za njih u dugom roku, jer ako klubovi ne posluju dobro - to će se opet njima prelomiti preko leđa.

Kada i kako će lockout biti okončan?

Da sumiramo do sada napisano. "Krivci "za početak lockouta uvijek su vlasnici jer su oni ti koji žele promjene sustava na kojeg su sami pristali prilikom posljednjeg potpisivanja ugovora. Uostalom, radi se o "lockoutu", a ne o štrajku igrača. Da su htjeli i da im je stalo do hokeja kao takvog, vlasnici su mogli dopustiti igranje ove sezone prema starim pravilima i putem rješavati problem kolektivnog ugovora, ili su barem mogli na vrijeme o njemu početi pregovarati. No, znali su da igrači neće pristati na njihove zahtjeve sve dok sezona ozbiljno ne bude dovedena u pitanje, kao što se lani dogodilo i s NBA i NFL-om.

Sada, kada su utakmice odgođene, kada su obje strane izgubile novac, počela je prava "igra kukavice" između dviju strana.

Tko blefira? Tko je zaista spreman propustiti cijelu sezonu? I jedni i drugi znaju da to drugoj strani nikako ne odgovara, ali i jedni i drugi znaju da će, uz dovoljno tvrdoglavosti, nespremnosti na kompromise pa i bahatosti, ona druga strana biti spremna i na to da bi dokazala svoje. Dvoboj pijetlova i purana.

Lako za navijače i hokej, ionako znamo da do toga nije stalo ni vlasnicima ni igračima, no čudi me da im nije stalo do njih samih. Ako nastave i ovoga tjedna pregovarati kao do sada, kroz lošu komunikaciju, dosta spinova, uvreda, ultimatuma, "uzmi ili ostavi" pristupa, danih, pa povučenih ponuda, s puno kontradiktornih izjava, izgubit će još jednu sezonu.

I za to će biti krivi - igrači. I za šest ili devet mjeseci, pristat će na posljednju ponudu lige, kao što se dogodilo tijekom prošlog lockouta (čak u nekim stavkama i lošiju) i tada će opet shvatiti da se nije isplatilo biti toliko tvrdoglav. Naravno da imaju obvezu boriti se za svoja prava, no u ključnim stavkama oni su ti koji moraju popustiti. Jer kad-tad će popustiti, a za njih je bolje da to učine prije nego kasnije.

Naime, vlasnici znaju da ne mogu sami kontrolirati svoje poteze - pa su tako Islandersi svojevremeno dali 15-godišnji ugovor Ricku DiPietru, zbog čega su itekako požalili - i zato se žele kroz kolektivni ugovor zaštiti od svojih loših odluka. I iako su nekad te loše odluke dobre za igrače kao pojedince - kao u spomenutom slučaju za DiPietra - dugoročno od toga koristi nemaju ni oni.

Stoga će lockout završiti kada igrači prihvate poruku Marka Recchija, nekadašnjeg sjajnog igrača koji dobro zna što znači propustiti cijelu sezonu:

"Što viče čekaju, gubi se više prihoda, a ponuda će im bivati sve lošija. . Korporativni sponzori neće stajati u redu, i tako novac odlazi. Već sada su izgubili utakmice, a to znači izgubljen novac. Kako ćeš onda dobiti bolju ponudu? Na kraju, dok se igra, igrači dobiju svoj novac. Pogledajte prošli dogovor. Svi smo mislili da je loš za nas, ali ispao je odličan, zar ne? Kakav god je sustav bio ili kakav će biti, igrači dobiju svoj novac. Zato kažem, dogovorite se i vratite se na led, novac je uvijek tamo. Moraju misliti što je bolje - 90 posto onoga što sada dobivaju ili nula?"

I zbog te poante, svaki je lockout zapravo isti. Dobar je svaki koji završi na vrijeme, a loš je onaj koji rezultira propuštenom sezonom. Hokejaši bi to trebali najbolje znati.