GSW: Tamo gdje igrač davi trenera i gdje ni Wilt Chamberlain nije mogao biti pobjednik

U prošlotjednom izdanju Košarke iza ponoći pisao sam o imenima i "transferima" NBA klubova među gradovima. Jedna od organizacija koja je imala zanimljiv put od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada SAD-a su i Golden State Warriorsi. Organizacija koja u zadnjih 30 godina svim silama kandidira za najneuspješniju u NBA društvu ove je godine konačno otišla u plus. I to prilično iznenadno i neočekivano.

Golden State Warriorsi rođeni su u Philadelphiji i već u prvoj sezoni BAA, prethodnice NBA lige, osvojili su naslov slaveći u finalu protiv "pokojnih" Chicago Stagsa 4-1. U finalu su bili i u drugom izdanju lige godinu dana kasnije, protiv također "pokojnih" Baltimore Bulletsa (nemaju veze s kasnijim Baltimore Bulletsima, današnjim Washington Wizardsima), a na krilima slavnog Paula Arizina osvojili su NBA naslov i 1956. godine, u finalu protiv Fort Wayne Pistonsa 4-1.

Od pokretanja lige pa sve do kraja sedamdesetih godina Warriorsi su bili jedna od najboljih organziacija, uz nedodirljive Celticse i Lakerse. 1959. su kao "teritorijalni pick" (liga je omogućavala klubovima da biraju dodatne igrače iz lokalnih sveučilišta ili nižih liga kako bi ih što bolje vezala uz lokalnu zajednicu) uzeli Wilta Chamberlainea, jednog od najdominantnijih igrača u povijesti lige. Baš u dresu Philadelphia Warriorsa tri godine kasnije postigao je rekordnih sto poena u pobjedi protiv New York Knicksa 169:147.

Iste te 1962. godine Warriorsi s novim vlasnikom sele skroz na suprotnu stranu SAD-a i postaju San Francisco Warriorsi. Svoje utakmice igrali su i u drugim obližnjim gradovima, posebno Oaklandu, pa su se 1971. potpuno preselili tamo i "prekrstili" u Golden State Warriorse.

S Warriorsima veliki Wilt nije imao baš puno sreće. U njegovim ranim godinama karijere brojke su mu bile fantastične, no titule su zaobilazile Philadelphiju. Uglavnom su u doigravanju snage odmjeravali sa Syracuse Nationalsima, svojim kasnijim nasljednicima u Philadelphiji. A tko god bi od te dvije momčadi slavio, nailazio je na nepremostivu prepreku - Auerbachove i Russellove Boston Celticse.

"Bijeg" u Zapadnu konferenciju omogućio im je da se s dominantnim Celticsima ne sastaju prije velikog finala, u kojeg su kao pobjednici Zapada stigli 1964. No, opet ista priča, Boston Celticsi i 1-4, s Wiltom ili bez njega - dalje se jednostavno nije moglo. Boston je bio prejak. Osjećaj kojeg su nešto kasnije jako dobro spoznali Pat Ewing, Charles Barkley, Clyde Drexler, Karl Malone, Reggie Miller i mnogi drugi koji nisu mogli preko Jordanovih Chicago Bullsa, ma koliko se trudili i ma koliko dobri bivali.

Usprkos svojim sjajnim igrama na parketu i izvan njega, rođeni Philadelphijac Wilt Chamberlain i San Francisco jednostavno nisu "kliknuli". Kad su se tomu pridodali i financijski problemi Warriorsa, Wilta nije bilo teško "nagovoriti" na povratak kući. Philadelphia je opet dobila svoj košarkaški klub u Nationalsima, prikladno prekrštenim u 76'erse, pa je tijekom sezone 1964/65 Chamberlain "raskrstio" s Warriorsima i postao Sixer. I u svom rodnom gradu dočekao najslađu moguću osvetu.

Veliko finale 1967., dvije "Philadelphije" konačno su se riješile Celticsa i Lakersa na putu prema velikom finalu. Warriorsi protiv Sixersa, San Francisco protiv Philadelphije, Wilt Chamberlain protiv nove zvijezde Warriorsa Ricka Barryja. I napokon naslov prvaka za velikog Wilta. I to u njegovoj Philadelphiji.

S Barryjem, ocem kasnijih NBA igrača Jona, Brenta i Drewa Barryja, Warriorsi su tijekom sedamdesetih godina bili redoviti sudionici doigravanja i u velikom finalu 1975. "pomeli" favorizirane Washington Bulletse.

Bio je to "labuđi pjev" ne samo te generacije, nego praktično i čitave organizacije.

Klub su u nekoliko godina napustile prve zvijezde, Rick Barry, Nate Thurmond i Jamaal Wilkes, a prave zamjene nikad nisu stigle. Desetak godina tavorili su na dnu Zapada, a jedini bljesak dočekali su u doigravanju 1987., kad su s današnjim trenerom Denver Nuggetsa Georgeom Karlom preskočili Utah Jazz u prvoj rundi doigravanja, a potom ispali od Lakersa 1-4.

Ali i ta jedna pobjeda u seriji ostavila je trag u NBA povijesti, jer je pobjedu "krstio" Eric "Sleepy" Floyd do danas neoborenim rekordom od 29 poena u jednoj četvrtini i 39 poena u jednom poluvremenu NBA doigravanja. Završio je utakmicu s 51 ubačajem.

Zanimljivo je kako je Floyd u Warriorse stigao iz New Jersey Netsa u zamjenu za Michaela Raya Richardsona, najzvučnijeg Amerikanca koji je ikad zaigrao za neki hrvatski klub. Četverostruki All-Star igrao je za KK Split u euroligaškoj sezoni 1991/92 u kojoj su Splićani zbog Domovinskog rata bili domaćini u La Coruni.

Devedesete za Golden State Warriorse nisu bile ništa uspješnije od osamdesetih. Iako su u jednom trenutku imali zanimljiv "Run TMC trokut" (Tim Hardaway, Mitch Richmond, Chris Mullin), nisu ništa posebno uspijevali napraviti. Trener Don Nelson odlučio je "revolucionarizirati" košarku uvođenjem "run and gun" taktike, koja Warriorsima, a i Nelsonu, nije donijela ništa osim gomile poraza i frustracija. I utakmica koje su znali gubili rezultatima tipa 128:130 ili 110:140. Nitko do danas nije uspio "patentirati" uspješnu košarku bez obrane, pa nije ni Nelson.

Kad su na dan NBA Drafta 1993. uspjeli s Orlandom dogovoriti dolazak prvog izbora Chrisa Webbera za Pennyja Hardawaya, činilo se da Warriorsi konačno imaju čovjeka oko kojeg mogu graditi budućnost. No, Webberu se nije svidjela košarka koju je igrao Nelson, kao i uloga u momčadi koju mu je ovaj namijenio, pa je već nakon rookie sezone napustio klub i preselio u Washington. Ni tamo se, doduše, nije usrećio.

Jedino veliko ime Warriorsa nakon Barryja i društva tako je ostao Chris Mullin, osvajač dva olimpijska zlata i član originalnog i jedinstvenog Dream Teama iz Barcelone 1992.

A Warriorse su u na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće pratile sve moguće i nemoguće nevolje. Uz davljenje koji je na jednom treningu Latrel Sprewell priuštio svom treneru PJ Carlesimu (današnjem treneru Brooklyn Netsa), sva serija loših razmjena i još lošijih draftova od Warriorsa su napravili najsmiješniju organizaciju u ligi.

Tadašnji GM Gary St Jean zaslužan je što Warriorsi nikad nisu saznali kako bi izgledali da je k njima došao Kobe Bryant, Steve Nash ili Tracy McGrady, a uz "neimanje nosa" zadesila ih je i nezgoda da su najviši pick tih godina imali na Draftu 2002., jednom od najlošijih u povijesti. Najbolje što su tada uspjeli izvući na trećoj poziciji bio je - Mike Dunleavy.

Odlaskom St Jeana i ulaskom Mullina u klupske urede došlo je do kakve-takve stabilizacije, pa je u sezoni 2006/07 prekinut 12-godišnji post od doigravanja. Mullinova prilično solidna momčad koju je predvodio Baron Davis, a u njoj su glavne poluge bili Jason Richardson, Al Harrington, Stephen Jackson, Matt Barnes, Mickael Pietrus i nova mlada zvijezda Monta Ellis, šokirala je aktualne doprvake Dallas Maverickse, prvoplasiranu momčad Zapada u prvoj rundi. No, već ih je u narednoj rundi Utah Jazz vratila u realnost.

Nisu nastavili napredovati, ekipa se ubrzo razišla, a Warriorsi su novog vođu vidjeli u Monti Ellisu. Trebalo im je nekoliko sezona da shvate kako je Ellis jedan od onih igrača koji mogu zabiti, ali ne znaju pobjeđivati. Novu nadu za rebuilding našli su uzevši šutera Stephena Currya na draftu 2009, a Montu Ellisa i drugi draft-promašaj Ekpea Udoha konačno prošle godine "spakirali" u Milwaukee Buckse u zamjenu za Andrewa Boguta.

I to sad - štima. Itekako. I to čak i bez Boguta. Trener Mark Jackson očito je pronašao dobitnu formulu, jer Golden State Warriorsi ove sezone čvrsto drže šesto mjesto i s aktualnim omjerom 30-19 stoje duboko u playoff-zoni. Steph Curry pokazuje se puno boljim vođom od Ellisa i s prosjekom od 20.7 poena i 6.6 asistencija smatra se najboljim ovosezonskim igračem koji nije pozvan na All-Star.

Tamo će biti njegov suigrač David Lee, koji još od New York Knicksa ima nadimak "Mr. Double-Double". Lako je zaključiti zašto, ovosezonski prosjek mu je 19,2 poena i 11 skokova, uz to i četiri asistencije.

Mlade snage igraju sjajno, Klay Thompson je na prosjeku od 16.5 poena, a uz iskusne Jarretta Jacka, Carla Landryja i Richarda Jeffersona, sasvim solidno se razvijaju novaci Harrison Barnes i Draymond Greene. Bogut se tek počeo priključivati momčadi nakon ozljede, a ako njegovo uklapanje protekne "glatko", Warriorsi bi konačno mogli postati ozbiljna momčad. I ozbiljan klub.

Nešto što nisu već čitava tri desetljeća.