Viva Las Vegas

Iako se cijeli ovaj blog temelji na triatlonu i mom putu od amatera do triatlonca, na zahtjev nekolicine čitatelja koji su mi se redovito javljali tijekom proteklih tjedana, kroz dvije uzastopne objave ovaj tjedan ipak ću svima pokušati dočarati barem djelić svega onoga što sam vidio i osjetio kroz svoje tek završeno putovanje u SAD. Pretpostavljam da mnogima ovakva vrsta putopisa neće pretjerano "sjesti", ali ne brinite, uskoro se vraćamo napretku i triatlonskim novostima u mom životu, kojih također ne manjka.

Foto: Goran Markuš

Nakon još jedne naporne i radne godine, draga i ja odlučili smo da je vrijeme da se nagradimo i konačno otpremimo do neke od destinacija koju smo oduvijek htjeli vidjeti. Nakon dosta razgovora i odmjeravanja naših želja i opcija odlučili smo se za zapadnu obalu SAD-a, točnije Las Vegas i Los Angeles. Moja očekivanja bila su osrednja, a očekivanja moje drage još niža budući da nismo znali koliko će nam se svidjeti kapitalistička kultura i veličina gradova koju posjećujemo, zbog čega je oduševljenje istima po povratku bilo puno veće od očekivanog.

Prvi je na rasporedu bio Las Vegas, grad kocke, svjetla i zabave, odnosno grad koji ne spava. Uvijek sam mislio da je riječ o pretjerivanju jer "u kojem to bi to gradu više ljudi bilo vani noću nego danju", no to je bila samo jedna od mnogih zabluda pobijenih na ovom putovanju. Iako bih o Vegasu i LA-u mogao pričati nekoliko sati, pokušat ću ostati kratak, ali istovremeno vam prenijeti i najzanimljivije događaje i doživljaje.

Prije svega spomenut ću naš prvi ulazak u sobu hotela Harrah's u koju smo ušli još uvijek uzbuđeni zbog dolaska u Vegas da bi nam samo po otvaranju zastora pogled pao na prekrasan Strip, ali i ogroman plakat nama vrlo poznate osobe – Jerryja Seinfelda! Smotani kakvi jesmo, tek nam je drugo jutro palo na pamet kako bi plakat mogao biti najava njegovog nastup u okolici i 10 minuta kasnije saznali smo da taj dan navečer nastupa u "The Colosseum at Caesars Palace" koji se nalazi preko puta našeg hotela.

Kako draga obožava, zapravo gotovo štuje lik i djelo Seinfelda, odmah smo kupili karte i u 19:30 sati uzbuđeno sjedili iščekujući Jerryjev izlazak na pozornicu. Najprije je na scenu izašao nama nepoznati komičar koji je u svojih 20-ak minuta prilično zadovoljavajuće zagrijao publiku, a nedugo zatim čuli smo poznat glas: "Helooooooo" i zabava je počela. Punih 90 minuta Seinfeld je bacao publiku na pod od smijeha pričajući o svakodnevnim stvarima, od nepotrebnih poruka na telefonskoj sekretarici do ljudske zaluđenosti tehnikom, a pljeska nakon njegovog odlaska s pozornice nije manjkalo. Iako smo to znali i prije, no sad nam se i uživo, dokazao kao kralj smijeha i komedije. Svaka čast!

Osim Seinfelda nikako ne smijem zaboraviti Franca Dragonea i Cirque du Soleil. Naravno, riječ je o predstavama kojih u Vegasu ne nedostaje. Naime, tijekom našeg posjeta odgledali smo tri showa, "Le Reve" od gore spomenutog talijansko-belgijskog direktora koji je već surađivao s Cirque du Soleilom i Celine Dion, te "Michael Jackson: One" i "Ka" u produkciji Cirque du Soleila. Gledajući razne najave i kupujući karte zapravo nismo bili sigurni jesmo li novac dobro "uložili", no nakon putovanja pitali smo se zašto još koju predstavu nismo ugurali u svoj raspored :)

"Le Reve" je vodena predstava koju smo gledali prvu i koja nas je ujedno i najviše oduševila. Činjenica da se i najudaljeniji gledatelji nalaze tek 13 metara od pozornice (a pozornica je okrugli bazen, znači gdjegod sjedili pogled je fantastičan), a mi smo se nalazili u četvrtom redu, dovoljno vam govori koliko smo se osjećali dijelom spektakla. Osim ove vodene poslastice tijekom koje jednostavno ne možete vjerovati što je sve ljudsko tijelo sposobno izvesti, svakako moram istaknuti i "Michael Jackson: One", predstavu koja će oduševiti ne samo sve obožavatelje Michaela Jacksona već i sve koje vole ples, ritam i akrobacije. Još uvijek se zatresem kad se sjetim izvedbe "Billie Jean" u potpunom mraku. Kad pogledate izvođače kako u nekim trenucima doslovce lete iznad i oko vas, jednostavno ne znate odakle izlaze i ulaze, ne možete dokučiti gdje je backstage, jer su glumci svuda oko vas, još ih više počnete cijeniti kad postanete svjesni da se u Vegasu takve predstave izvode dvaput dnevno! :o

Foto: Goran Markuš

Osim predstava, kod Vegasa bih istaknuo još nekoliko stvari koje su nas najviše iznenadile "preko bare", a prva se tiče kasina, alkohola i zapravo svega što je maloljetnicima, u njihovom slučaju svima koji nisu navršili 21 godinu, zabranjeno. Iako draga i ja znamo da izgledamo mlađahno za svoje godine, khm, niti jedno od nas, a posebice ne ja kad malo "zarastem" kao što je to slučaj kad sam na odmoru, ne izgleda kao da ima 20 ili manje godina. Međutim, gotovo svakom naručivanju nekog alkoholnog pića ili igranju igara na sreću prethodila je zamolba nadležne osobe da dokažemo da smo punoljetni pa smo se tako već navikli na rečenicu: "Can I get your ID, please?"

Nakon što bismo pokazali svoju osobnu iskaznicu koju bi oni zatim pažljivo pregledali i usporedili sa slikom i podacima iz neke knjižice s osobnim iskaznicama iz cijelog svijeta, naravno, ustvrdili bi da je sve u redu, lijepo zahvalili na strpljivosti i odmah se pobrinuli da nas neka od obližnjih konobarica posluži. Jako dugo nam nije bilo jasno čemu ovako detaljne kontrole koje su nam bile više čudne nego neugodne, no tajnu nam je otkrio konobar s kojim smo se zapričali u Los Angelesu.

Naime, u jednom jako ugodnom kafiću u Los Angelesu, simpatičnog naziva "Snow White" mladi konobar nam je najprije ljubazno opisao sva piva kojima raspolažu, i tek nakon što smo naručili zamolio nas je da mu pokažemo osobne iskaznice, a potom nas i poslužio. Izmijenili smo nekoliko riječi pri čemu smo ga upitali da nam pojasni razlog tako detaljne kontrole čak i ljudi koji baš i ne izgledaju kao da imaju 20 ili manje godina na što nam je odgovorio: "Inače, ja sam iz Amsterdama i meni je to bilo vrlo čudno po dolasku u LA. Ne znam jeste li upućeni, no u SAD-u ili barem u Kaliforniji, u slučaju kontrole, neće šef objekta biti taj koji je dužan platiti kaznu već će kazna zadesiti osobu koja proda zabranjeni proizvod maloljetnoj osobi. Bez obzira je li riječ o pivu u dućanu odnosno kafiću ili pak dopuštanju maloljetnim osobama da igraju igre na sreću, koliko je meni poznato kazna iznosi vrtoglavih 6.000 $". Stara iskušana metoda uvijek pali – udari po džepu ako si ozbiljan. Jednostavno, zar ne?

Niti za drugo ugodno iznenađenje ne trebamo (još) napustiti kasino. Naravno, oni koji su već posjetili Vegas znaju da je riječ o besplatnom piću. Pravilo je jednostavno – dok igrate bilo što u kasinu, od raznih igara na sreću do pokera, sva "cuga" je besplatna, a ljubazne konobarice redovito vas obilaze da ne biste ni trenutka ostali prazne čaše. Bez obzira pije li vam se sok, pivo ili margarita, konobarice će vas poslužiti, a zauzvrat se donekle očekuje tek simbolična napojnica s obzirom na cijenu takvog pića za šankom. Riječ je o, za klijente vrlo ugodnom,no ujedno i vrlo pametnom potezu vodstva svih tih silnih kasina, jer opuštenost njihovih klijenata u konačnici im donosi samo još veći profit, ako ćemo iskreno, vjerojatno nitko od nas ne može popiti koliko može izgubiti za raznim aparatima na sreću.

Ono što svakako moram istaknuti bila bi hrana te usluga u ugostiteljskim objektima. Iako smo draga i ja očekivali prilično, ako ne i preskupu prehranu, obilaskom raznih restorana tijekom našeg boravka u SAD-u zaključili smo da su cijene i više nego pristupačne, posebice za Amerikance čiji je standard ipak prilično viši od našeg. Naravno, nema čega nema, tako da smo probali talijanske lazanje, meksički burrito, škampe na kineski način, tunišku kuhinju, a što je još fascinantnije, niti jedno glavno jelo nije nas stajalo više od nekih 80 kuna. Treba nadodati da smo sva jela dobili unutar deset minuta od narudžbe.

Međutim, ono što nas je još više iznenadilo je usluga. Bez pretjerivanja, ni u jednom restoranu ili kafiću nije se dogodilo da konobar ili konobarica pred nas dođu namrgođena lica ili s nekim odbojnim stavom, već svi nabace osmijeh, makar i lažan, uredno se predstave, zažele nam dobrodošlicu u SAD i od prve do zadnje minute u restoranu brinu se da sve prođe u najboljem redu. Naravno, djelomičan razlog svakako je napojnica koja se u neku ruku očekuje, no za kvalitetnu uslugu i odličnu hranu zar bi vam uistinu bilo žao dodati deset posto za napojnicu posebice kad s njom od početka, primjerice u gore spomenutih 80 kuna, računate?

Foto: Goran Markuš

Kako ne bih odjednom pretjerao, drugi dio priče o SAD-u kroz koji ću proći teme poput Grand Canyona, klime u Nevadi i Kaliforniji, poznati Walk of Fame, filmske studije i ostale male dogodovštine, možete očekivati tijekom ovog tjedna. Do tada ostavljam vas uz kratku najavu Iron Man finala u Koni na Havajima koji je na rasporedu ovog vikenda.