Kalifornikacija

Kao što sam početkom tjedna i obećao, vraćam se drugom dijelu putopisa sa zapadne obale SAD-a, no prije nego što preselim u predivnu Kaliforniju, točnije u Los Angeles, dužan sam podijeliti još neke dogodovštine iz Las Vegasa, a svakako najzanimljivija bila bi posjet prekrasnom, ogromnom i u neku ruku strašnom Grand Canyonu. Dok su mnogi bili očarani činjenicom da ćemo otići do ove lokacije, draga i ja nekako nismo znali što očekivati. Možda smo upravo zato i ostali šokirani.

Prilikom planiranja odlučili smo se na posjet južnom dijelu kanjona (eng. South Rim) koji nije toliko posjećen kao zapadni (eng. West Rim) gdje ljudi posjećuju Hoover Dam, indijanski rezervat i prošeću poznatim Skywalkom. Međutim, jedan kolega natuknuo nam je kako je južni dio "prava stvar" jer upravo tamo kanjon je najširi i najfascinantniji i upravo se taj dio slika za sve razglednice i brošure. Bili smo skeptični, no uhvatili smo se na mamac i nakon pet sati vožnje (i mi smo prošli pokraj Hoover Dam, iako samo nakratko ne bismo li uhvatili koju sliku) stigli smo na odredište gdje smo se draga i ja odvojili i uzeli dvosatnu vožnju u ružičastom džipu Pink Jeep Tours. Kako smo se približavali, uzbuđenje u džipu je raslo, a onda smo ga ugledali...

Da, znam da je riječ o hrpi kamenja s "rupom" u sredini, ali pogled na veličinu Grand Canyona naprosto oduzima dah i odjednom osjetiš koliko si malen. U tebi se probudi neko poštovanje prema prirodi jer ako može napraviti ovako nešto, gdje je granica? Tim više što si svjestan da i to što vidiš je tek djelić onoga koliki je zapravo Grand Canyon. Tada se osjetiš još manjim. :) Dva sata šetali smo od vidikovca do vidikovca, slikali kao da smo tek otkrili fotoaparat i nismo mogli vjerovati svojim očima. Gledajući slike, još uvijek ne možemo.

Iako bih o samom Vegasu mogao pričati još satima pokušavajući vam dočarati Fremont Street Experience, posjet poznatom hotelu i kasinu Circus-Circus ili pak bilo kojem od prekrasnih, tematskih kompleksa hotela na Stripu (od egipatskog Luxora do srednjovjekovnog Excalibura) ono što moram istaknuti je klima. Još prvi dan kad smo stigli, nakon što smo se smjestili u hotel i malo osvježili nakon puta, odlučili smo se na kasnovečernju šetnjicu Stripom. Oko deset sati navečer izašli smo iz hotela i pridružili se hrpi ljudi koji su također uživali u suhom zraku i ugodnih 27°C.

Foto: Goran Markuš

Da, Las Vegas je u pustinji i osim temperature koja kroz dan i u rujnu lagano dostiže 40°C, najveći problem je direktno sunce i užasno vruć zrak. Samim time ne čudi činjenica da se mnogi odluče na šetnju iz jednog u drugi hotel kako bi stigli do svog odredišta bez potrebe za izlaganjem suncu i vrućinama. Ovdje svakako treba napomenuti kako se temperature u kasinima (a Las Vegas je jedan veliki kasino) kreću od 18°C do 22°C, što je svakako ugodno, no ne ako tamo boravite duže vrijeme u japankama i kratkoj majici i hlačama. Možete onda zamisliti kako sam se ja morao snalaziti pošto sam u SAD mudro ponio tek jednu dugu majicu :)

Nakon Vegasa put nas je odveo u Los Angeles u Kaliforniji koji također nije naročito hladan, dapače, no klima je puno ugodnija jer ne samo da su temperature nešto niže već je i zrak ugodniji što ne čudi uzmemo li u obzir da je riječ o državi, a i gradu koji se nalaze uz Tihi ocean. Usprkos lošim komentarima na američke buseve mi smo odlučili riskirati i do LA-a otputovati u busu ne bismo li vidjeli kako je to voziti se ravnom cestom kroz pustinju, a ujedno i jedan dio proveli na legendarnoj Route 66. Istina, prijevoz je možda i mogao biti bolji, no kožna sjedala, TV, WC koji radi, stjuardesa, napici i snack nekako su zadovoljili naše apetite ;)

Dok smo za Vegas imali više-manje sve isplanirano, u LA smo došli "ko' muhe bez glave". Kako je naš motel bio smješten neka tri kilometra od poznatog Walk of Fame prvi dan odlučili smo posvetiti toj znamenitosti i tamo odlučiti što i kako ćemo dalje. Tako smo gotovo cijeli prvi dan proveli u laganoj šetnji i slikanju uzduž i poprijeko ove popularne ulice. Iako nismo ostali razočarani, nekako smo se iznenadili ulici koja se osim po pločama sa zvijezdama i imenima u ničemu ne razlikuje od bilo koje druge, no atmosfera, gužva te zabava na svakom koraku podižu joj konačnu ocjenu.

Lagani dan završili smo kupanjem u bazenu gdje smo dogovorili kako ćemo iduća dva dana posvetiti posjetu dva najveća filmska studija u gradu, Universal Studios i Warner Bros Studios. Prvi je na rasporedu bio Universal Studios gdje posjet ne završava na filmskoj turi već je sve koncipirano kao jedan veliki zabavni park koji kao takav uopće nije loš, što i objašnjava činjenicu da smo tamo proveli cijeli dan. Međutim, pravi razlog dolaska bila je njihova popularna filmska tura.

U ovom studiju apsolutno sve je iskomercijalizirano pa tako i sama tura koja je napravljena kao tematsko putovanje kroz studije s pripremljenim iznenađenjima, pričama i anegdotama. Iako nismo bili sigurni hoće li nam se takav pristup svidjeti, ugodno smo se iznenadili. Kako je riječ o ogromnom studiju nije nedostajalo tematike tako da smo prošli pokraj jezera u kojem su snimljene Ralje, provezli se pokraj kuće Normana Batesa, seta za završnu scenu filma Trumanov show, cijelom ulicom Wisteria Lane za koju su svi obožavatelji popularnih Kućanica čuli, ali i nekolicinu setova koji se koriste kad je redateljima potrebna atmosfera iz Chicaga i New Yorka ili pak Divljeg zapada, odnosno ako gledateljima trebaju dočarati posljedice neke avionske nesreće. Nakon dva sata divljenja i učenja o raznim varkama kamere tura je završila, a mi smo ostatak dana proveli vozeći se raznim vlakićima smrti (Jurassic park ride, Mummy ride te Transofrmers ride) i vodenim iznenađenjima.

Dan kasnije na rasporedu je bio posjet filmskom studiju Warner Bros Studios, nešto manjem, no mojoj dragoj puno zanimljivijem i dražem, pošto stoje iza pregršt nama poznatih naslova. Iako je put do istog bio nešto kompliciraniji, bez previše živciranja stigli smo na vrijeme i odmah kupili karte za prvu filmsku turu. Za razliku od prvog studija, ovdje su obilasci u prilično manjoj skupini, a i cjelokupna atmosfera, budući da vas doslovce provedu kroz određene setove, čini se intimnija. Dok smo u Universalu učili o čudima tehnologije, Warner bih opisao kao naših pet minuta slave.

Provezavši nas kroz prvih nekoliko dvorana naša presimpatična vodičica Blair odvela nas je do prvog i ujedno najvećeg iznenađenja. Naime, iako nikad nisam bio njihov veliki obožavatelj, dvije minute kasnije kada sam ušetao u "Central Perk" nekako sam se odmah htio pridružiti ekipi na kojoj šalici čaja. Za one koji nisu odmah pohvatali, da, dobili smo pristup originalnom setu iz svjetski popularne serije Prijatelji. No ne samo to, uspjeli smo se slikati na legendarnom kauču na kojem dotični provode sate i dane filozofirajući o svojim životima. Iako je prilično neobičan osjećaj prvo što vam upadne u oko kad uđete svakako je veličina.

Naime, iako se na TV-u čini kako je riječ o klasičnom, prostranom kafiću, u stvarnosti od ulaznih vrata do kauča nema ni tri metra, a šank je od spomenutog kauča udaljen manje od metra (čini se kao da je zalijepljen za kauč). Naravno, nisam ja prvi "tuljan" koji je ovo primijetio pa nam je vodičica ubrzo objasnila kako se u Hollywoodu uvijek štedi na prostoru i u ovom konkretnom slučaju glumci su imali posebne putanje za hod od vrata do kauča ne bi li izgledalo da su napravili oko deset koraka dok su im u stvarnosti četiri i više nego dovoljna. Zanimljivo :)

Međutim, tu se nismo zaustavili i 30-ak minuta kasnije hodali smo kroz još jedan popularan set, ovog puta serije koja se još uvijek snima. Riječ je o seriji Mentalist, a mi smo posjetili urede nepostojećeg CBI-a gdje smo vidjeli i popularan kauč na kojem Patrick Jane s vremena na vrijeme "ubije oko". Osim samih ureda pokazan nam je i cijeli niz rekvizita korištenih u seriji, a vidjeli smo i zid s krvavim osmijehom – oni koji prate seriju znaju o čemu pričam ;)

Nažalost, kako je snimanje serije Big Bang Theory bilo u tijeku, ostali smo zakinuti za posjet njihovom setu, no pregršt dvorana od kojih treba istaknuti onu s automobilima iz poznatih filmova – od pet različitih vozila i motora super-zvijezde Batmana do leteće krame u kojoj je čarobnjak Harry Potter putovao kroz Zabranjenu šumu bile su sasvim dovoljne za predivan dojam. Odlična vodičica, odlični filmovi, odličan studio i u konačnici, odličan dan. Nakon završetka ture opustili smo se u lokalnom Starbucksu i sljedećih sat vremena pričali o svemu što smo vidjeli i čuli u protekla dva dana.

Foto: Goran Markuš

I dok smo posljednji dan iskoristili za odmor, za još jednu šetnju najpoznatijom ulicom LA-a, ugodan ručak u jednom od poznatijih restorana u gradu valja istaknuti da je predzadnji dan još jedan od onih za pamćenje, a sve zahvaljujući Dougu Gallowayu, Amerikancu koji nam je još jednom razbio predrasudu o "glupim Amerima".

Naime, kako smo već prvi dan shvatili da nećemo vidjeti niti "L" od Los Angelesa ako ćemo se sami šetati uzduž i poprijeko, odlučili smo se na turu kroz LA koja je uključivala posjet centru, plažama Venice Beach i Santa Monica, vožnju kroz Bel Air, Melrose Place, Beverly Hills, Rodeo Drive da bi se na kraju provezli poznatom cestom Mulholland Drive i pri vrhu manijakalno slikali prekrasnu panoramu grada i svima dobro poznati znak "Hollywood". Tijekom cijele osmosatne turneje Doug nije prestajao pričati opisujući nam pobliže cijeli LA, a i dotaknuli smo se raznih tema, od anegdota koje su uključivale njegove susrete sa zvijezdama (nekada je bio novinar za Daily Variety pa je samim time i osobno upoznao i više nego dovoljno zvijezda i "zvijezda") i objašnjenja od kuda dolazi naziv najpoznatijoj teretani na otvorenom na svijetu (Muscle Beach) do velikih europskih ljepota, raspravljali što ga je iznenadilo u Japanu i kakvi su odnosi između pojedinih država u SAD-u. Ugodan dan zaokružili smo odličnim ručkom u centru LA-a, jer "svaki domaćin mora znati gdje se možeš najesti jeftino i fino u njegovom gradu".

Nažalost, tako je došlo i vrijeme za put kući i nakon 20 sati leta lagano umorni, no s osmijehom na licu i (još uvijek, nasreću) čitavom prtljagom u ruci izašli smo iz aviona na svima dobro poznatom Plesu. Na moje "Thank you" na šalteru aerodroma, policajka mi je ljubazno odgovorila s "Nema na čemu" i tek sam tada shvatio koliko smo navikli pričati na engleskom iako toga nismo ni bili svjesni. Već idući dan odradio sam i prvi trkaći trening i shvatio koliko je tijelu ovakav odmor bio potreban, no o tome ćemo već u sljedećoj objavi ;)

Sljedeća objava bit će primarno okrenuta nastupu na Zagrebačkom maratonu, no u svrhu održavanja tradicije i ovu objavu završit ćemo sa stilom. Kao što sam i spomenuo u prošloj objavi, ovaj vikend na rasporedu je veliko finale IronMan natjecanja u Koni na Havajima uoči kojeg je održana i tradicionalna "Utrka u gaćicama", nešto u čemu jednog dana jednostavno moram sudjelovati. Više informacija o čemu ja to pričam možete saznati iz video snimke u nastavku :)